Razgovarala: Narcisa Vekić

15.9.2026. – Scensku prisutnost Vedrana Mlikote publika prepoznaje gotovo instinktivno, no uloga Slavka u Matišićevu Ocu, Kćeri i Duhu Svetom otvorila je prostor za drukčiji pogled na njegov glumački raspon. Kritika je upravo u toj interpretaciji prepoznala rijetku slojevitost – glumca koji iz naoko jednostavnog, gotovo svakodnevnog čovjeka postupno izvodi duboko proturječan i moralno uzdrman karakter.

Neki su u toj ulozi prepoznali i jedan od njegovih najvažnijih kazališnih trenutaka, ističući preciznost, odmjerenost, humor i snagu kojom nosi unutrašnje lomove lika. Nagrada Ivo Serdar na ovogodišnjim Danima satire još je jedna potvrda glumačkog ostvarenja koje je privuklo i publiku i struku.

Nakon više desetljeća na pozornici, Mlikota danas o nagradama govori drukčije nego na početku karijere – važniji su mu tekst, ljudi s kojima radi i sam proces.

Nagradu Ivo Serdar na ovogodišnjim Danima satire osvojili ste za ulogu u Ocu, Kćeri i Duhu Svetom. Vaš lik je dobrodušan obiteljski čovjek, ali ga sustiže vlastita savjest. Što je za Vas bilo najzahtjevnije?

Iskreno, to je bio jedan od najvećih glumačkih izazova s kojima sam se susreo u svojoj skromnoj karijeri. Predstavu je, kako to u kazalištu ponekad biva, pratio niz predviđenih i nepredviđenih okolnosti s kojima smo se borili, a ja posebice, jer ja sam tek nakon mjesec dana proba preuzeo ulogu Oca, a nakon mjesec dana morao sam na operaciju vratnih kralježaka. Vrlo sam se brzo vratio na probe i predstavu smo doveli do kraja. Očito se nakon svih tih muka morala dogoditi ovakva moćna predstava. Budio sam se i lijegao s ulogom i cijeli dan se njome bavio – i na probama, a još više nakon proba. Ali, vrijedilo je!

Slavko je vrlo životan zato što nije jednoznačan. Koliko Vam je pomoglo ono što Matišić piše, a koliko ono što ostavlja neizgovorenim?

U svemu sam ga tražio, s Mirelom i Brankom, a pogotovo s Januszom. A bogami i sam sa sobom. To je toliko snažan i moćan tekst da je ponekad i jedna riječ bila toliko važna da usmjeri ulogu i predstavu. Slavkova dvostrukost, manipulativnost prema obitelji, pa i samomu sebi, zločin koji je počinio, skrivao i s kojim je živio i na kraju lažni život koji je godinama morao živjeti, sve je to labirint kroz koji se treba provući i na kraju izaći na prava vrata. Ne vjerujem da bismo izašli na prava vrata bez Janusza i da bi predstava bila toliko dobra da je nije režirao Janusz. Fascinantan je taj njegov filigranski i hiperanalitički pristup tekstu i traženje slojeva u svakoj riječi i slovu. Veliki meštar!

Žiri je istaknuo Vašu glumačku uvjerljivost, a prepoznali su i nagradili i snagu ansambla. Koliko je u ovakvom komadu važno pronaći vlastiti glumački put i izraz, a koliko se podrediti ritmu tima?

Nema dobre predstave bez dobre suradnje ansambla. Ne može glumac u ansambl-predstavi glumiti sam za sebe. To je zajednički proces koji se živi ta dva mjeseca, koliko traje rad na predstavi. Ponekad je to lepršav proces, a ponekad mučan i kompliciran. Za dobru se predstavu mora mnogo toga posložiti. Na to mogu i moraju utjecati svi koji rade, ali ponekad se nešto dogodi i samo od sebe. Začuđujući su ti putevi kojima hodamo do uloge i do predstave!

I u ovom tekstu Mate Matišić  vrlo vješto spaja crni humor, obiteljsku dramu i društvenu dijagnozu. Kako ste pronalazili ravnotežu između komedije i ozbiljnosti, da jedno ne pojede drugo?

Mate je, usudio bih se reći, uz Duška Kovačevića, jedan od najvećih pisaca crnoga humora na ovim prostorima. U svim se njegovim dramama provlači ta divna komična nit crnog humora koja te uvodi u predstavu i vodi kroz nju, a onda odjednom nestane i zakuca te u sjedalo nekim ozbiljnim ili tragičnim dramskim preokretom. Od 1984. i Bljeska zlatnog zuba do danas igrao sam lijepe uloge u tri njegove značajne drame i znam to dobro. Kerempuh jest satiričko kazalište, a ovo je jedna velika i dramska predstava k tomu.

Matišićevi likovi često govore jedno, misle drugo, a osjećaju nešto posve treće. Koliko je glumački izazovna ta višeslojnost?

Ta igra višeslojnosti je kao sviranje nekoga glazbenog djela na violini ili klaviru. Morate imati lûk uloge, tempo, ritmove i od početka do kraja morate voditi cijelu priču kao samostalni dirigent. To je osnova dobroga glumačkog posla. I divan je onaj trenutak kada pročitate neku dramu i kažete sebi: „Baš bih volio to glumiti.” I ako imate sreće da se dogodi dobar ansambl i dobar redatelj, eto predstave.

Ova predstava otvara vrlo ozbiljne teme, nasmijava nas i kada nam baš nije ugodno. Istodobno zabavlja i razoružava. Je li točno da nas dobra satira zaboli nakon što nas je nasmijala?

Ova naša predstava ima sve elemente dobroga trilera. Sve počne ležernim uvodom u kojem gledate simpatičnoga sredovječnog čovjeka koji pokazuje elemente demencije i sve to gledate uz smijeh koji izlazi iz dramske situacije, a zatim se počne događati nešto što vas uozbilji i smijeh lagano prestaje, da biste na kraju u velikom obratu saznali da je taj simpatični čovjek veliki manipulator i zločinac koji je izmanipulirao sve oko sebe. Kažem, sjajan triler!

Satira je širok pojam, od političke do one koja secira obitelj i međuljudske odnose. Što danas najbolje pogađa publiku?

Ne znam odgovor na to pitanje. Danas je publika drukčija nego prije 20 pa i 30 godina. Ima drukčije prohtjeve, ima manje vremena za sve. Kao da je veći dio publike izgubio strpljenje za gledanje predstave od tri sata, što je prije bilo normalno. Kad neki čuju da predstava traje tri sata, odmah se mršte i ne da im se ići. Nove tehnologije i mobiteli pojeli su čovjeka i normalnog posjetitelja kazališta. Začudno je kako ljudi, pogotovo mlađe generacije, nemaju koncentracije za sve što premašuje TikTokovih 15-20 sekundi. Nema nam druge nego u borbu prsa o prsa s tim pošastima.

Počiva li uspjeh ove predstave – a Dani satire samo su to dodatno potvrdili, na snazi ansambla (o čemu se i žiri izjasnio) ili se u Kerempuhu u ovom razdoblju jednostavno posložilo mnogo toga dobroga?

Naš Kerempuh ima sjajan glumački ansambl, koji čine izuzetne i provjerene glumačke osobnosti: Kečo, Borko, Vili, Linda… Sada je došlo nekoliko iznimno talentiranih mladih glumaca: Domagoj, Anica… I kada se tomu dodaju dobar tekst i redatelj, užitak je raditi. Sva kazališta i glumci za svoj ansambl vole govoriti da je najbolji u državi. Ja to ne volim niti govorim, ali ne dam na nas. Ta se kvaliteta vidi u predstavama, po nagradama, po posjetu i na kraju po usmenoj predaji koja je isto tako važna i koja dovodi publiku u Kerempuh.

Ostvarili ste niz izrazito različitih kazališnih i televizijskih uloga. Iznenadi li Vas koje uloge publika pamti? Koju biste izdvojili?

Većina vas publike najviše pamti po televiziji, što je i logično. Ali događa se da ponekad „zakucaju na vrata zaboravljenih uloga”, pa kažu da pamte neku predstavu „iz stoljeća sedmog”, neku ulogu koju ste i vi zaboravili. I ugodno je to čuti. To laska svakom glumcu. Jedna od najvažnijih predstava na početku bavljenja ovim poslom je svakako Hamletmaschine, diplomski rad s mojom dragom profesoricom Ivicom Boban, koju sam igrao u Teatru &TD, Bljesak zlatnog zuba u HNK-u u Mostaru, Liliom u HNK-u u Osijeku, Profesionalac ili Tužna komedija po Luki s mojim Ljucom (Danko Ljuština, nap. a.) i još neke. Naravno, i ova uloga Slavka o kojoj cijelo vrijeme pričamo.

Kolege za Vas kažu da ste iznimno pouzdan scenski partner. Što Vam je danas važnije nego na početku karijere: tehnička preciznost, imati sve pod kontrolom ili ono što se događa između Vas, partnera i publike iz večeri u večer?

To je lijep kompliment! Uvijek sam se trudio biti pouzdan i siguran partner. Važno je ostati u kakvoj-takvoj glumačkoj formi, zadati sebi neki tempo (glumački i životni) koji možeš pratiti. Ne srljati glavom i talentom na zidine! Kad se osvrnem, jako dobro vidim da je u životu i poslu bilo odličnih poslova, predstava, filmova, snimanja, ali i nepotrebnih projekata, s krivim ljudima, krivim podjelama, krivim energijama… Takvi te poslovi potroše i iscijede. Odnesu ti mladost, talent i živce. Odnesu ti vrijeme koje si mogao provesti korisnije i ljepše. Ali, to je život!

Nakon toliko godina na pozornici i brojnih priznanja, mijenjaju li nagrade još uvijek nešto u Vama ili su potvrda da put kojim idete ima smisla?

Kada ste mladi glumac koji se tek treba dokazati, sve vam je važno. Nastojite i ponašate se kao dijete, kako bi rekao Tom Durbešić, koje želi da njegovu igru vidi što više ljudi. I tako treba biti. I nagrade kao mladome glumcu su mi bile dosta bitne, jer su mi govorile da nisam pogriješio zanimanje, da se nisam prevario u životu, jer i to se može dogoditi čovjeku. Kasnije se to polako mijenja. Postaje mnogo važnije s kim radiš, koji tekst i s kojom ekipom. Nemam danas želju ići iz predstave u predstavu, trčati bez pauze na tri probe dnevno, pa na snimanja, gostovanja. Ima dosta mladih i jako talentiranih umjetnika. Treba i njima dati prostora i pustiti im da se pokažu i predstave. Na njima, u konačnici, svijet i ostaje!

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. rujna 2026.