Piše: Sanja Ivić

17.12.2025. – Raić tih godina prelazi u Kazalište Tuškanac i tamo podređuje zagrebačkom kulturnom ozračju svoj rad. Raić piše: „U nijednom kazalištu ne može se provoditi do krajnjih konzekvencija jedan princip inscenacije. U ovom našem kazalištu bit će zastupljeni svi stilovi, jer se ne može unaprijed usvojiti jedinstveni stil inscenacije. Pomoću slikara radit ću da dobijem uvijek dobru scensku sliku.“

Raićevi odgojni napori uključeni su u njegov kazališni kontinuitet. Smatra Josip Kulundžić da svi „…koji poznaju njegov rad s glumcima, ne mogu ne podcrtati da je naš prvi veliki realizator unutarnje režije koja kod nas znači fiksaciju svake intonacije i fraze, svake ritmičke kadence i svakog dinamičkog momenta…. Bio je protivnik hladnih tehničara, nikada nije prestajao tvrditi da je umjetnost, kao transpozicija života mora uvijek biti erotična, što znači da umjetnik mora reproducirati sa svom strasti svoga temperamenta ono što je bilo uvježbano tijekom pokusa…“.

Popularnost Kazališta Tuškanac ipak naznačuje promjene koje prate Raićevu karijeru. Politička klima potiče višednevnu razmjenu predstava između beogradskog narodnog pozorišta i zagrebačkog kazališta 1924.

Zbog profesionalne odgovornosti Raić sudjeluje u proslavi tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva pod pokroviteljstvom ministra prosvjete Stjepana Radića 1925. Gavella napušta Zagreb 1926. i odlazi za direktora Drame u beogradsko Narodno pozorište, a Raić u Dežmanovoj dramatizaciji Šenoina Zlatareva zlata 1926. tumači ulogu grofa Draškovića. Unatoč dugogodišnjem prijateljskom odnosu s Josipom Bachom, Raić se priklanja idejnim premisama Benešićeva progresivno eklektičnog programa za sezonu 1926/1927. Godine 1926. započinje neuobičajena i vrlo javna polemika između nesuđenog glumca zagrebačkog kazališta Stjepana Weisnera i Ive Raića i Julija Benešića.

Naime, nakon opetovanih pokušaja ulaska u dramski ansambl, Weisner se obraća Upravi HNK i javnosti člancima u novinama, gdje optužuje Upravu kazališta za neopravdano odbijanje njegovog ulaska u angažman. I dok je intendant Benešić prilično pomirljiv te sugerira Weisneru da ublaži svoje napade na kuću u kojoj želi angažman, Ivo Raić mu nedvosmisleno daje do znanja da ući u ansambl neće. Piše mu: „Vi možete biti dobar kao Gromov u ,Sobi br.6  i uspjeti s tom ulogom, ali patološke tipove igram ja, i na koncu ako i uspijete što onda? Angažiran ne možete biti.“

Obnavlja Aristofanovu Lizistratu 1927. odvažno potencirajući strukturu komedije. Godine 1927. direktor Drame postaje Milan Begović koji kani preobraziti zagrebačku Dramu u komercijalno kazalište slično repertoaru pariških teatara na desnoj obali Seine, Broadwayu ili bečkom Josefstadt Theateru. Iste godine Raić režira Ibsenove Sablasti, uoči stote godišnjice rođenja pisca.

U godinama koje slijede Raić i dalje intenzivno režira i glumi i u Kazalištu Tuškanac i u matičnoj zgradi HNK. No, tijekom 1930. Raić je u Crikveničkoj Thalasoterapiji na odmoru i oporavku zbog problema sa srcem, da bi naglo umro od srčanog infarkta 16. lipnja 1931. godine.

U svojoj domaćoj i međunarodnoj karijeri glumio je u 267 predstava na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i češkom jeziku, a režirao je 149 dramskih i opernih djela, ostavivši golemi opus iza sebe. Njegov najveći doprinos je moderniziranje kazališta, suvremeno režiranje i studiozan rad s glumcima. Bez njega bi hrvatsko glumište bilo siromašnije za mnoge velike umjetnike poput Branka Gavelle, Tita Strozzija, Hinka Nučića i mnogih drugih. Njegov kozmopolitizam, obrazovanje i duboko poznavanje modernih kazališnih tendencija zauvijek je otrglo zagrebačko kazalište od uskogrudnog provincijalizma, smjestivši HNK u Zagrebu na kulturnu kartu Europe, a njegov studiozni rad s glumcima promijenio je način rada u kazalištu, stvorivši prave profesionalce koji su podigli razinu svih izvedbi u kazalištu. Iako često nespominjan, prešućivan i zaboravljen, Ivo Raić je bez sumnje jedan od najvećih redatelja i glumaca koji su radili i stvarali na ovome području. HNK u Zagrebu i cjelokupna kulturna javnost mu neizmjerno puno duguje, a naša prva nacionalna kuća treba i mora čuvati uspomenu na tog strasnog pobornika kazališne umjetnosti i sjajnog redatelja i glumca Ivu Raića.

(Pročitajte prethodni nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija