Upscaled with Gigapixel v1.3.3. 327×436 => 1308×1744 (4x) Model: High Fidelity V3, strength: 0.5

Razgovarala: Narcisa Vekić

28.7.2026. – Gluma Hrvoja Kečkeša često se opisuje kao nenametljiva, precizna i lišena potrebe za lakim efektima. Bilo da igra komične ili dramske likove, gradi ih iz unutrašnje logike i odnosa, a ne iz vanjske atraktivnosti. Ovogodišnja nagrada Zlatni smijeh za najbolju sporednu mušku ulogu na Danima satire, dodijeljena mu za Marka u predstavi Otac, Kći i Duh Sveti, bila je povod razgovoru o glumačkom zanatu, odgovornosti prema liku i kazalištu koje i danas ostaje prostor susreta, rizika i slobode.

Za ulogu u Ocu, Kćeri i Duhu Svetom osvojili ste Zlatni smijeh za najbolju sporednu mušku ulogu. Marko nije jednoznačan. Čime Vas je, kao glumački zadatak, najviše iskušavao?

Već na prvo čitanje Matišićevoga teksta bilo je jasno da će, zapravo, najveće iskušenje u građenju uloge Marka Žižića biti ostvariti balans između tragične situacije u kojoj se gubitkom svog djeteta bračni par zatekao, te s druge strane činjenice da postoje mnogi humorni dijelovi u samom komadu, s obzirom na to da lik Marka gradi teoriju zavjere da bi sebi olakšao i opravdao gubitak kćeri. Nevjerojatno, ali da, i u takvim težim komadima vrstan pisac poput Matišića uspije naći i progurati humorne dijelove, jer upravo to život i jest. Satkan je i od tragičnih i humornih dijelova, a ovdje se humor isključivo gradi, ne na karakteru nego na situaciji lika koji razvija teorije zavjere. Tu sada treba naći balans, ne pretjerivati s humornim dijelovima, ali i ne zalaziti u neku preveliku patetiku. A sve da bismo uspjeli što čišće dobiti i iznijeti problem komada.

Vaš lik ne podilazi i ne poseže za jeftinim efektima. Iako su duhovite replike vrlo catchy, glumci znaju da najbolji humor dolazi iz precizno izgrađenih odnosa među likovima, a dobra komedija često počiva na potpunoj ozbiljnosti likova. Koliko je to bilo važno u ovoj predstavi?

Bilo je to vrlo važno, ali ne samo u ovoj predstavi, nego u svakoj. Dobro ste detektirali da humor proizlazi iz građenja odnosa. Mi u ovoj predstavi moramo, zapravo, dopustiti publici da sama, bez našeg naglašavanja, uoči razlike između dva bračna para i njihove perspektive na tragedije koje su im se dogodile – gubitke kćeri. Ovdje imamo dodatni element, tragičnost situacije, koja nam ne olakšava i ne stvara humor; naprotiv, drži nas čvrsto na zemlji i publici ponekad ne dopušta nasmijati se, makar neke replike bile smiješne. To publici može biti i zbunjujuće, jer nisu posve sigurni kakav su žanr došli gledati. Stvar je u tome da je ovo nadžanrovski tekst i mi ga ne možemo definitivno svrstavati ni u komediju ni tragediju. Prije svega je životan i kao takav publiku istodobno u nekim situacijama nasmijava, ali ih kontekst pomalo i plaši. Kazalište je tu da malo prodrma kavez i da nas sve skupa malo potakne na razmišljanje.

Kod Mate Matišića humor nikad nije sam sebi svrhom. Jeste li imali na umu da publiku najprije treba nasmijati da bi kasnije snažnije osjetili težinu i dimenzije priče?

Mate je spretan pisac i vraćam se na taj njegov gotovo čarobnjački način pisanja i spajanje na prvi pogled nespojivog. Ne samo kod ovog projekta, mislim da su kontre koje glumac može donijeti na scenu jedno od najmoćnijih oružja kojim se publiku potiče na razmišljanje. Ovaj komad pršti takvim kontrastima i samo trajanje predstave, omnibusa, od tri i pol sata, jedini je način da publiku ostavi i zadrži zainteresiranom za komad. Mislim da tom kombinacijom smijeha i suza najbolje taj žar u sebi uspijemo rasplamsati gledajući predstavu.

U ovoj predstavi gotovo nitko nije potpuno nevin, ali ni potpuno kriv. Koliko je glumcu važno da ne sudi vlastitom liku?

Glumac uvijek mora braniti svoj lik. Siguran sam da Adolf Hitler za sebe nije mislio da je loš čovjek, no djela su ona koja pokazuju i ono što nas predstavlja (pred) drugima. Tako da, ma koji lik portretiram, moram čvrsto stajati iza njega, uvjeriti sam sebe da je u pravu, da bi predstava imala smisla. No, tu su druge okolnosti, partneri i druge uloge koje ocrtavaju vaš lik. Poznata je rečenica da kralj ne može glumiti kralja, nego ga kraljem čine/glume ostale uloge/osobe, koje odnosom prema njemu publici pokazuju tko je kralj. Ne samo oko lika Marka Žužića. Mislim da je neophodno da glumac stoji iza svog lika i vjeruje barem u trenutku izvedbe da je njegov lik apsolutno u pravu.

Publika Vas doživljava kao glumca kojemu je komedija prirodan teren. Koliko komedija traži glumačke preciznosti i samokontrole i u čemu se, po Vašem iskustvu, krije njezina najveća zamka?

Često se kaže da je komedija vrlo ozbiljan posao i to je točno. Samokontrola i preciznost nisu samo važne, nego i preduvjet dobre komedije kakvu želimo gledati, a ne prvoloptaške stvari koje se mogu rješavati i samo energetski. No kada govorimo baš o dobrim komedijama, jako je važna slojevitost lika, preciznost. Najveća zamka je ako glumac površno shvati lik i ne pridoda mu neke stvari koje možda u tekstu nisu upisane. Tada se treba, ako je potrebno, koristiti i vlastitom maštom, sve u dogovoru s autorskim timom i kolegama na sceni da bi se liku, ako nije upisano, nadogradile neke stvari i dala mu neka dubina, veća dimenzija, jer tada likovi postaju zanimljiviji. U komedijama i duhovitiji. Ako imamo samo plošne likove, to je humor koji će zadovoljiti formu vica, skeča, ali formu kazališne predstave – teško.

Na ovogodišnjim Danima satire Kerempuh je osvojio niz nagrada. Kada uspjeh podijeli toliko kolega, je li nagrada manje osobna, a više zajednička?

Nagrade su uvijek zajedničke, osim ako se ne radi o monodrami. Raditi predstavu je kompleksno i svi ovisimo jedni o drugima. Ako je više kolega nagrađeno u predstavi, onda to nešto govori o predstavi i pojačava zajedništvo. Bez obzira primi li netko nagradu na osobno ime, mi smo jako svjesni koliko ovisimo jedni o drugima i koliko bez podrške ne možemo ni ostvariti što smo zamislili.

Glumili ste u vrlo različitim kazališnim i televizijskim projektima. Postoji li nešto što Vas kazalište i dalje može naučiti, a što nijedan drugi medij ne može?

Kazalište je, u svakom slučaju, medij koji još uvijek sadržava više slobode nego televizija ili film. Nažalost, čini mi se da i nema toliko cenzure. Već smo lagano pokleknuli, što je još gore od cenzure, a to je autocenzura, pa često autori koji apliciraju na neke projekte za film ili televiziju, kreću sa sviješću da možda ovo ili ono ne bi bilo zgodno izreći, da im se možda tako umanjuju šanse da se projekt probije i sl. U kazalištu mislim da je, za sada, situacija slobodnija i kao takvo mi je ono primamljivije. Naravno da obožavam sve što sam radio na filmu i televiziji i nosim samo lijepa sjećanja, no čini mi se da se upravo sve češće autori moraju autocenzurirati žele li probiti svoj projekt. U kazalištu ima i više vremena za razgovarati, razmisliti, preispitati. Na televiziji i filmu je sve prilično zacrtano i samo se morate uklopiti i prilagoditi u već zadane parametre. U kazalištu se puno više toga zajednički gradi. Očekujemo da autorski tim dođe spreman na probu, da ima viziju, ali je onda svi zajedno gradimo i razrađujemo. Te slobode na TV-u i filmu ima sve manje i sve rjeđe, nažalost.   

Kad radite na ulozi, razmišljate li kako će je publika doživjeti ili Vas tijekom proba zanima samo unutrašnja logika lika?

Naravno da je primarno pozabaviti se izgradnjom lika u projektu i traženjem što više slojeva, ali da budem skroz iskren, s nakupljenim ulogama i godinama iskustva, teško je iz glave izbaciti predviđanja koja se počnu motati po glavi: kako će to publika primiti; ovo će biti dobro, ovo neće; ovdje će se smijati i sl. Ni kod mene ni kod drugih kolega nisam nikada primijetio da je to bila zvijezda vodilja u kreiranju neke role. Mislim da i dalje ostaje primarno prčkati i kopati po liku i siguran sam – i nisam se razuvjerio – da što je kvalitetnije izgrađena uloga, bolje rezonira s publikom.

Svaka izvedba nosi drukčiju publiku i drukčiju energiju. Dogodi li se ponekad da gledatelji promijene ritam predstave više nego očekujete?

Postoje projekti, predstave kojih smo imali i kod nas u kazalištu, a koje su interakcijske, u kojima je dopušteno i poželjno da publika nameće ritam. Ovisno o publici, predstava se razvija. Govorimo li o komadima poput ovoga koji je povod našem razgovoru, mislim da su to prečvrste predstave da bi bilo kakav sastav publike mogao remetiti njezin osnovno postavljen ritam. Bilo bi to otežavajuće i za publiku i za nas na sceni. Izvedba koja traje tri i pol sata vrlo bi se brzo urušila ako se ne bismo držali dogovorenog ritma. Postoje situacije kada je to i poželjno, ali i one kada si to nipošto ne smijemo dopustiti. Pojeftinjuje se sve i ulazimo u neke druge formate koje bismo ovdje htjeli izbjeći.

Kad biste morali izdvojiti jednu stvar koja Vas danas, nakon svih odigranih predstava, i dalje najviše veseli prije izlaska na scenu, što bi to bilo?

Ja sam čist sa sobom da ću dok god budem mogao govoriti izlaziti na scenu i dok mi budu dopuštali da to činim. Nijedna izvedba nije ista, možda i to ovaj poziv dodatno čini zanimljivim. Kada ga zavolite, prigrlite, a to se često događa u najmlađim danima – tako je bilo kod mene, jasno vam je da taj poziv nećete moći nikada ignorirati. Ništa ne tražim od glume. Nemojte nikomu reći, ali ja bih ovo radio i da me ne plaćaju! (smijeh) To je efekt ispričanog vica. Ispričate ga 100 puta, ali svaki puta imate drugu publiku i vaš angažman mora uvijek biti na maksimumu kao da ga pričate prvi put. Upravo zbog spoznaje da je publika druga, ni vama pričanje jednog te istog vica ne će dosaditi. Kada znate da je publika druga, i vaš angažman oko pričanja priče/vica, igranja predstave – mora biti na maksimumu. To je ono što me veseli i mislim to raditi do kraja života. Ako netko misli da to što radim nije bog zna što, moram ga uvjeriti da sve ostalo što radim, radim još gore. To znači da ću se do kraja života baviti izlaženjem na scenu.  

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. srpnja 2026.