
Piše: Branka Primorac
U devedeset i četvrtoj godini umro je Ivo Kadić, dugogodišnji istaknuti član Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, glumac koji je – iako umirovljenik i u visokim godinama, još prije deset sezona izlazio na pozornicu. Mlađe ga se generacije kazališne publike vjerojatno ne sjećaju, no kolege iz zagrebačkog HNK, sredine u kojoj je proveo trideset godina (1963-1993) pamte ga samo po dobrome. Za njih, on je bio i ostao Konte, po liku u Goldonijevoj Trilogiji o ljetovanju. Nije to velika noseća uloga, olako bi se reklo – nevažna, tek jedan lik iz grupe slugu za mizanscensku dekoraciju. No kako u kazališnoj postavi ništa nije slučajno, tako ni Kadić nije bio slučajan.
Goldonija je Janusz Kica postavio u HNK Zagreb 2003., dakle Kadić je tada već deset godina u mirovini, no ta gora od čovjeka, visok više od dva metra, jednom jedinom rečenicom obilježio je Kicinu režiju poznate Goldonijeve komedije. Njegov tekst koji se sastojao od jedne jedine proste rečenice, štoviše tek od dvije riječi – „Ništa lakše“, način na koji ih je izgovorio, u pozi kruta gorostasa, uzbuđeno je čekao kompletan auditorij. Taj trenutak osobito emotivno doživljavali su zaposlenici HNK, kojima nije dosadilo svaki put iznova čekati histrionski vrhunac. Kadić je igrao brojne uloge klasičnog i suvremenog repertoara, no baš je Konte ostao lijepa priča o glumcu i njegovu umijeću.
Srećom, neće ostati samo na usmenoj predaji, jer ju je svojom kritikom predstave u Vijencu (23. siječnja 2003.) dokumentirala Gordana Ostović. Ona među ostalim piše: „…a manjim su se ulogama slugu životnošću istaknuli Franjo Kuhar, Ecija Ojdanić, kao i sjajni Ivo Kadić – sluga kojeg više ni jedna suludost njegovih gospodara ne može izbaciti iz takta, pa na sve nebulozne zahtjeve flegmatično odgovara „ništa lakše“.




Da ne bi sve ostalo na ulozi po kojoj je dobio nadimak, evo još nekoliko natuknica iz biografije. Glumom se počeo baviti u mladosti kao član studentskih družina – prvo u zadarskom kazalištu, a nakon toga postaje stalni član zagrebačkog kazališta Komedija (1.9.1959.–31.8.1963.). U tri sezone u gornjogradskom je teatru odigrao petnaestak uloga, a onda je 1963. postao stalni član Drame HNK u Zagrebu. In memoriam koji potpisuje ta kuća, kaže: „Od početka karijere pokazivao je izuzetan dar za komiku, pojačanu njegovom staturom uz markantne crte lica, no bio je i odličan karakteran glumac u mnogim klasičnim i modernim dramskim tekstovima. Surađivao je sa svim najboljim domaćim redateljima, kao i s gostima iz inozemstva“.
Redatelji su mu bili sve vrsni umjetnici – K. Spaić, G. Paro, J. Juvančić, B. Violić, M. Škiljan, koje je sve nadživio. Predstave upisane u njegovu profesionalnu popudbinu su Mjera za mjeru Williama Shakespearea, Veliki smiješni rat Carla Goldonija, Duno Maroje Držića, Vučjak Miroslava Krleže, Šteta što je kurva Johna Forda, Kiklop Ranka Marinkovića, Cymbeline Williama Shakespearea, Maskerada M.J. Ljermontova, Divlja patka Ibsena, Gorski divovi Luigija Pirandella, Svadba Eliasa Canettija, Ondine Jeana Giraudouxa, Večeras improviziramo Luigija Pirandella, Potopljena zvona i Nihilist iz Vele Mlake Ive Brešana i druge te već spomenuta Trilogija o ljetovanju Carla Goldonija. Posljednji put na sceni ovaj dugovječni čovjek i glumac pojavio se u komadu Dantonova smrt Georgea Büchnera, koja je premijerno izvedena 2009., dakle kad je imao osamdeset godina.



I još malo zahvalnosti Ivi Kadiću od njegovih kolega iz njegova HNK: „Ivo Kadić, ili, Konte, kako smo ga svi zvali u kazalištu, bio je osoba i umjetnik od posebna kova. Nikada nametljiv, uvijek spreman na posao, znatiželjan, dobrodušan i iskren. Nije postavljao puno pitanja. Došao bi u direkciju Drame, uzeo tekst, pogledao koju ulogu igra i zapisao vrijeme i datume prvih pokusa. Svi su ga voljeli jer je bio pouzdan i temeljit, jedan od one stare garde glumaca koja je uvijek stavljala kazalište ispred sebe, kome se davala bez ostatka. Zbog svega što je stvorio na pozornici naše kuće, zbog svih prijateljstava i ugodnih trenutaka provedenih zajedno, zbog humanosti i srčanosti, zbog njegove urođene pristojnosti i poštovanja prema svima koji su radili ili još rade u HNK-u u Zagrebu, njegovo ga kazalište s tugom ispraća na posljednje putovanje. Hvala ti, dragi naš Konte, i zbogom“.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. veljače 2022.