Piše: Vesna M. Muhoberac

22.12.2025. – Ipak se tri autora izdvajaju kao najzaslužnija za Cilićevu tako veliku popularnost. To su Molière sa svojim Argonom i Harpagonom, koje su uloge, kako bilježe kazališni povjesničari, njegova najzrelija, vrhunska ostvarenja. Književnik Ervin Šinko je u kazališnoj kritici napisao da Cilić kao Argon u Umišljenom bolesniku „glumi čovjeka puna snage, koji u životu igra bolesnika i time tiranizira ne samo svoju okolinu, nego i samog sebe“. Sljedeći je autor Tituš Brezovački, kajkavski komediograf koji je živio na kraju 18. i početkom 19. stoljeća, autor pučkih komedija Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš, koje je upravo Cilić glumačkim bravurama Smolka i Medobuza približio gledateljima 20. stoljeća. Treći je autor hrvatski suvremeni dramatičar Geno Senečić koji je svoje Ferdinanda, Neobičnog čovjeka i Logaritme i ljubavi, ali i druga svoja djela gotovo krojio prema Ciliću kako bi on mogao što istinitije i vjernije na sceni oživjeti lik maloga zagrebačkog čovjeka.

Cilić je bio specifičan glumac i prema tome što je mogao svoje uloge oblikovati uvijek drukčije, nije ušao u glumački fah koji je za neke glumce karakterističan, glumio je prema zadanim kodovima određenih uloga i teksta, ali je ulogama uvijek davao i svoj specifični karakter – nazvali su to cilićevskom specifičnošću, ugrađivao je u karaktere duboku ljudsku notu, jer nikad nije zaboravljao da umjetnik prije svega treba biti čovjek. U svaku je ulogu unosio cijeloga sebe, utkao joj svoje karakteristike, duboke osjećaje koje su činili vjerodostojnim i njegov smijeh i suze. Njegova je umjetnost bila bliska svima, istinita i tim je svojim glumačkim postupcima, umijećem i osobnošću stvorio veliki krug prijatelja i štovatelja.

4. studenoga 1959. održana je svečana premijera Brezovačkijeve komedije Diogeneš iliti sluga dveh zgubljenih bratov (istu je ulogu Cilić glumio u HNK-u 1925. godine) u režiji Branka Gavelle, pred velikim brojem gledatelja, a kroničari bilježe kako mnogi i nisu mogli ući u HNK. Bila je to nezaboravna večer u kojoj su velikim pljeskom svi pozdravili Cilića kao čovjeka i umjetnika. Tom je prigodom izdana raznovrsna i sadržajna kazališna knjižica (odgovorni urednik: M. Danon, glavni urednik: A. Reiching, likovna i tehnička oprema: A. Augustinčić): August Cilić, 50 godina umjetničkog rada, Tituš Brezovački, Diogeneš u haenkaovskoj kazališnoj sezoni 1959/1960.

Uz naslov je naznačeno: Veseli igrokaz vu peterom dogodu po Titušu Brezovačkom prebendaru sv. Ivana Krstitela pri sv. Marku vu Zagrebu, skupsložen, a po Brankaču Gavelli spredelan. Autorski su tim, osim Gavelle, činili scenograf i kostimograf Ljubo Babić, asistent je redatelja bio Vjekoslav Vidošević, scensku muziku skladao je Branimir Sakač, a jezični je savjetnik bio Bratoljub Klaić. Glumili su: Mato Grković, Amand Alliger, Zvonko Strmac, Zlatko Crnković, Tito Strozzi, Stevo Vujatović, Relja Bašić, Emil Kutijaro, Fahro Konjhodžić, Franjo Štefulj, Ljudevit Galic, Zvonimir Črnko, a August Cilić glumio je Antona Medobuza, kelnera.

U kazališnoj knjižici tiskanoj za Brezovačkijevu komediju Diogeneš, posvećenu 50. godišnjici umjetničkoga rada Augusta Cilića, direktor HNK-a, Dragutin Roksandić piše tekst naslovljen O Augustu Ciliću: „Ovom stranom svog talenta (ostvarujući pravi životni kontakt s običnim ljudima, sredinom iz koje je potekao, op. a.) August Cilić je Hrvatskom narodnom kazalištu učinio velike usluge. U vremenu kad i najbolji komadi s prvoklasnim ostvarenjima i visokim umjetničkim interpretacijama nisu mogli doživjeti ni deset izvedaba – August Cilić je u naše kazalište svojom igrom dovlačio novu publiku, običnog čovjeka s kojim je znao uspostaviti prisni i pravi kontakt. Komadi u kojima je Cilić nosio glavne uloge znali su dosizati nevjerojatno visok broj predstava, doživljavajući i stotinu repriza. Iako je došao iz putujućih glumačkih družina, samouk, rođeni komičar, Cilić nije ostao na nivou običnog zabavljača, nego je u Hrvatskom narodnom kazalištu – u kome se nalazi već oko 35 godina – oplemenio svoj talent i obogatio svoja izražajna sredstva dostižući visoki artistički nivo, ali ostajući uvijek životan, svjež, iskren, umjetnički pošten, crpeći svoje kreativne sokove iz života i sredine iz koje je potekao.“

Roksandić spominje i kako je Cilić u Drugom svjetskom ratu „na trenutak pomaknuo u drugi plan svoj glumački poziv i nesebično se predao čitavim svojim bićem narodnoj revoluciji i stvari socijalizma“. Za vrijeme okupacije radi kao ilegalac, a u srpnju 1944. prelazi na oslobođeni teritorij i postaje glumac i redatelj Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske poučavajući mlade glumce. Pronašli smo u pres-klipingu Novosti iz Beograda 1982. informaciju, odnosno skraćeno pismo Vjenceslava Cenčića koji brani od nekih napada Cilića i u kojemu piše kako je Cilić za vrijeme rata radio kao jedan od najhrabrijih ilegalaca u Zagrebu izvršavajući najpovjerljivije zadatke i tako je trebao prenijeti Titove poruke Krleži da dođe u partizane, a kad mu je Krleža odgovorio kako ne može jer se boji za svoju sigurnost, Cilić je tu poruku prenio u Kopiničev Centar. Kad je Tito poslao po Ciliću novu poruku, u kojoj mu je jamčio za život, Krleža je rekao Ciliću: „Dođeš li mi, Guste, još jedanput, zvat ću policiju.“ A Cilić je, prenijevši odgovor Kopiniču, dodao: „Nemoj me, Mali, više slati na ovakve zadatke.“

U knjižici o 50. godišnjici na sceni Geno Senečić u tekstu naslovljenome Smijeh Augusta Cilića piše: „Jer Cilić i danas, kao i nekad, kad je na njegovim prvim nastupima započela njegova sasvim izuzetna popularnost, daje na sceni čitava sebe, neštedimice rasipava smijeh i širi optimizam i vedrinu, a u svojim tragikomičnim ulogama plače prave suze.“ U Arhivi HNK-a pronašli smo i rukom napisanu Senečićevu poruku Ciliću: „Mom dragom Gustlu na uspomenu naših 167 predstava „Logaritama“ zahvalni autor Geno. Zagreb, god. 1961., godina 70. rođendana Gustla“.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija