Razgovarala: Narcisa Vekić

15.7.2026. – Na sceni djeluje nenametljivo, bez potrebe za velikim gestama ili naglašenim efektima, a upravo u toj suzdržanosti krije se prepoznatljiva snaga glumačkog izraza Tanje Smoje. Tijekom karijere gledali smo je u klasičnim, suvremenim dramama, autorskim projektima i komedijama, a u svemu je jednako uvjerljivo gradila likove koji ostaju u pamćenju zbog svoje životnosti i preciznosti.

Ovogodišnji Zlatni smijeh na 50. Danima satire, za ulogu Marine u predstavi Mama se opila ko majka, još je jedna potvrda da je glumica koja u kazalištu ne traži prečace nego istinu odnosa, partnerstva i igre. Nagrada je stigla u razdoblju njezina novoga profesionalnog poglavlja u Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Za ulogu Marine u Mama se opila ko majka osvojili ste Zlatni smijeh na jubilarnim, 50. Danima satire. Što Vas je kod lika najviše privuklo: njezina šutnja, hrabrost ili trenutak kada odluči da više nema natrag?

Sve od ovoga što ste naveli. Iz koje to potisnutosti, poslušnosti, pristojnosti dolazi šutnja i koji je to trenutak koji prethodi odluci da napokon progovori i kaže svima što joj smeta. Cijeli taj paket opisuje krhkost života, nekih naizgled malih borbi i nemogućnosti da u danom trenutku izgovorimo ili reagiramo na ono što nas muči, pa makar to bio neljubazan komentar prodavačice u dućanu. Nekako to u meni izaziva veliku sućutnost i prepoznavanje s kojim sam se odmah mogla poistovjetiti i vjerujem da nisam jedina ni sama u tome. Imala sam i tu povlasticu da je Ivor Martinić pisao ovaj lik imajući mene na umu, kao glumicu koja će ga igrati.

Marina je žena koja godinama prešućuje ono što misli i ne napije se da bi pobjegla od života, nego da bi sebi dopustila govoriti bez filtera. Balansirali ste između komičnoga pijanstva i vrlo ozbiljne dugogodišnje suzdržanosti i trenutka kada Marina pukne. Koliko je teško u jednom trenutku publiku iskreno nasmijati, a u sljedećem joj priuštiti knedlu u grlu?

Onoliko je teško koliko je daleko od istine. Potpuno vjerovanje u zadani problem lika i istinska želja da se on riješi, izaziva baš taj smijeh ili komičnost, a istodobno i tragičnost i knedlu.

Žiri je istaknuo Vašu suptilnost i uvjerljivost koja je i duhovita, ranjiva i vrlo odlučna. Je li Vam bilo važnije pokazati snagu ili ranjivost Marininu?

Pa više ranjivost, rekla bih, a njezinim se pokazivanjem pokazala i njezina snaga, jer u pokazivanju ranjivosti leži hrabrost i snaga. Cijeli je taj put od ranjivosti do snage duhovito pisan i režiran, tj. mišljen. Marina ima hrabre lav-trenutke, koji su samo u njezinoj glavi, i one druge, koji su u realnosti, a mali su miš-trenutci. Znate ono kada se u svojoj glavi sa svima obračunamo, a u stvarnosti se taj obračun svede na ljubazan osmijeh. Publika vidi oba načela: njezinu željenu hrabrost i nemogućnost iste, a onda i kako sav taj oklop i muka pucaju i istina izlazi.

U obrazloženju nagrade žiri je istaknuo snagu ansambla. Koliko je u ovakvoj predstavi važno da svaki glumac igra za partnera i tim, a ne samo svoju ulogu?

Bez partnerske igre nema istinske igre. Zamislite bilo koju igru u kojoj jedan sudjeluje, a drugi na pola. U tome nema užitka. Partner te gradi. Ne možeš ti igrati kralja, nego kralja čine kraljem oni oko njega. Imala sam jedno od ljepših kazališnih partnerskih odnosa upravo u ovoj predstavi, sa svojim kazališnim mužem Hrvojem Kečkešom, nevjerojatnim čovjekom i glumcem lišenim one opterećujuće sujetnosti, s velikim životnim i kazališnim iskustvom. Imala sam veliku potrebu zahvaliti mu na tome, pa sam na dodjeli rekla ono što ću sada ponoviti, jer sam ponosna na svoju konstrukciju kojom sam probala opisati srž dobroga partnerskog odnosa: Hrvoje je kolega koji svojom igrom opravdava i nadograđuje izbor mojih glumačkih sredstava, čineći ih još boljima.  

Ivor Martinić piše vrlo specifične dijaloge, na prvu onakve kakve svakodnevno vodimo, no ispod je uvijek još jedan sloj. Njegovi likovi rijetko izgovaraju velike rečenice, ali kao da otkrivaju cijele živote. U njegovim tekstovima tišina vrijedi koliko i riječi.

Ja nekako jako vjerujem tišinama, one su glasnije od svega i vrlo važne. Daju uvid, spoznaju, daju mogućnost da rečeno odzvoni. Često se iza naizgled običnih, svakodnevnih dijaloga skrivaju velike i bolne istine i/ili tišine. Ivor uspijeva ispisati bol kroz običnost.

Publika se na ovoj predstavi – kojoj i naslov zvuči kao šala, ali humor zapravo skriva ozbiljne obiteljske i društvene teme – često glasno nasmije, pa naglo utihne, pitajući se, vjerojatno, čemu se smiju. Pogađa li humor, tj. satira, preciznije i snažnije nego ozbiljna drama?

Čini mi se da je satira najozbiljniji oblik drame. Dobro ste primijetili da naslov predstave zvuči kao šala i zavede publiku na to da je u pitanju samo šala, a nije. Ne bih željela više od toliko otkriti za one koji će predstavu tek gledati.

Na ovogodišnjim Danima satire Kerempuh je bio apsolutni pobjednik: četvero nagrađenih glumaca za dvije različite predstave. Osjeća li se nakon toga ponos u ansamblu, potvrda kreativnog trenutka svih ili se već sutra vraćate na probe kao da se ništa nije dogodilo?

To je zaista velik i lijep uspjeh koji potvrđuje da je Satiričko kazalište Kerempuh među najjačima u regiji po predstavama satiričnoga karaktera, koje objedinjuju u sebi i smijeh i suze. Dokazuje i to da je u pitanju vrhunski ansambl koji uspješno i umješno iznosi takav žanr i na kraju dokazuje koliko je Sonja Kovačić sjajna ravnateljica koja pomno bira komade i redatelje kojima opravdava naziv kazališta, uvijek pomalo i šireći perspektivu publici, nudeći ne samo smijeh nego i suze, i to ne samo one od smijeha.

U Kerempuh ste stigli nakon dugog i uspješnog razdoblja u riječkom HNK-u, a vrlo brzo došla je i ova nagrada. Je li to potvrda da ste u pravom trenutku napravili promjenu i otvorili novo, lijepo poglavlje?

Baš sam to nekako tako doživjela, da sam upravo tamo gdje trebam biti u ovom trenutku u životu. Nagovještaj tomu bile su i dvije nagrade na Danima satire dok sam bila u ansamblu HNK-a Ivana pl. Zajca.

Tijekom karijere igrali ste Shakespearea, Krležu, Čehova, Frljićeve autorske projekte, suvremenu dramu, komediju… Što Vas danas privuče ulozi: lik, tekst ili ekipa s kojom ćete stvarati predstavu?

Najviše me veseli ekipa, redatelj, kolege, tekst, uloga. Tim redoslijedom, rekla bih. Veseli me i dobra uloga, naravno, ali više od toga okruženje u kojem nastaje.

Glumci često kažu da se najbolje predstave ne mogu odigrati rutinski. Dogodi li se još uvijek da Vas partner ili reakcija publike iznenade i nakon mnogo izvedbi? Postoji li neka reakcija gledatelja nakon Mama se opila ko majka koju ste zapamtili?

Ono što me najviše veseli kao reakcija gledatelja ove predstave je kada iz publike čujem komentare koji dokazuju koliko su potpuno unutra, jer onako na glas komentiraju radnju: aha, evo je, gotovo sad… ili tako tomu slično. To mi izazove radost.

Ovo Vam nije prvi Zlatni smijeh, ali svaka nagrada dolazi u nekom drugom životnom i profesionalnom trenutku. Mijenjaju li Vas danas priznanja drukčije nego prije 10 ili 15 godina?

Ne mogu reći da mijenjaju, ali daju priliku da se potapšam po ramenu i kažem da je sve dobro i onako kako treba biti i da svaki pošten i istinski rad ponekad dobije potvrdu i u obliku priznanja.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. srpnja 2026.