11.11.2026. – Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Žiri za dramu dodijelili su ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje gospodinu Paolu Magelliju.

Doprinos velikih umjetnika kazalištu može se mjeriti brojem predstava, osvojenim nagradama, međunarodnim uspjesima i desetljećima stvaralačkog rada. No postoje umjetnici čiji značaj nadilazi sve te mjerljive kategorije jer su svojim djelovanjem uspjeli mijenjati samo kazalište, njegove estetske horizonte, umjetničke kriterije i načine mišljenja.

Paolo Magelli jedan je od takvih umjetnika.

Tijekom više od pola stoljeća iznimno plodne međunarodne karijere ostvario je impresivan redateljski opus na brojnim europskim i svjetskim pozornicama. No njegov odnos s hrvatskim kazalištem ima posebno značenje. Ono za njega nikada nije bilo tek jedna od postaja na međunarodnom umjetničkom putu, nego prostor trajne stvaralačke pripadnosti, umjetničkog istraživanja i duboke osobne povezanosti.

Tijekom osamdesetih godina Magelli postaje jednim od ključnih protagonista preobrazbe hrvatskoga kazališta. Njegov dolazak na naše pozornice nije označio samo susret s iznimnom redateljskom osobnošću, nego i početak drukčijeg promišljanja kazališta, njegova jezika, izražajnih mogućnosti i društvene uloge.

Antologijske Feničanke, Elektra i Helena, njegova Euripidova ratna trilogija, kao i Ludi dani i Nacija predstavljaju neke od prijelomnih trenutaka toga razdoblja. U tim su se predstavama već jasno očitovale temeljne odrednice njegove redateljske poetike: radikalno preispitivanje dramskog predloška, snažna scenska imaginacija, oslobađanje glumačkog izraza i svijest o kazalištu kao prostoru u kojem se prepoznaju, ali i anticipiraju društveni i povijesni lomovi.

U vremenu rastućih napetosti i političkih sukoba Magelli je u antičkim tragedijama i europskoj dramskoj literaturi prepoznavao zastrašujuće aktualna pitanja nasilja, vlasti, manipulacije, ali i ljudske odgovornosti. Njegove predstave nisu samo govorile o vremenu u kojem su nastajale, nego su na osobit način naslućivale ono što će tek uslijediti.

U Zagrebačkom kazalištu mladih, Gavelli, Hrvatskom narodnom kazalištu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu i drugim hrvatskim pozornicama stvarao je predstave koje su nerijetko postajale događajima koji nadilaze granice kazališne umjetnosti. No njegov doprinos nije se iscrpljivao u pojedinačnim redateljskim uspjesima. On je trajno utjecao na oblikovanje umjetničke svijesti kazališnih sredina u kojima je djelovao, otvarajući ih novim poetikama i drukčijim načinima rada.

Osobito je dragocjena njegova sposobnost da u klasičnim dramskim djelima prepozna neuralgične točke sadašnjosti. Antička tragedija, Shakespeare, Čehov, Pirandello ili Brecht u njegovim režijama nisu pripadali nedodirljivom svijetu književne baštine, nego su postajali naši suvremenici. Jednako je važan njegov odnos prema hrvatskoj dramskoj književnosti. Svojim interpretacijama Držića, Krleže, Šnajdera, Šovagovića, Matišića, Vidića i drugih autora pridonosio je novom čitanju hrvatske dramske baštine, ali i afirmaciji suvremenih dramatičara, otkrivajući u njihovim djelima univerzalne ljudske i društvene sukobe te ih uključujući u širi kontekst suvremenoga europskog kazališta. Njegove predstave nisu nudile jednostavne odgovore, nego su otvarale pitanja, uznemiravale, provocirale i pozivale na suočavanje s vlastitim uvjerenjima.

Posebno mjesto u Magellijevu stvaralaštvu zauzima rad s glumcima. Zahtjevan i beskompromisan, ali uvijek usmjeren prema oslobađanju stvaralačke energije, generacijama hrvatskih glumaca otvarao je nove prostore umjetničke slobode. Poticao ih je da napuste sigurnost usvojenih postupaka, da riskiraju i otkrivaju nove mogućnosti vlastitog izraza. Mnogima su upravo susreti s njim označili važne prekretnice u umjetničkim biografijama. Njegov utjecaj zato ne živi samo u predstavama koje je režirao, nego i u iskustvima, znanjima i umjetničkoj hrabrosti onih s kojima je radio.

Neodvojiva od njegova umjetničkog djelovanja jest i svijest o društvenoj odgovornosti kazališta. Za Magellija kazalište nikada nije bilo prostor bijega od stvarnosti, nego mjesto njezina najintenzivnijeg preispitivanja. Njegovo je kazalište politično u najdubljem značenju te riječi: ne zato što nudi ideološke odgovore, nego zato što se bavi odnosima moći, mehanizmima nasilja, položajem pojedinca u društvu i njegovom odgovornošću pred poviješću. Njegova je umjetnička biografija povijest neprestanog nepristajanja na konvencije, intelektualnu ravnodušnost i svako odustajanje od slobode stvaranja.

Paolo Magelli trajno je obilježio hrvatsko kazalište, sudjelujući u oblikovanju njegova suvremenog identiteta.

Stoga Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje Paolu Magelliju nije samo priznanje iznimnoj redateljskoj karijeri. Ona je priznanje umjetniku koji je hrvatsko kazalište provocirao, mijenjao, obogaćivao i otvarao svijetu.

Jer najveći doprinos Paola Magellija hrvatskom kazalištu nije samo u predstavama koje nam je dao, nego i u onome što je svojim radom učinio mogućim. U slobodi koju je otvarao, u granicama koje je pomicao, u pitanjima koja je postavljao i u umjetničkoj hrabrosti koju je poticao.

U uvjerenju da kazalište nije i ne smije biti tek odraz svijeta, nego mjesto na kojem se taj svijet može iznova misliti, propitivati i mijenjati.

Izvor: www.hddu.hr, objavljeno 11. studenoga 2026.