Razgovarao: Borna Vujčić

17.4.2025. – Na mapi suvremenoga hrvatskog teatra, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u recentnim sezonama zauzima značajno mjesto, a velik uspjeh predstave Let iznad kukavičjeg gnijezda potvrdio je status kuće koja uspješno spaja autorski izričaj s primjetnim odjekom kod publike. U središtu tog uspjeha, kako na pozornici tako i iza nje, stoji Miroslav Čabraja – prvak Drame HNK u Osijeku, ali i dugogodišnji ravnatelj Drame čija je repertoarna promišljenost i vizija dala zamah osječkom teatru.

Preuzeti zahtjevnu ulogu Randlea Patricka McMurphyja, lika kojeg su obilježili Jack Nicholson na filmu i Mustafa Nadarević na hrvatskoj pozornici, predstavlja velik izazov. Čabraja, čiji je glumački rad već bio prepoznat i nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Gajeva u Čehovljevom Višnjiku, pristupio je McMurphyju iz nule, tražeći vlastiti put do kompleksnog lika. Rezultat je interpretacija koja je, zajedno s ostatkom ansambla i redateljskim vodstvom Dražena Ferenčine, stvorila predstavu koja nailazi na izniman prijem kod publike i kritike.

No, uspjeh osječkog Leta nije puka sreća onih koji su ga stvorili, nego se naslanja na godine Čabrajinog predanog rada u Osijeku. Njegov put, od rodnog Slavonskog Broda preko Istre do Zagreba, da bi se potom, unatoč čuđenju nekih, vratio u Slavoniju na studij glume, odredio je njegovu karijeru. Odmah nakon diplome 2008. postaje članom ansambla HNK Osijek, gdje je odigrao brojne vodeće uloge i 2019. stekao status prvaka Drame. Istovremeno, gradio je i iskustvo u upravljanju – kao ravnatelj Drame gotovo čitavo desetljeće, pa i kao vršitelj dužnosti intendanta cijele kuće. To dvostruko iskustvo – umjetničko i rukovodeće – oblikovalo je njegovu viziju teatra: mjesta koje mora biti kritično, relevantno i duboko ukorijenjeno u zajednici, ali s ambicijom da dosegne nacionalnu prepoznatljivost.

Spoj glumačke prisutnosti, dokazanoga upravljačkog iskustva, artikuliranog promišljanja o teatru i društvu te osobne priče o posvećenosti, čini Miroslava Čabraju jednim od istaknutih aktera današnje hrvatske kazališne scene. Razgovor koji slijedi pruža uvid u njegove motive i procese koji stoje iza uspjeha Leta iznad kukavičjeg gnijezda, ali i šire promišljanje o njegovom dosadašnjem putu te poziciji umjetnika i kazališta u suvremenom svijetu.

Predstava Let iznad kukavičjeg gnijezda je velika uspješnica, sudeći po nagradama i posjećenosti. Što čelnika jednog kazališta dovede do odluke da taj komad postavi u Hrvatskoj danas, a što mislite da potakne člana publike da dođe pogledati predstavu?

Umjetnički i ideološki, publiku i umjetnike, u kazalište bi trebali povući isti porivi. Možda zvuči idealistički, ali je tako. U ovoj predstavi je to možda otuđenje i nemogućnost borbe, nemoć da se naš/njihov glas čuje. Često se, u današnje vrijeme, čovjek odrekne čovjeka zbog egoističnih ciljeva, smatrajući te ciljeve koji „opravdavaju sredstva“, najvrjednijima na svijetu. Informacije koje svakodnevno dobivamo iz medija to i potvrđuju. „Sustav je važan.“ Dok si dobar, dobar je i on s tobom, čim digneš glas sustav te ugasi. Pojedinac ne postoji, kažu. A postoji. Zbunjujuće, ali ideš dalje. Vjeruješ sustavu, jer sistem je „važan“. I tako polako, korak po korak, postajemo robovi i roboti. Dvije riječi s istim korijenom. Prva se odnosi na ljude, a druga na strojeve. Samo što to nije prava istina. Privid. Stvarnost je puno drugačija. Surovija. Zaslijepljeni samoljubljem ne vidimo da je obratno, ili sljubljeno. No postoji plamičak u daljini, buntovan. Priroda. Priroda čovjeka odmetnula se od njega samoga. S pravom. Ljudska priroda ne trpi da je se tretira objektom, sredstvom iskorištavanja i predmetom koji radi po volji drugih izvršavajući naredbe nauštrb osobnih volja i potreba, te joj je drago da je u očima sustava postala „problem opstanka čovječanstva“ i što potiče otpor u svijesti čovjeka spram sustava u kojem se nalazi. I vrišti: Vrati se! Vratimo se. Vratimo se prirodi, čovjekovoj, našoj, budimo prisniji, volimo, ljubimo, gledajmo. Vidimo! Prepoznajmo, pohvalimo, utješimo, zagrlimo, stvarajmo! Dignimo glave, gordo stojmo, jer ovo je naš svijet, tu mi živimo… tu umiremo. Mi. Ljudi. Ljudi zajedno.

Ne pišem sve ovo da bih pokazao svoje literarno umijeće ili ne-umijeće nego da Vam približim umjetnički motiv, vapaj za stvaranjem, temelj zbog kojeg se vode kazališne kuće, jer smatram da je kazališna dužnost kritički se odnositi spram vremena i prostora u kojem živimo, ne misleći samo na lokalno nego i na globalno, te isticati slabosti mediokritetskog stanja uma današnjice, i to s intelektualnim podsmijehom koji negira sve formalne i ideološke modele. O tome je ovaj komad u suštini, ali ne samo o tome.

Kako je izgledao dramaturško-režijski proces prilagodbe, imajući na umu roman Kena Keseya i Formanov film? Koja su kazališna izražajna sredstva odigrala važnu ulogu u postupku adaptacije?

Dražen Ferenčina i Petra Mrduljaš morali su raditi po dramatizaciji Dalea Wassermana, jer je to jedini dopušteni način od agencije u New Yorku. Naravno da su imali i svoje intervencije. Te intervencije bile su dramaturške prirode, jer kako sam pisao u proteklom pitanju, tražili smo subverzivnost u temi drame i mislim da smo je našli. Veliku ulogu je tu imao i Alen Čelić koji je napravio izvrstan scenski pokret koji je uvelike pridonio kvaliteti predstave te je polupantomimski riješio dvije velike scene u komadu, a najistaknutija je odlazak pacijenata u ribolov. Tu nismo pribjegli realizmu i skupom scenografskom rješenju, nego smo glumačkim sredstvima odigrali tu scenu, koja je meni i najdraža u predstavi, kao što smo elektrošokove riješili s izvrsnim Klifovim video-projekcijama. Bez sinergije svih dionika predstave, predstave ni nema.

Spomenuli ste u ranijem intervjuu da se u izgradnji svoje uloge niste naročito opterećivali čuvenom interpretacijom Jacka Nicholsona, kojom je on sedamdesetih u filmu udahnuo život Patricku McMurphyju. Koji je bio Vaš temelj za izgradnju lika, možda je prikladno reći iz nule? Je li vaš McMurphy antijunak i buntovnik bez razloga, kako se često percipira u drugim inačicama ove priče?

Mislim da ne postoji buntovnik bez razloga, osim u leksiku i žargonu. Bunt je uvijek reakcija na nešto loše, ili dobro. Sve zavisi iz koje se perspektive gleda, i tko gleda. Često sam u životu bio buntovan, i bez obzira smatram li to sada pogrešnim, ne žalim za tim, i opet bih tako ponovio. Važno je boriti se za svoja prava. Mislim da je studentsko doba najplodonosnije za takvo što, no to je sada preširoka tema koja zahtijeva posebnu pažnju i vrijeme. No, da se vratim na McMuphya. Da, krenuo sam od nule. Jako me vuklo pogledati film, pogotovo zato što sam tražio opravdanje u jednoj velikoj glumici kakva je Meryl Streep, koja je rekla da sve što je u životu odigrala je ukrala od svojih talentiranih kolega i zahvalila Bogu na tome. Imao sam i malu skepsu oko istine te tvrdnje, ali mogu i povjerovati da je tako, no ipak sam se odlučio ne pogledati. E sad, jesam li pogodio neka publika kaže, ali gdje god se pojavimo, naiđemo na oduševljenje publike. Ponovim to uvijek: jako zahtjevna splitska publika digla se na noge na kraju predstave i dugo pljeskala. U svojih 18 kazališnih sezona to nisam tamo doživio. Hvala im na tome. Najveća nedoumica mi je bila kako opravdati to što je optužen za silovanje maloljetnice, i kako od tog prvotnog šoka napraviti da ga publika na kraju zavoli, da ga svi zavolimo. Jedino što mi je logično padalo na pamet jest to da igram kao da se to nije dogodilo i svojim postupcima dokazati da to nije istina.

Priču Kukavičjeg gnijezda ne bi bilo moguće ispričati bez snažnog i razrađenog lika sestre Ratched. Kako ste kao ekipa predstave pristupili tom liku dramaturški i scenski? Kakvu ste Vi partnersku suigru ostvarili s Antonijom Mrkonjić, koja je utjelovila Ratched u osječkoj interpretaciji?

Upravo tako. Bez sestre Ratched nema niti McMurphya. Ta dva oprečna lika, suprotstavljena jedno drugom, tako i egzistiraju. Jedan je predstavnik sustava (Retched), drugi slobode (McMurphy). Moram pohvaliti Antoniju da je tako mlada vrlo zrelo odigrala ovu ulogu. Bila mi je velika pomoć, jer kao što sam rekao, bez nje nema ni mene, kao što nema mene bez mojih luđaka koji me slijede. U svakoj sceni pomažemo jedni drugima, a tako treba i biti jer bez suigre nema ni predstave. Ima, ali ne dobre.

Je li Vam rad na ovoj predstavi dao dodatno razumijevanje mentalnih bolesti? Boravak u psihijatrijskoj bolnici, pa i prisilna hospitalizacija neki su od načina da se pruži adekvatno liječenje, a ponekad je i to korak prema sigurnosti pacijentove okoline. Koja su Vaša razmišljanja o problematici koja se ponekad javlja glede ove teme? Jeste li dobili komentar na predstavu iz liječničke struke?

Na sva pitanja bih mogao odgovoriti sa – da. No moram reći, biti iskren, da sam paušalno proučio sve što si nabrojao, a drugačije nisam ni mogao jer za to treba fakultet i studenti ne bezrazložno izučavaju to kroz pet godina studija, a da ne govorim o iskustvu. Bilo bi bahato od mene da kažem da sam bio upoznat sa svakim segmentom psihijatrijskog liječenja, te prisilne i dragovoljne hospitalizacije. Razgovarao sam sa nekoliko psihijatara i psihologa o toj temi, no zaključak je bio da idemo razjasniti odnos liječnik-pacijent i što sve taj pacijent smije, a što ne i koja je ingerencija liječnika ili upravitelja u bolnici. Da sam širio priču, proces bi trebao trajati bar nekoliko mjeseci, što mi nismo imali. Predstava je napravljena za mjesec i pol dana. Nažalost u institucionalnom kazalištu, a pogotovo u nacionalnim, gdje su tu još balet i opera, nemamo luksuz studioznom pristupu, nego se oslanjamo više na spremnost redatelja ili dramaturga. Mi smo uvijek spremni.

Što biste rekli da u HNK Osijek može poslužiti kao primjer drugim kazalištima, a gdje u matičnom teatru vidite prostor za poboljšanje? Koliko je važno za jedno kazalište da bude ukorijenjeno u lokalnoj zajednici, a s druge strane da zauzme svoje mjesto na nacionalnoj i europskoj razini? Jesu li te težnje oprečne?

Mi smo najveća kulturna institucija od Zagreba do Novoga Sada. Od toga i kreću moja kulturna promišljanja o našem kazalištu. HNK u Osijeku je nacionalno kazalište, i dio je nacionalne kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja jednog naroda. Stoga je deplasirano govoriti o važnosti kulture za grad ili regiju kada je to dio nacionalnog identiteta. Koncert bilo kojeg KUD-a može napuniti kazalište, a oni se time bave amaterski, i za zaključiti je: za bilo koju izvedbenu umjetnost, na bilo kojim razinama, uvijek je bilo i bit će interesa. I to je pljuska svima onima koji kažu: zašto ulažemo u kulturu, ne treba nam kad je skupa i nema profita. Isto tako možemo reći: što će nam elektroprivreda – jeftinije su svijeće, a i ljudi su već živjeli bez nje i bili puno povezaniji i prisniji; što će nam industrija – od nje se bogate samo moćnici itd. Najlakše je relativizirati stvari i čekati da se problemi sami riješe. Treba početi djelati. Na svim poljima. Kultura je temelj postojanja jednog naroda, zajedno s njegovim jezikom, i kada se kultura sruši onda i narod nestaje. To se ne smije dopustiti i neće. Glupost je puno skuplja.

Dugo ste obnašali dužnost ravnatelja Drame HNK Osijek, a bili ste i v. d. intendanta. Prema dosadašnjim iskazima, čini se da su Vam prioriteti kao odgovornoj osobi bili kvalitetan repertoar i pomirivanje ponekad oprečnih želja u teatru. Možete li više o tome? Kakvom biste ocijenili situaciju vodstva u hrvatskim kulturnim institucijama? Što biste rekli da načujete razgovor u kojem netko kolegi glumcu kaže: „Ne treba ti to, zakopat ćeš se u ured, ti trebaš biti na pozornici”?

S tom rečenicom sam sečesto susretao. Kolege i kolegice i ne samo oni, čini se, znaju puno bolje od mene što je za mene važno, a što nije; što je bolje za mene, a što lošije. No nisam se time opterećivao. Narod je tu da govori i treba mu to dopustiti. No moja je ona: počisti prvo ispred svoga praga. No, to je sad iza mene. Dao sam svoje, možda, najpotentnije godine kazalištu. Što se tiče kolega koje vode kazališta, mogu reći jedino: samo naprijed, tko će ako nećete vi. Najlakše je biti opozicija. Samo neka budu svoji!

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. travnja 2025.