Piše: Sanja Ivić

18.11.2024. – „Glazba svira dok duh odrpane devetogodišnje Portugalke Isobel trči u krugovima, u strahu od nekoga tko je progoni u sjećanjima. Ona ustvari bježi od čovjeka koji ju je ubio na ovom igralištu prije sedamnaest godina. Jesenje lišće prekrilo je igralište, a djeca joj se približavaju s punim rukama lišća koje bacaju na nju. Isobel ne zna da je duh, ali osjeća da je nešto pošlo po zlu. Prestravljena je. Obraća se publici.“

Uvodna didaskalija dramskoga teksta Judith Thompson pod naslovom Lav na ulicama (1991.),  zapravo sažima početni zaplet koji je sve samo ne uobičajen. I dok se djeca igraju a Isobel im se pokušava pridružiti, komeša se prošlost i sadašnjost, zbilja i maštanja, nježnosti i grubosti, dok razni marginalci istresaju svoje živote uz sočne psovke i grubi jezik ulice, svađaju se pred vjenčanje, razrješavaju stare ljubavne traume, ubojstva, roditeljske odnose; ukratko pred nama je pravi kovitlac likova koji balansiraju između zloće i nježnosti, stvarajući mozaik nepatvorenog mikrokozmosa onih koji su i sami iskusili i siromaštvo i bolest i kukavičluk i pobunu, uz nagle promjene atmosfere – od one prijeteće do potpuno mirne i tihe. Ima tu svega: silovanja, molestiranja, vrijeđanja, tučnjave, ljubljenja, gušenja, prijetnji i osvećivanja u fantazmagoriji kroz koju nas vodi Isobel (poput nekakvog dječjeg odjeka Danteovog vodiča Vergilija) da bi se na kraju ponovo obratila publici i to kao odrasla osoba: „Želim vam odati jednu tajnu. Ja sam bila mrtva, ubio me je Lav u velikom srebrnom autu. Izgladnjeli Lav, razdro, razdro, razdro me je, do smrti, svojim smrtonosnim pandžama i opet i opet…… Stavlja moje srce u džep, ali moje srce govori i govori i nikada se ne stišava….. Ja sam se vratila. Ja uzimam nazad svoj život. Ja želim da svi vi uzmete nazad svoj život. Želim da vi svi imate svoj život.“

I dok u tekstu Judith Thompson (1954.), poznate i nagrađivane kanadske dramatičarke, filmske i televizijske scenaristice (koja u svojim djelima tematizira užas i nasilje modernoga urbanog društva, s naglaskom na one nevidljive, one na marginama društva), pratimo cijele galerije likova, Michael Healey (kanadski glumac i dramatičar, rođen1963.) u svom nagrađenom dramskom djelu Dječak koji crta, praizvedenom u Torontu 1999., strukturira radnju oko tri lika: dva farmera i jednog glumca. Iz ishodišne scene u kojoj saznajemo da se mladi glumac Miles u sklopu priprema predstave dolazi upoznati sa životom na farmi, gdje žive Morgan i

Angus, radnja kreće neočekivanim smjerom. Naime, umjesto idiličnog prikaza života

na farmi, već pri prvom pokušaju vožnje traktorom, mladi Miles teško povrijedi Morganovu ruku, dok drugi farmer Angus ima glavobolje i ne sjeća se ničega jer su mu nakon bombardiranja Londona 1941. ugradili pločicu u lubanju. Obojica farmera žive na zemlji koju su kupili nakon povratka u Kanadu. I dok mladić skuplja materijal za predstavu, otvaraju se pukotine u odnosu dva farmera, kao i neka pitanja u vezi Angusove ozljede zbog koje nije sposoban za samostalan život, ali je nepogrešiv u matematici. Nakon odgledane predstave u kojoj je Miles iskoristio priču o dva prijatelja koji su se zajedno borili, zaljubili i vratili u Kanadu, Angus (koji je crtao od malih nogu) po prvi put sjeti se nečega otprije. I tada kreće bujica sjećanja i raznih istinitih i lažnih uspomena koje su obilježile život farmera, bujica koju je pokrenuo mladi glumac, da bi se na kraju vratili u ipak promijenjenu početnu situaciju u kojoj Angus radi sendvič Magnusu, ali i vraća svoje crteže na zid.

Treći odabrani tekst nosi naslov Berlinski blues kojeg je napisao nagrađivani dramatičar i komediograf, romanopisac, filmograf i novinar Drew Hayden Taylor (1962.), čije stvaralaštvo progovara o problematici aboriginalnih osoba i njihovom životu u kanadskoj domorodačkoj zajednici. Radnja ove dobroćudne komedije situacije smještena je u jednom kanadskom indijanskom rezervatu u koji dolaze strani investitori iz Njemačke s planovima što jamče basnoslovnu zaradu cijeloj zajednici. Dvoje Berlinčana Birgit i Reinhart potaknuti pisanjem Karla Maya (1842.–1912.), njemačkog superpopularnog pisca o Indijancima u Sjevernoj Americi, namjeravaju pored obližnjeg jezera sagraditi Ojibway svijet, svojevrsnu verziju indijanskog Disneylanda. I dok su jedni oduševljeni mogućnošću zarade, drugi upozoravaju na profaniranje i obezvrjeđivanje domorodačke kulture i tradicije. No, zabavni park se naveliko gradi, svi domaći su zaposleni, ali pred samo otvaranje stampedo bizona uništi sve. Razočarana, ali ne i obeshrabrena Birgit okreće se drugim investicijama, a Reinhart ostaje uz domoroce, uz završni ples s vukom.                                                                       

Idući tekst Istočno od Berlina (2007.) napisala je Hana Moscovitch (1978.), najpoznatija od svih odabranih autora, koja piše i za kazalište i za televiziju. Njezine drame redovito se izvode u Kanadi, SAD-u, Velikoj Britaniji, mnogim europskim zemljama kao i u Australiji i Japanu, a dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.

Godina je 1970. Rudi, rođen u Berlinu 1945. u času kada njegov otac gubi rat, stoji u predsoblju očeve radne sobe u paragvajskom gradu Asuncionu. Jedva je uspio zapaliti cigaretu i sav drhtav se obraća publici u monologu u kojem (uz mnoge flešbekove)  priča o tome kako je otkrio što je njegov otac radio Židovima u koncentracijskom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata. Rudijev prijatelj iz gimnazije Hermann, na satu biologije pri seciranju kukaca rekao mu je: „Ovo je tvoj tata radio Židovima…“ Rudi polako otkriva strahote koje je njegov otac doktor, član SS-a radio sa židovskim logorašima u Auschwitzu između ljeta 1942. i jeseni 1944. poput zaraze tifusom ili odstranjivanja jajnika s minimalnom anestezijom, uz izrađivanje detaljnog zapisnika o tim eksperimentima… Suočava se s ocem, prebije ga, odlazi u Njemačku, u Berlin, financiran novcem pobjeglih nacista, tamo se zaljubi u Židovku Saru kojoj zataji svoje ime i podrijetlo, no njegov prijatelj Hermann otkriva Sari pravu istinu i na kraju  „Rudi prilazi vratima. Još nas jednom pogleda. Otvara vrata. Zastaje na pragu. Zatim si priklanja pištolj na glavu. Mrak.“

Posljednji odabrani tekst u ovoj antologiji je djelo Jordana Tannahilla (1988.) pod naslovom Staklenik Concord (2014.), koje je i nagrađeno prestižnom Književnom nagradom generalnog guvernera za dramu na engleskom jeziku. Djelo je napisano u suradnji s Erin Brubacher, Carom Spooner i skupinom adolescenata iz šire okolice Toronta, a inspirirano je Boccacciovim Dekameronom, odnosno bijegom iz grada, tako da je u drami jedan od likova i sâm staklenik koji od napuštenog objekta postaje utočište, svojevrsno skrovište i učilište života. Uz desetak lica (što živih ljudi, što namještaja – poput kauča, što životinje – lisice, ili staklenika) radnju prati i Zbor tinejdžera. Kroz kratke nedovršene rečenice pratimo nekoliko adolescenata koji na razne načine pokušavaju spoznati važne stvari o životu, ali i zabaviti se, zaljubiti kao i suočiti se sa smrću u trenu kada pronađu leš. U pravom košmaru sjećanja, mogućih nježnosti, bijesa, straha, odrastanja, straha, nesigurnosti, čuđenja, skrivanja, bježanja i još mnogo toga, izranja nešto što bi nalikovalo nekakvoj čudnoj apoteozi, pa će tako Zbor tinejdžera zapjevati na nakraju srednjovjekovnu melodiju iz prologa komada, dok u epilogu Staklenik objavljuje da je „predviđen za rušenje sljedećeg mjeseca“,što ga je nagnalo na razmišljanje, objašnjavajući publici da on ima puno nade za budućnost i da misli kako se ljudi uglavnom žele „prikloniti milosti…“

Kanadska literatura, a naročito kanadski dramski tekstovi prilična su nepoznanica u Hrvatskoj. Postoje, naravno, brojni razlozi, ali ono čega se moramo osloboditi je predrasuda o dalekoj zemlji koja nije ni SAD ni Europa i koja nije baš neka velika tvornica sjajnih kazališnih tekstova. Slične paušalne ocjene daju se olako i uvijek su temeljene na neznanju i nezainteresiranosti za kulturu onih koje zapravo uopće ne poznajemo.

Ova antologija pruža pažljivo izbalansiran odabir pet dramskih tekstova koji svojom različitom tematikom otkrivaju mnogo toga o jednoj velikoj zemlji koja je relativno mlada i doista specifična, budući da baštini s jedne strane kolonijalizam (britanski i francuski), a s druge domoroce koji ne dijele u potpunosti sudbinu svojih susjeda u SAD-u, pa tako imaju više utjecaja na politiku i svakodnevni život. No, i to su samo neke od specifičnosti ove prekomorske zemlje koja je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća uvela politiku multikulturalnosti, stvarajući razliku između  kanadskog kulturnog mozaika i američkog pristupa asimilaciji pod nazivom melting pot. Multikulturalnost tako postaje u Kanadi  prepoznatljiv topos kojeg pronalazimo i u dramskim tekstovima – bilo da se radi o malenoj Portugalki ili Indijancima u rezervatu. Ali, to ne znači da ti tekstovi nisu istovremeno i univerzalni, jer se bave potrebom spoznavanja zakopane ili zanemarene povijesti unatoč rizicima i neminovnim posljedicama, bez obzira na to radi li se o Drugome svjetskom ratu ili nedavnoj povijesti. Ako bismo govorili o zastupljenosti gradske i ruralne tematike, u ovoj antologiji prevagu definitivno odnosi grad (samo je tekst Dječak koji crta smješten na nekoj farmi), no još treba istaknuti da se svi tekstovi osim jednog (Dječak koji crta)  direktno obraćaju publici, bilo da se radi o predstavljanju likova ili o postavljanju vrlo konkretnih pitanja onima u gledalištu. Uz to, u tekstovima se miješaju žanrovi od melodrame do krimića, a jezik je vrlo direktan, čak i grub, što samo pojačava lirske trenutke koji su često u nagovještajima. Ono što bi se moglo reći da je svojevrstan zajednički nazivnik svih pet drama jest modernost strukturiranja odnosa, sloboda u vođenju radnje, intrigantni likovi i velika emotivna angažiranost uz široki dijapazon tema iz suvremenosti koju dijelimo svi na ovome planetu.

Ukratko, zahvaljujući velikom trudu Cintije Ašperger, pred nama je zanimljiva antologija koja poziva prvo na čitanje, a onda i na izvođenje, jer kao što svi znamo, svaki se kazališni tekst najbolje provjerava na sceni.

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. studenog 2024.