Piše: Sanja Ivić
20.10.2025. – Rođen je 14. listopada 1892. u Zagrebu u slavnoj umjetničkoj obitelji Strozzi i samim tim je bio predodređen za umjetničku karijeru. Zahvatio je sve forme i mogućnosti kazališnog izričaja, postavši najsvestranija teatarska pojava. Glumi u dramama, tragedijama i komedijama, režira drame i opere, bio je i direktor Drame HNK u Zagrebu, bavio se više od trideset godina pedagogijom glume, dramatizirao je domaće i strane romane i pripovijetke, pjevao je u operama, snimio je prvi hrvatski dugometražni film, izdavao je kazališne publikacije, formirao je kazališne grupe, pisao je i režirao dječje kazališne komade, surađivao je s raznim društvenim organizacijama, a afirmirao se i u inozemstvu kao redatelj, glumac i autor.
Tito je bio osamljeno dijete, no upisom u donjogradsku gimnaziju u svojoj desetoj godini upoznaje dječaka Miroslava – Frica – Krležu. Zajedno bi odlazili na poslijepodnevne predstave, znali bi se ušuljati i na pokuse, no najuzbudljivije druženje bilo je u stanu Strozzijevih, gdje je sve bilo u znaku kazališta. Krleža piše svoju prvu dramu u jedanaestoj godini pod naslovom Posljednji plemići Gothali koja je izvedena u stanu Strozzijevih, a u njoj Tito glumi i režira. Izvedbi je prisustvovala i Marija Ružička Strozzi, srdačno zapljeskavši, predala mu buket cvijeća s riječima da Krležu čeka velika budućnost. Zajedno su se bavili teatrom sve dok nije Krleža popustio u školi i bio prisiljen ponavljati razred.
Prva odgojna mjera bila je zabrana odlaska kod Strozzijevih. Krleža o tom piše: „Varao sam svoje roditelje kao što ljubavnik vara svoju ženu samo da bih dospio Strozzijevima. Uvijek sam morao izmišljati priče o tome gdje sam bio i što sam radio. Ja sam tamo išao rado jer se konstantno govorilo o teatru, tamo smo imali kostime, osim toga, ja sam Tita Strozzija jako volio“. Ipak, i jedan i drugi se odlučuju za vojnu karijeru, Krleža u Mađarskoj, a Strozzi u Austro-ugarskoj mornarici. U Puli, međutim, ne prolazi liječnički pregled (kratkovidnost) te su „potonule lađe i zlatni širiti moje mornaričke budućnosti“.
Tito nastavlja školovanje u gimnaziji u Zagrebu, no fakultet – i to Filozofski fakultet i Akademiju za glumačku umjetnost i pjevanje, studira u Beču. Biva mobiliziran početkom Prvog svjetskog rata u kojem se bori na mnogim frontovima pune četiri godine. Vraća se u Zagreb i surađuje sa starim prijateljem Krležom u njegovom časopisu Plamen. Kao i cijela ratna generacija, Tito je bio pacifist, i piše u Plamenu: „Pogled na taj jadno tetovirani globus, čije je lice nemilo isprežiljeno granicama, nalikuje obrazu kakvog vrlog deulanta….Tradicionalna mržnja među narodima što te umjetničke separacije istokvrnih bića nužno stvaraju, čuči kao neka avet na mozgovnim opnama i guši i davi svaki pravedni krik za sveljudskim bratstvom…….Gospoda državnici su očito slijepi. …..Gledao sam za zadnje talijanske ofenzive na visoravni Sedam općina, jadne povorke ranjenika, gdje plaze u dol. I jedna slika u tom lancu ljudskog zločina duboko mi se urezala u dušu: bersaljer s licem izranjenim kao oranica, slijep, tetura uz našeg vojnika koji ga gotovo nosi iz ždrijela pakla. …I opet velim: gospoda državnici su slijepi. Ne stide se ti sinovi pakla zgražanja nad prilikama koje su stvorili…. S nekim blaženim smiješkom na usnama pružam vam ruku, kraljevi, političari i vama, ratobrone žene, blijedi pjesnici! Uspnite se meni, svi, koji još niste zaboravili da ste ljudi! Ja sam susretljiv jer vjerujem u budućnost. Da, vjerujem……“.
Odmah nakon demobilizacije odlazi u HNK u Zagrebu u potrazi za poslom. Javlja se na audiciju krajem 1918. Direktor Drame Josip Bach oduševio se mladim glumcem, intelektualcem i kozmopolitom. Ulazak u kazalište znači i popuštanje ljevičarskog zanosa, za njega kazalište postaje sve: i ideologija i ljubav i religija i život. Teatrolog Ivo Hergešić piše o mladom Strozziju: „Ako postoji demon teatra, onda je taj demon opsjeo Tita Strozzija do posljednje stanice njegova organizma. Ludom strašću ponire u sve forme i varijante teatarskog izražavanja i postaje našom najsvestranijom kazališnom pojavom“.
(Pročitajte sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. listopada 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija