Piše: Sanja Ivić
16.12.2025. – Druga polovina 1920. epilog je Raićevog modernistističkog stila. Repertoarne novitete Raić mudro raspoređuje na Jozu Ivakića i Branka Gavellu, koji u dramama tadašnje suvremenosti i vidovdanske etike ipak nalaze kazališno opravdanje.
Strasno opsjednut estetskim kriterijima i posredovanjem kazališnih stilova, Raić repertoarno koordinira MHAT-ovske (Čehov Višnjik i Ujak Vanja, Dostojevski Braća Karamazovi) i zagrebačke reprezentativne predstave (Vojnović Dubrovačka trilogija, Hofmannstahl Elektra, Kosor Nepobjediva lađa). Taj elegantno uspostavljeni paralelizam predstava uz glumačke kreacije stvara uvid u umjetničku struku, što pozdravlja i Nikola Andrić u svojim napisima.
Istovremeno Raić razmišlja o postavi Krležine drame Galicija ne bi li nadrastao Bachovo uporno odbijanje postavljanja na scenu Krležinih Legendi. Analizirajući Krležine tekstualne izmjene i dopune Galicije i njezinu kazališnu sudbinu poslije praizvedbe drame U logoru 1937., Vlaho Bogišić iznosi da je Krleža osim pisma datiranog Upravi narodnog kazališta u Zagrebu 1920. poslao još neko vjerojatno i tadašnjem direktoru Drame Ivi Raiću. Zanimanje za postavu Galicije je složeno, tim više što je Raić zbog javno deklariranih Krležinih ljevičarskih stavova ugrozio stabilnost funkcije direktora Drame, a i svoju karijeru kao protagonist Galicije. (Predstava je, kao što je poznato, zabranjena na dan premijere 30. prosinca 1920. zbog proglašenja Obznane i uvođenja šestojanuarske diktature).
Nakon zavrzlame oko Galicije Raić se razumno priklanja misaonom području koje zahvaća odnos između etičkih načela i onih umjetničkih, a modernom kozmopolitskom impostacijom u isti mah opravdava svoje tematske poticaje. U tom svijetu Raić se kreće i u drami Lepeza Lady Windermere Oscara Wildea 1921. Sentimentalna melodramatičnost, živahna konverzacija, savršena dramska kompozicija i satira, više zabava nego jetka kritika društva, pokazatelji su povratka Wildeovih intelektualnih paradoksa i jezično efektnih obrata koje je već predočio u režiji komedije Glavno je da se zove Ernest iz 1910.
Stilske oznake modernističkih strujanja izdaleka pripremane u poetički raznorodnim djelima (Vojnovićeva Smrt majke Jugovića i Kosorova Nepobjediva lađa) elementarnom snagom ostvarene su u Krležinoj drami U logoru, istodobno s anticipacijom ekspresionističkih elemenata u takvim dramama, naročito onima Josipa Kulundžića.
Raić nastoji odstupiti s mjesta direktora Drame solidarno s ostavkom Nikole Andrića 1921., no to mu tek kasnije polazi za rukom. Julije Benešić – novi intendant, na mjesto direktora Drame postavlja prvo Branimira Livadića i kasnije Branka Gavellu.
Povratkom u kazališnu kolotečinu Raić intenzivno nastupa u djelima koja su mu uvijek jamčila uspjeh. Niže uloge u komedijama. Intelektualnu sinergiju s razvojnom dinamikom kazališta Raić provjerava u Verščaginovoj inscenaciji Molièreove komedije-baleta Građanin plemić 1922. godine. Za tu predstavu Verščagin aktivira glazbeni, dramski i baletni ansambl kako bi iz više izvedbenih rakursa (Lullyeva glazba) pokazao isprepletenost sociorealističkih i komičnih motiva u tom djelu (Raić tumači Louisa XIV).
Iduća redateljska i glumačka Raićeva ostvarenja djeluju pomalo šablonizirano zbog zdravstvene iscrpljenosti i učestalih napadaja depresije, a pojavljuju se i problemi sa srcem. Usprkos svemu tome Raić se redateljski intenzivno priprema za izvedbu Strozzijeve tragikomedije Istočni grijeh 1922.
Na vijest o ponovnom gostovanju ansambla moskovskog MHATA na čelu sa Stanislavskim Raić je živnuo. Dojmljen nakon odigranih predstava, Krleža piše o moskovskim hudožestvenicima: „Dok sam živ ne mogu zaboraviti onaj moment kada je Knnipper-Čehova palila šibice od nervoze i gasila ih, plakala i smijala se, divna žena, plakala, smijala i palila šibice dok joj je onaj oficir (Kačalov) govorio o ljubavi u Tri sestre.“
Dramom Bohdana Katerwe Prolaznik Raić obilježava svoju stotu zagrebačku režiju i slavi 25 godina umjetničkog djelovanja. Drama Prolaznik zahvaća tjeskobna raspoloženja i prošlost aktera, a bezimenog Njega uzdiže do trenutka spiritualnog oprosta moralnih stranputica u smislu odjeka francuskog simbolizma na Katrewinu poetiku.
Uzbudljivi trenuci profesionalnog i prijateljskog priznanja Raića ne udaljuju od osobnih umjetničkih mjerila. Za njega nema razlike između premijere i reprizne predstave pa poslije odlaska Ozarovskog preuzima ulogu Hlestakova u Gogoljevu Revizoru.
Uvijek spreman za afirmaciju hrvatskih suvremenih autora, Raić prihvaća režiju Begovićevog komada Svadbeni let 1923. koji zrači iskrenom proživljenošću. U toj inscenaciji Raić rješava odnos muškog i ženskog identiteta zasnovanog na dvjema razinama, na prvoj erotskoj i drugoj društvenoj.
Uvažavajući Strozzijeve glumačke i spisateljske sklonosti u Ibsenovom Peer Gyntu 1924. kao trolsko biće Fallah, Raić omogućuje afirmaciju redateljskih ambicija svoga kazališnog štićenika: „Strozzi se hrabro upustio u koštac s tekstom koji odgovara njegovim tadašnjim težnjama za simboličkim stilizacijama.“
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija