Piše: Sanja Ivić
27.10.2025. – Godine 1956. utemeljio je Dramski ansambl Strozzi (DAS) s kojim režira svoj tekst Igra u dvoje (Strozzijev najpopularniji tekst) u kojem glumi uz Elizu Gerner. Njegova posljednja velika uloga na sceni HNK bila je u Krležinom tekstu U agoniji (s dopisanim trećim činom, 1959.) – prvi je put igrao Lenbacha, s blistavim kritikama. Igra on i dalje, glumi i režira na njemačkom u tadašnjem DDR-u, Austriji, polemizira, objašnjava ulogu kazališta, ali prve pukotine u njegovom vječnom elanu i entuzijazmu naziru se.
Šezdesetih je godina Strozzi sve više na marginama kazališnog života, a naročito ga je pogodila činjenica da povodom stote obljetnice osnutka HNK u Zagrebu (1860–1960) nije bio u podjeli Krležine drame Gospoda Glembajevi, zahladivši odnose s Krležom. I dalje je radio, režirao, glumio u Karlovcu, Mostaru, Beogradu, ali Strozzi je bio prilično iscrpljen, umoran od vječnih borbi s uskogrudnošću novinara, političara i nekih svojih kazališnih kolega.
No, teški udarac doživljava u svojoj kući, u svom Hrvatskom narodnom kazalištu na čelu s intendantom Duškom Roksandićem koji je na sastanku uoči nove sezone 1962/’63. na Strozzijevo pitanje hoće li i on nešto raditi u sezoni, odgovorio: „Nećete, vi ste Strozzi, passé“. Nikada se nije potpuno oporavio od toga.
U sezoni 1969/’70. uoči obilježavanja Strozzijeve pedesetogodišnjice karijere, on piše tekst Buniduh Kerempuh, za natječaj raspisan povodom otvaranja obnovljene zgrade HNK, no žiri i tadašnja Uprava ga nisu prihvatili, iako je Strozzi bio uvjeren kako je napisao vrlo dobar tekst. U pismu u proljeće intendantu Mirku Božiću u svibnju 1969. godine Strozzi je konstatirao da je bio „preneražen kad sam čitao da me visoki žiri nije ni spomenuo…“. Proslavu toga jubileja oduševljeno je prihvatilo kazalište Komedija, no to nije moglo sprati gorak okus tako ružnog i nemilosrdnog rastanka s HNK-om. Strozzi u svojim bilješkama piše: „Ja sam rintao na traci u krivoj tvornici, jer se i u deficitarnim poduzećima likvidirani radnici ispraćaju i odlaze uz prigodne svečanosti“.
Unatoč mnogim napisima u novinama s pitanjem: „Kako je moguće da se pedeseta obljetnica rada Tita Srozzija koji sve svoje podredio Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu organizira u kazalištu Komedija?!?“,ništa se u odluci HNK nije promijenilo. Nakon napornih pokusa, predstava je odigrana u Komediji (glavni glumac bio je mladi Robet Eržišnik, umjesto zauzetog Ive Serdara), slavljenika se obasulo cvijećem, uz ovacije i beskrajne aplauze. Preuzet ću citat Luje Galica, sjajnoga karakternog glumca, učenika Strozzija i odličnog pisca koji u svom obraćanju na simpoziju o Titu Strozziju 1993. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kazuje: „Molièreovska smrt ga je zatekla nekoliko sati nakon premijere Buniduh Kerempuh, drame koju je napisao, režirao i u njoj glumio za što mu je gostoprimstvo pružilo kazalište Komedija“.
Tito Strozzi umro je 23. ožujka 1970. Na dan sprovoda Strozzijev lijes izložen je u atriju HNK-a. Ispraćen je toplim riječima Mladena Škiljana, Zvonka Strmca i dr. Branka Hećimovića.
Osporavan, napadan, marginaliziran, namjerno prešućivan, Tito Strozzi je sve svoje želje, nade, sav svoj talent i rad darovao kazalištu, zapravo najviše jednom kazalištu – Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. I to je kazalište njemu puno dalo, no rastanak je bio brutalan i nadasve tužan… Osebujnog stila glume, vrlo istančanoga redateljskog nerva, postavio je na scenu nebrojene drame, komedije, opere; bio je intelektualac širokog obrazovanja, rasni glumac nevjerojatne memorije, kazališni čovjek nepresušne energije koju je bez lažne skromnosti uvijek i svima davao; riječju: kompletna kazališna ličnost kojoj i danas dugujemo poštovanje i zahvalnost.
(Pročitajte prethodni nastavak…)
©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. listopada 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija