Piše: Vesna M. Muhoberac

20.12.2025. – Nakon nekoliko gostovanja i uskak(iv)anja u kazališne haenkaovske uloge, Cilić igra ujesen 1924. Argana u Umišljenom bolesniku, kojom je ulogom probio sebi put do prve hrvatske scene, tako da u stalni angažman Hrvatskoga narodnog kazališta stupa u ožujku 1925. igrajući u Calderonovoj Gospođa đavolici. Iste godine ujesen nastupa na klasičnom kajkavskome idiomu, kojim je savršeno vladao, glumeći Medobuza u praizvedbi Brezovačkijeva Diogeneša. Od trenutka zaposlenja aktivno radi u krugu naprednih glumaca predvođenih Vjekoslavom Afrićem, kao i Milanovim, Tepavcem i drugima koji su osnovali Dramski studio. Vrhunac su Cilićeva umijeća njegove kreacije Shakespeareovih dramskih osoba: Falstaff u Veselim ženama windsorskim, Grobar u Hamletu 1929., a igra i u Jonsonovu Valponeu, Harpagona u Škrtcu 1930. godine. Cilić je kao glumac redao uspjeh za uspjehom, a najznačajniji mu je u tome razdoblju ipak Hašekov Švejk u Dobrom vojniku Švejku koji je odigrao 75 puta pred potpuno rasprodanim kazalištem, što je u to doba bio nenadmašiv rekord.

Tom i sljedećim ulogama prelazi iz burleske u karakternu komiku: glumi Freudenreichova Grgu u Graničarima, Nušićeve tipove karaktera, Pirandellova kapetana Perellu u Čovjeku, životinji i kreposti, a neke je uloge maloga zagrebačkog čovjeka Geno Senečić pisao posebno za njega, npr. u tekstovima Slučaj s ulice i Ferdinand, a sa Senečićevom dramom i predstavom Neobičan čovjek proslavio je Cilić 1939. godine 25. godišnjicu umjetničkoga rada.

Kazališni list broj 10. posvećen je Augustu Ciliću, a na naslovnici je Cilić kao Harpagon u Molièreovu Škrtcu. Na fotografiji su iznad središnjega teksta August Cilić i Geno Senečić, a na jednoj je od fotografija i poznata glumica Nada Babić kao Ankica u Neobičnom čovjeku. Cilić igra Gustla Tonkovića, umirovljenoga željezničkog konduktera, koji je radio na pruzi Zagreb-Budapešt, „originalno lice iz naše zagrebačke galerije i naše domaće sredine“, jer on traži nuzzaradu za mladu ženu kako bi mogla luksuzno živjeti, pa tako postaje kostanjar u svojoj maloj drvenjari pred glavnim kolodvorom. Sudbina ga indirektno uključuje i u kriminalni pothvat, ali on ostaje pošten i zato ga nazivaju starim idiotom.

„Jubilej Augusta Cilića daje ovoj domaćoj dramskoj premijeri naročito značenje. Popularni Cilić je svojim nepogrješivim glumačkim instinktom osjetio, da on sav, sa svojom komikom, ljudskom toplotom i iskrenošću, potpuno pristaje u lik Gustla Tonkovića. On će iz uloge stvoriti živog čovjeka.“ Kroničari ističu kako tajna njegovih glumačkih uspjeha leži u njegovu vanredno izoštrenom glumačkom instinktu. „Kao karakterni komičar izmišlja Cilić s naročitom ljubavi i s mnogo duhovitosti upravo ona izražajna sredstva i one nijanse, koje će zaodjenute njegovim humorom najviše zainteresirati, oduševiti i nasmijati kazališnu publiku.“

Sam ili s dramskim ansamblom puno putuje i svugdje ga oduševljeno dočekuju. Međutim, kontinuitet njegova rada u HNK-u prekinut je za vrijeme rata i okupacije, kad nakon ilegalnoga rada u okupiranome Zagrebu prelazi na oslobođeni teritorij, gdje radi kao učitelj mladim glumcima, a prema vlastitu je priznanju režirao i glumio u raznim družinama na Baniji, Kordunu, u Topuskom….

Nakon Drugog svjetskog rata ponovno se zapošljava u HNK-u. U arhivu HNK-a sačuvana je potvrda: Zavod za socijalno osiguranje u Zagrebu s brojem očevidnika 548 izdao je potvrdu o podnesenoj prijavi o stupanju na posao Augusta Cilića. Ime oca je Pavao, a rođen je, kako piše u tiskanici pohranjenoj u arhivi HNK-a u Zagrebu, 30. kolovoza 1891. u mjestu Vrapče, u kotaru Zagreb, a zna se i broj zdravstvene knjižice, kao i mjesečna plaća od 22.500 Din. te da prima dodatak od 7.000 Din., kao i poslodavac: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u koje je stupio na posao 9. svibnja 1945. Nakon rata radi intenzivno na obnovi kazališnoga života, ali i u sindikalnim organizacijama i organima društvenog upravljanja (njegov je lik prikazan u desetoj epizodi televizijske serije Nepokoreni grad iz 1982. godine), a za taj rad prima niz nagrada i priznanja, od kojih su i dvije nagrade NRH za umjetnički rad.

Poslije rata vraća se svojim ulogama u dijalektalnim i klasičnim komedijama, ali i proširuje repertoar psihološkim i suvremenim dramama. Cilić je skupa sa svojim kolegama igrao pet godina i u bolnicama, npr. na Sljemenu u Sanatoriju za tuberkulozne bolesnike, u Kraljevici u Bolnici za tuberkulozu kostiju, za pacijente Bolnice za duševne i živčane bolesti u Vrapču, u Bolnici za tuberkulozu kostiju u Rovinju, a bolesnici su ih izvrsno, iako teško bolesni, prihvaćali i smijali se.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija