Intervju: IVAN PENOVIĆ

Volim posegnuti za rješenjima iz spektra znanstvene fantastike ili alternativne povijesti

„U predstavi Proces Kafka dali smo si slobodu nadopisivati ona mjesta koja su označena kao nedovršena te smo na neki način spojili šarenilo današnjeg marketinga i konzumerizma s rigidnošću i kriptičnosti birokracije koju nudi Kafka. Tako je nastao taj ekstrovertirani sudski sustav u predstavi.“ Ivan Penović, zajedno s ansamblom predstave Proces Kafka Teatra &TD, dobitnik je Nagrada hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

Razgovarala: Branka Primorac

Kako ste za predstavu Proces Kafka u autorski tim okupili ekipu s kojom dijelite nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti 2021? Tko je čini? Imate li stalne suradnike ili ih birate prema potrebi?

Okupili smo se još pri studiju na ADU prije nekih devet godina. Od tada smo napravili niz projekata gotovo u istoj postavi. Dakle, Domagoj Janković, Bernard Tomić, Matija Čigir, Pavle Vrkljan, Karlo Mrkša i Filip Triplat. Često volimo dobiti još jednog suradnika, pa je tako u Procesu to bila Lana Barić, s kojom smo Bernard i ja prethodno surađivali na predstavi Znaš ti tko sam ja u HNK Zagreb. Uklopila se perfektno.

Što je to bitno novo u čitanju Kafke u Vašem komadu što Vam je donijelo priznanje hrvatskog glumišta za inovativnost?

Dali smo si slobodu nadopisivati ona mjesta koja su generalno označena kao nedovršena. Nismo pokušavali nužno spojiti sve pronađene dijelove Procesa u cjelinu nego koristiti fragmentiranost u korist improvizacijskog načina rada koji njegujemo. Također, na neki smo način spojili šarenilo današnjeg marketinga i konzumerizma s rigidnošću i kriptičnosti birokracije koju nudi Kafka, pa smo dobili taj ekstrovertirani sudski sustav u predstavi. Doduše, nije ni manje ni više apsurdan nego što ga je Kafka upisao. Samo ima veći ego.

Diplomirani ste dramaturg, ali osim što se bavite dramaturgijom za nekolicinu hrvatskih kazališnih kuća, redatelj ste i pišete vlastite dramske tekstove. Kompletan teatarski čovjek, ako izuzmemo glumu. No, ipak ste se iskušali kao izvođač, glumac?

Moje pojavljivanje na sceni isključivo je funkcionalno, barem iz mojeg viđenja. U Procesu sam jedini i glavni scenski tehničar. Volim to scenografsko rješenje i poželio sam i sam upravljati njime na sceni. A i volim gledati vlastite predstave, pogotovo ovako, doslovno iz prve ruke. Puno se toga može uočiti i naučiti ponovnim gledanjem istog materijala, baš zato što svakom novom izvedbom bude malo drugačije.

Je li lakše postavljati na pozornicu vlastiti rad ili tuđi, recimo suvremenog autora poput Ivane Sajko?

Meni osobno puno je lakše postavljati vlastitu ideju ili tekst. Očekivanja publike su drugačija i taj sraz vlastitih želja i poštovanja prema piscu uzima određeno vrijeme da se nađe unutarnji kompromis. Kod vlastite ideje konačni produkt je nepoznat sve dok ne ugleda svjetlo dana. Ta neodređenost odgovara mom stilu rada koji se oslanja na adaptiranje i izmjene na razini samog teksta.

Čini se iz Vaših naslova da volite vruće društvene teme. Slijedite onu ideju da kazališni čin može mijenjati stvarnost ili samo na nju upozoravati?

Kazališni čin može ubrzati promjenu, ohrabriti je, potvrditi je, ali stvarnost i društvo ne može promijeniti niti jedan njen element individualno, pa tako ni kazališna predstava. Ne mogu reći nužno da se volim baviti gorućim temama. Više je stvar da ih ne volim ignorirati. Ako su tu, bit će i u predstavi, ali možda neće biti glavna tema. Ono što nas okružuje vani, neka nas malo okružuje i unutra. Na taj način izbjegavamo nabijanje ideja na nos publike, što čini predstave barem malo probavljivijima.

Usput tražite odgovor zašto ljudi idu u kazalište.

To uvijek valja pitati, mada se taj neuhvatljivi odgovor stalno mijenja prije nego što ga uhvatiš. Ali, u potrazi je ključ.

Ako su podaci na Wikipediji točni, 2012. s dvadeset godina (Split, 17. listopada 1992.) počeli ste profesionalnu karijeru, a 2013. režirate i izvodite vlastiti tekst Sva lica Kim-Jung Una – inače najpopularniji. Koliko ste imali godina kad ste pisali Kim-Junga?

Tekst sam napisao s devetnaest godina, na drugoj godini studija dramaturgije a s njim je spojena već spomenuta ekipa. Koliko god imao nedostataka kao rani rad, s godinama postaje sve ljepša uspomena na nesputanost koju imaš u početku djelovanja, neopterećenost produkcijskim potraživanjima i uvjetima. Često razmišljam da te rane tekstove ponovno napišem, iz nule, samo s idejom, naprosto da vidim razlike koje nastaju, a sigurno je da bi bile velike.

Gdje, osim u javnom prostoru naše karikaturalne zbilje, pronalazite ideje za tekstove koji su Vam donijeli epitet hitmejkera?

Volim posegnuti za rješenjima iz spektra znanstvene fantastike ili iz zamišljanja alternativne povijesti. S porastom servisa koji nude velike količine tog filmskog sadržaja, poraslo je i referentno polje publike za fantastičnim elementima. Puno je lakše danas plasirati takve ideje, a da ih se dodatno ne objašnjava. Znanost je danas više u svakodnevici nego ikad prije i to je povoljno i za umjetnost.

Postoji li još organizacija Ateatar, s kojom ste postavili Vaš najpoznatiji komad? Nije neobično da umjetničke organizacije brzo nastaju i jednako brzo nestaju sa scene. U čemu je tajna?

Ateatar je pod vodstvom kolege dramaturga Bruna Margetića, koji se fokusirao na proizvodnju sadržaja u spektru virtualne realnosti (skraćeno i poznatije VR). Tajna nestanka umjetničkih organizacija? Da bi opstale i bile vidljive, moraju imati konstantno djelovanje jer se financiranje povećava uglavnom po konstanti prijava na natječaj, a ne nužno opsegu i kvaliteti projekta. Tako nove organizacije moraju prebroditi početni niz godina slabog financiranja da bi došle do željene situacije, što često demotivira one koji su tek krenuli u takvo djelovanje.

Prihvatili ste se odgovorna posla u Kazališnoj družini KUFER. Od osnivanja otprije dvadeset godina, Vi i kolegica Romana Brajša četvrti ste par koji vodi tu platformu važnu za mlade neafirmirane umjetnike. Kako se financirate? Što trenutačno pripremate?

KUFER nastavlja misiju koje se drži od osnivanja – afirmacija mladih i novih autora na sceni. Trenutno je u pripremi nastavak predstave Dobar, loš, mrtav, koja je imala premijeru u Kunst Teatru, uz koju planiramo, kao i na prvoj predstavi, oformiti dramaturški kolektiv preko kojeg raspravljamo i iznosimo konceptualna rješenja predstave. KUFER se financira sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba te je trenutno udomljen u Kunst Teatru.

Također, trenutno provodimo projekt financiran iz Europskog socijalnog fonda Mentalno zdravlje kao kreativni proces, koji čine pet dvomjesečnih ciklusa radionica koje spajaju teme mentalnog zdravlja i kreativnog pisanja pod isti nazivnik i mogu reći da se projekt jako lijepo razvija.

Pretpostavljam da ste slobodnjak. Odgovara li Vam taj status?

Da budem iskren, jako mi odgovora i sretan sam što mogu tako funkcionirati i preživljavati. Naravno, nisu svi periodi ugodni i u planove je uvijek uključena doza neizvjesnosti, ali mogućnost poslagivanja vlastitog rasporeda, pa tako i života, neprocjenjiva je. Ipak, jasno je da općenito slobodnjacima u Hrvatskoj posljednja vremena ne daju puno mogućnosti i nažalost potrebno je više godina strpljenja da se stvari pokrenu, ako se pokrenu. Za mlade umjetnike to je često period u kojem oni ne mogu čekati. Često je to stvarno demotivirajuća situacija koju mnogi ne uspiju prijeći, a imali su itekako toga za ponuditi.

Vaša generacija, čini se, i ne može na nešto drugo računati! Jedino talent i uspješni projekti osiguravaju egzistenciju. Vrijedi li Nagrada hrvatskog glumišta za dalje, za više posla?

Nagrade s godinama dobivaju na vrijednosti. Kao motivacija, kao uspomena. Ne bih rekao da taj kipić donosi nešto više angažmana, ali definitivno su dobar poticaj za dalje i dobar podsjetnik na neke mladenačke projekte u kojima smo disali punim plućima.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. veljače 2022.