Piše: Ljiljana Gvozdenović

31.5.2025 – Ispratili smo Milka Šparembleka. Koliko se poznajemo, je li dugi niz godina i brojnih predstava postao nejasan i dalek u prostoru vremena ili ipak nije?

Sjećanja se pojavljuju kao kakav akvarel, ne posve jasna ali posve bliska. Ma koliko plesači pamtili koraka i muzičkih fraza, u sjećanju ostaje značajan prostor za one čiji su tragovi duboko urezani u memoriju plesačkih tijela. Tako se maglovitost akvarela pretvara u jasan crtež kojemu će patina prošlosti jednoga dana nanijeti boju.

Šparemblekov balet vidjela sam prvi put u prostoru Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, daleke 1974. godine. Bilo je to gostovanje Gulbenkian baleta iz Lisabona kojemu je on tada i direktor. Bila sam učenica završnog razreda baletne škole ali već  angažirana u baletu HNK u Zagrebu. Na predstavu je učenike škole dovela naša pedagoginja Tanja Lucić Šarić, pričajući nam usput sve što je znala o Šparembleku.

Predstava nas se dojmila. Mada prostor dvorane ne može pružiti čaroliju kazališta, vidjeli smo nešto što nismo očekivali. Zatravljeni klasičnim baletom, ni pomislili nismo da nas jedan pokret koji je u mnogočemu bio poznat a ipak drugačiji može navesti na razmišljanje kakve sve to mogućnosti ples u sebi nosi.

Idućeg  dana, na redovitim vježbama u dvorani kazališta dočekalo nas je iznenađenje. Vježbe je držao nitko drugo nego Milko Šparemblek. Očekivali smo nešto što nećemo moći razumjeti, no vježbe su bile uobičajene, klasični baletni rječnik, pokoja primjedba uz smiješak koji se malo nazirao ispod uredne brade ali se zrcalio u očima. Taj smiješak u sjaju oka zadržat će Milko u svim godinama u kojima smo surađivali, a bio je to dug period ispunjen kreativnošću kakva se ne sreće često.

Već sljedeće sezone mog angažmana, 1975. dolazi Šparemblek postaviti Baletno veče: Ludwig van Beethoven Opus 43, Sonata Claudea Debussya, Trijumf Afrodite Carla Orffa. Upravo taj Beethovenov Opus 23. kojega smo vidjeli u izvedbi Gulbenkian baleta  postavlja sada sa zagrebačkim plesačima. Mi početnici ne sudjelujemo u tom baletu ali smo u četvorci trećeg dijela te večeri, Trijumfu Afrodite. Za početnice je značajno biti u četvorci, osobito u nekom novom baletu. No nije to tako jednostavno kako se čini. Program baletne škole u tim godinama nudi svašta, no ne suvremeni, ne moderni, ne nikakav  balet osim klasičnog. Trudimo se oponašati pokaz koreografa ali kada poza treba biti prirodna mi otvaramo naše pozicije, tijelo dugogodišnjim vježbanjem kreće u ono na što je naučeno. Uz nekoliko malo strožih komentara savladavamo unutrašnji otpor i počinje se događati novo otkriće tijela, novi užitak plesa. Tako započinje poznanstvo Šparembleka i zagrebačkih plesača. Predstava je doživjela ovacije, publika nije napuštala dvoranu dugo vremena nakon izvedbe.

Probe sa Šparemblekom – kako tada, tako i do posljednje koju je održao, bile su uvijek pripremljene precizno do najmanje sitnice. Izbor tema i izbor glazbe nije uvijek bio plesačima jednostavan. Već samim tim opčinio je mnoge od nas. Upoznao nas je s djelima koja nisu pisana za balet, sa suvremenim autorima koje inače ne bismo prihvatili da nam nije u pripremi proba detaljno predstavio djelo, autora, vrijeme i okolnosti pod kojima je nastalo. Koreografski pokaz koraka ima nekoliko pristupa.  Klasični koreografi prenoseći klasične varijacije iz manje-više poznatih baleta čine to najčešće sjedeći na klupi, imenujući korake koje plesač slijedi. Milko je došao u Zagreb u još jako dobroj plesačkoj formi, njegov pokaz je tada bio doista otplesana koreografska rečenica; često sam se pitala zašto taj čovjek više ne izlazi na pozornicu.

Bilo ga je lako slijediti i bio je neumoran ponavljajući ono što nekome nije od prve bilo jasno. Dolazio je s velikim bilježnicama u kojima je imao već napisane koreografije složene uz neke glazbene fraze koje nam je temeljito izbrojao; nije bilo šanse da i oni koji sa sluhom imaju male probleme pogriješe – matematika bi odradila svoje. Preciznih uputa, temperamentnog komentara, prekidajući ponekad probu lupkanjem svog cigaršpica po zrcalu iza klupe na kojoj je sjedio kako bi nešto pojasnio, na  Milkovim probama nije se pričalo. A ako slučajno i jeste, oštrim uzvikom postigao je tišinu u momentu.

Nije bio čovjek koji bi gubio vrijeme određeno za probu i stvaranje. Odgoj i prilike u kojima je odrastao naučili su ga uvažavati vrijeme koje mu je dano. Život mu je postavio mnoge prepreke; savladavajući ih od djetinjstva (kada se činilo da mu jedna nezgoda neće dopustiti  ni osnovno kretanje), naučio je da je upornost ono što vodi k cilju. Cilj je imao uvijek i ostvarivao ga je. Od sporta do studija književnosti na Filozofskom fakultetu, koji je napustio zbog kazališta koje ga je magično privlačilo, do glavnih uloga klasičnog baleta ostvarenih na pozornici HNK u Zagrebu, a zatim svijet – veliki svijet: od Pariza pa diljem planete doslovno. Taj isti svijet nama skromno poznat, Šparemblek je tada donio u našu dvoranu i na pozornicu. Koreografijom se počeo baviti u ranoj plesačkoj fazi, ispitujući mogućnosti geste, riječi, emocije pretočene u plesni pokret, stvarajući svoj kazališni svijet. Na tome smo rasli dalje i to ne zaboravljamo.

Akvarel mog sjećanja poprima jasne konture ali ja ne želim nabrajati naslove, godine , izvođače. Nabrojani su davno na mnogim stranicama posvećenima ovom umjetniku, zabilježene su na televizijskim emisijama, dokumentarnim filmovima. Ipak postoji naslov koji mi se nameće u sjećanju.

Pjesme ljubavi i smrti… Gustav Mahler našao je u Milku svog idealnog tumača bez riječi. Jasna, čista i prelijepa oda jednom glazbenom velikanu u kojoj sam uživala i nikada mi nije bilo dosta… ta esencija života i njegove prolaznosti, prolaznost tako bliska našem plesačkom pozivu.

Bilo je s Milkom i ponekih sukoba, ali bilo je i oprosta. Volio je plesače, razumijevao je njihove probleme, vjerovao im je. Njegovo mjesto na klupi u dvorani, mrvice duhana smotane cigarete, puno poezije, puno sjajne glazbe, puno boje, puno novih saznanja – sve je to nama donosio Milko Šparemblek. Pa onda njegov način pozdrava publici: prvo mi, plesači, složno, zajednički, energično i s užitkom, onda Milko kratko. Brzi naklon gledalištu, gesta rukom pokazujući na nas i brzi odlazak s pozornice, ostavljajući nama užitak pljeska. Bilo je to za nas veliko vrijeme učenja, škola svih kazališnih umijeća, jer bez takvog znanja nema kompletnoga umjetnika.

I sada, ispraćajući Milka, ispraćamo i vlastiti dio plesačkog života, pogledavamo se međusobno, vjerojatno misleći isto. Bili smo dio jednog mozaika kojega je Milko strpljivo slagao i sretni smo zbog toga unatoč sjeti i spoznaji da je sve prošlo. Takvi su plesači, uvijek bi još jednu predstavu, još jedan dan trajanja…

©Ljiljana Gvozdenović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. svibnja 2025.