Razgovarao: Borna Vujčić

20.1.2024. – Helena Minić Matanić dosad je imala živopisan i rasprostranjen glumački put. Ova rođena Puležanka glumu je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a prvi teatarski angažman stječe 2003. u Kazalištu Virovitica. Šest godina kasnije zapošljava se u Istarskom narodnom kazalištu u rodnoj Puli, a 2022. postaje članica ansambla HNK Varaždin. Stalni angažman u nacionalnoj kući došao je nakon što je tamo ostvarila značajne uloge, poput one naslovne u Gloriji Ranka Marinkovića, koju je 2013. tamo režirao Damir Zlatar Frey.

Povod ovom razgovoru je njezino primanje Nagrade Hrvatskog glumišta, prvi put u kategoriji sporedne uloge, odnosno Ravnateljice u predstavi Slučaj vlastite pogibelji, kojoj su koproducenti HNK u Varaždinu i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Tu nagradu je gđa. Minić-Matanić pribrojila drugima, među kojima se ističu Nagrada Sabrija Biser koju 2006. prima na Danima satire za ulogu Donne u predstavi Kvetch Kazališta Virovitica, a Nagradu Hrvatskog glumišta zavrijedila je dvaput ranije, u kategoriji najbolje glumice u predstavama za djecu i mlade (Henrik V, Mala scena, 2003.) i u kategoriji najbolje glumice u dramskoj predstavi za ulogu Thelme (Thelma i Louise,INK Pula, 2014.)

U varaždinskoj predstavi Slučaj vlastite pogibelji, igrajući korumpiranu lokalnu moćnicu, vlastitim riječima i prema kritikama, prikazala je zlorabu položaja moći u školstvu i mimo njega. Osvrnula se na ovu predstavu koju je redatelj Ivan Plazibat postavio u tonu trilera, što nije čest slučaj u hrvatskom kazalištu, ali gđi. Minić-Matanić svakako nije bio nepoznati ton nakon njezinog rada na serijama poput Novine i Počivali u miru. Dala je blizak uvid u svoju ulogu Ravnateljice koja nerijetko staje na put istine koju čestitiji likovi pokušavaju otkriti, a i na ključne suradnike koji su omogućili ovo kazališno uprizorenje romana Kristijana Novaka, knjige koja se i u prozi i na pozornici dokazala kao vjeran prikaz međimurskog, a svakako i šireg hrvatskog društva.

Što Vaš lik Ravnateljice čini kompleksnijim od moguće karikature negativke koja zlorabi to malo moći što ima? Kojem ona cilju stremi opravdavajući upitna sredstva? Imajući svoj lik na umu, kakav osvrt možete ponuditi na ulogu i važnost vodećih uloga u školstvu?

Kristijan Novak je, što već znamo, fenomenalan pisac čiji likovi nisu papirnato napisani nego su višeslojni i mesnati. Za glumca je to najveća poslastica. Ja sam Novakov lik ravnateljice, koji igram u predstavi, isčitala kao da je kroz taj lik ravnateljice opisao sustav, zapravo sve sustave s kojima se svakodnevno susrećemo u raznim institucijama, a ne samo u školstvu. Taj model sustava i ponašanja u tom sustavu nam je svima prepoznatljiv. Većina koja zasjedne u tu fotelju – mislim naravno na ljude koji preuzmu rukovodeću funkciju a samim time dobiju vlast, iskorištavaju tu poziciju za iskaljivanje vlastitih frustracija, zadovoljavajući pritom i hraneći svoj ego, i ne biraju sredstva samo kako bi se što duže zadržali na toj poziciji i grijali tu fotelju. Ne obaziru se na druge ljude oko sebe, nego samo teže ka jednom cilju, a to je što duže zadržati se na vlasti. U manjim sredinama to dodatno dolazi do izražaja. Čuvena rečenica od koje svi strepe: „Što će selo reći?!“, vanjska slika i vlast su nešto ka čemu teže. Takva je moja ravnateljica. Naravno, kad govorimo o realnom životu, takve stvari ne možemo generalizirati, ali da prepoznajemo takve modele ponašanja, itekako ih prepoznajemo.

Redatelj Ivan Plazibat sam je adaptirao roman koji je tada bio u rukopisu, a izašao je iz tiskare koji tjedan prije Vaše premijere u HNK Varaždin. Kakav uvid imate u postupak adaptacije i koje postupke mislite da je Plazibat primijenio, prevodeći specifična izražajna sredstva proze u ograničenja i mogućnosti kazališne pozornice?

Ivan Plazibat napravio je lavovski posao jer nije imao nimalo lak zadatak da tako snažan roman uprizori na sceni. Zahvaljujući njegovoj ideji, kreaciji, režiji da ga postavi kao triler na kazališne daske, služeći se filmskim sredstvima, misleći pritom na kameru koja je u našoj predstavi još jedan dodatni ravnopravni lik koji nas uživo prati kroz cijelu predstavu te dodatno naglašava situaciju i dramatičnost određenih događaja, pokazalo se kao dobitna kombinacija. Plazibat nas je većinu procesa vodio kao da smo na filmskom setu, a ne na kazališnim daskama.

U prostoru škole prikazuje se i dramska grupa koja radi Antigonu. Koje su moguće asocijacije između Sofoklovog djela s Plazibatovim, Novakovim i Vašim djelom?

Svako od njih ima svoju junakinju, heroinu. I svako od njih ima hrabrosti progovarati o stvarima o kojima se većina ne usuđuje progovarati. Svako od njih trojice je jedinstven na svoj način. Svi su različiti, a opet u nekom segmentu svi su isti. Povezuje ih ista spona, a to je talent iz kojega se rađaju vrhunska umjetnička djela.

Kako su se u nastanku, pa kasnije i izvedbi predstave ispreplitala kazališna i filmska sredstva? Specifičan je tu i žanr trilera, koji se ne vidi često na hrvatskoj pozornici, a kod Vas je to vodeći dramatruški ključ.

Jako je teško žanrovski i stilski uskladiti filmsko-kazališni svijet, a da je upriličen na kazališnim daskama. Zahvaljujući filmskim sredstvima, to jest kameri, Plazibat je dodatno mogao naglasiti i kadrirati određene detalje i emocije, i tako ih još više približiti publici. Zanimljivo je i to što, zahvaljujući kameri, igrajući prostor nije samo pozornica nego i prostori iza i oko pozornice koje publika može pratiti direktnim prijenosom na ekranima koji su postavljeni na proscenij.

Publika je u Vašoj predstavi dobila realnu i točnu interpretaciju specifičnog međimurskog dijalekta. Je li Vama ili nekima od kolega ovaj način govora bio izazovan za uklopiti u glumačku interpretaciju i kako se u ulozi jezične savjetnice snašla Ines Carević?

Nomen est omen. Kao što joj prezime govori, Ines je CARICA. Ja sam rođena u Puli i odrastala sam u čakavskom okruženju jer mi se doma govori čakavica, a i igrala sam dosta predstava na čakavici, a s međimurskim sam se prvi put susrela i moram priznati da su mi se noge oduzele od straha kako ću to naučiti i izvesti. Zahvaljujući Ines, ta trauma pretvorila se u igru i izazov, i to više nisam doživljavala kao strah nego kao izazov i mogućnost za glumački rast i izlazak iz sigurnih zona. Lakoća, kreativnost, igra, profesionalnost, empatičnost samo su neka od sredstava s kojima je Ines nešto s predznakom teškog pretvorila u lakoću. Istim tim sredstvima je i Plazibat s nama radio.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. siječnja 2025.