Piše: Marijana Trinajstić
24.3.2026. – U sjećanju će živjeti njegovi impresivni kazališni monolozi, visoko odmjerena emocionalna pauza, duboko misaono otkrivanje likova uz postignut intenzivan doživljajno spoznajni angažman publike u tradicionalnim i suvremenim kazališnim predstavama tijekom četiri desetljeća glumačkog života.
Zdenko Botić, dramski prvak riječkoga kazališnog ansambla rođen je 9. rujna 1946. u Zenici, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a u rodnoj Zenici ostvario je prve nastupe u Pionirskom kazalištu, a zatim i u radu Narodnog pozorišta u Zenici. Član Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca postao je 1972. godine, a već 1974. privukao je pažnju kritike ulogom u Moliereovim Učenim ženama. Surađivao je i s riječkim HKD teatrom, gdje je također ostvario jednu od svojih nezaboravnih uloga, ulogu gospodina Martina u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici. Među nezaboravne likove odigrane tijekom dva i pol desetljeća HKD teatra spada svakako uloga Garderobijera u istoimenoj predstavi R. Harwooda.
Zdenko Botić bio je i direktor Pionirskog kazališta u Rijeci od 1982. do 1985. godine, gdje je i režirao nekoliko predstava: Zeko Zriko i Janje, Pozdravi nekog i Dva vedra vode. Njegov kazališni riječki dom bilježi najzapaženije uloge: Despot u Vježbanju života Fabrija i Gašparovića, uloga Đuke u Komšiluku naglavačke Nine Mitrović – ova mu je uloga 2003. godine donijela Nagradu hrvatskog glumišta, uloga Porfirija Petroviča u predstavi Zločin i kazna, za koju je dobio Nagradu grada Rijeke 2003. Nagrađen je bio i za ulogu Antuna Svinjarevića u predstavi Oštarica Carla Goldonija, dodijeljena mu je i Nagrada Fabijan Šovagović za najbolje glumačko ostvarenje na Festivalu glumca, a već je u počecima svoje glumačke putanje 1976. godine bio ovjenčan Nagradom Večernjeg lista za najpopularnijega glumca godine.
Posljednju svoju nagradu, Nagradu za životno djelo Grada Rijeke, dobio je 2018. godine, a dodijeljena mu je za cjeloživotni doprinos kazališnoj umjetnosti u gradu Rijeci, čije kazalište bilježi gotovo stotinu Botićevih uloga i rad s nagrađivanim redateljima. Posljednju ulogu u riječkom HNK-u ostvario je 2015. godine kao Vincent u istoimenoj predstavi Olje Lozice. Osim u dramskim predstavama, nastupao je i u mjuziklima i operetama. Bili su to naslovi: Jalta-Jalta, Kiss me Kate, Šišmiš. Gledali smo ga i u televizijskim serijama: Kapelski kresovi, Zagrebačke priče, Novine, te na filmu: Crvena prašina, Luka, Svećenikova djeca.
Primivši nagradu za životno djelo 2018., u svojoj staloženoj glumačkoj maniri izrekao je o svome radu, a kako drukčije nego glumački umno, kako smo ga i navikli gledati: „Je li bilo teško? Jest. Da li je boljelo? Još i kako! Je li vrijedilo? I te kako!“. Vrlo koncizno ovim je riječima obuhvatio što su o njemu zapisali i prof. Miroslav Čabrajec i prof. Darko Gašparović: „…gestama pozom, maskom, glasom, karikiranjem donosi mjeru koja se zove poezija komike, isto tako postiže da čak i u nijemim prizorima (Vježbanje života, prizor egzodusa) ostvaruje pamtljive antologijske prizore.“ Kolege ga pamte kao Bocu, spremnog za šale, čovjeka vedrine i topline, pjesnika u duši.
©Marijana Trinajstić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. ožujka 2026.