Piše: Sanja Ivić

25.11.2024. – U uvodnom tekstu Jelena Kovačić (koja je zajedno s Gabrijelom Abrasovicz odabrala drame) naglašava kako u iznimno opsežnoj suvremenoj poljskoj dramskoj literaturi nije nimalo lako izabrati pet tekstova koji su reprezentativni za sadašnji trenutak poljske književnosti za kazalište. Ovaj izbor temelji se na različitoj tematici, drugačijim pristupima strukturiranju samoga teksta, te recepciji u Poljskoj i drugim zemljama. Naime, svi odabrani autori često se izvode u poljskim i nekim europskim kazalištima, tako da u ovom odabiru nismo u poziciji upoznavanja s dramskim stvaralaštvom pojedinih autora nego pratimo recentna djela etabliranih pisaca.

Prvi tekst pod naslovom Bez kisika, djelo je Ingmara Villquista, književnog pseudonima Jaroslaw Swierszcz (1960.), dramskog pisca, redatelja i povjesničara umjetnosti, profesora na varšavskoj Akademiji likovne umjetnosti i jednog od najpopularnijih poljskih literata. Tekst je napisan realistično i mi u malenom stanu tijekom jedne noći pratimo probleme novopečenih roditelja koji se bore s bebinim plačem, vlastitim predrasudama, strahovima, ljubomorom i nesigurnošću, u atmosferi krhke ravnoteže koju stalno remete događaji i emocije vezane za bivši život homoseksualnoga para. I dok beba nezaustavljivo plače, On II je pokušava uspavati, dok On I bulji u televizor i želi da ga se pusti na miru. Redaju se isprekidane replike  Njega II koji panično nastoji izbjeći razgovor koji se ne tiče bebe, dok On I uporno nastoji završiti komunikaciju sa svojim partnerom, jer mora nazvati svoju kćer iz prethodnog braka. On II i dalje uspavljuje bebu, dok On I pokušava objasniti da mora izaći i razgovarati sa svojom šesnaestogodišnjom kćerkom. On II je lud od brige i ljubomore, izbezumljen strahom da će On I otići u opskurni podrumski kafić kako bi se poseksao s nekim frajerom. On I izlazi u kišnu noć, a na vratima se pojavljuje kćer Karla, mokra do kože. On II prima je u kuću, daje joj tatinu pidžamu, nešto za jelo. Karla se sklupča i zaspe. Beba je prestala plakati, On I se vraća kući s kupljenim pelenama….

Przemyslaw Wojcieszek (1974.) kazališni je i filmski redatelj, scenarist i dramski pisac. Debitira na televiziji 1998., dok za kazalište počinje pisati 2004. Tijekom godina paralelno snima filmove i TV drame, uz rad u kazalištu. Glavni lik ove drame pod naslovom Made in Poland, zapravo antijunak, devetnaestogodišnji je Bogus s tetoviranim natpisom „Fuck off“ na čelu koji započinje prilično neartikuliranu revoluciju, no na kraju ostaje sam. Bogus sav gori iznutra, želi se boriti i zato razbija aute i slično. U bijegu pred gangsterima kojima je uništio auto, sakrije se u crkvu. Edmund, svećenik, plati gangsterima 5500 zlota, a Bogus će to vratiti radom na obnovi crkve. Ženi se s Monikom, a komad završava poetskom apoteozom u kojoj s Bogusova čela nestaje natpis, dok trešti glazba sastava The Clash.

Treći tekst je monodrama Julije Holewinske pod naslovom Balonska revolucija. Holewinska (1983.) je dramska spisateljica i dramaturginja. Autorica je i suautorica mnogih drama koje su prevedene na strane jezike, a često se izvode i u Poljskoj. Zaposlena je kao zamjenica umjetničkog ravnatelja Poljskog kazališta u Bydgoszczu, gdje je pokrenula međunarodni natječaj za dramski tekst Aurora. Glavni lik Viktorija prisjeća se svoga djetinjstva u kojem nije smjela žvakati žvakaće gume, dok joj je tata, znanstvenik, pripovijedao bajke o Lenjinu u kojima je tvrdio kako je: „Lenjin bio strašno derište i stalno je prdio. Nitko više nije mogao izdržati taj smrad i na kraju su se proleteri svih zemalja ujedinili, stavili ga u vremensku raketu, koji je Lenjinov prdac ispalio i lansirao ravno na Mars…“.Nisu joj ništa značile Oktobarska i Francuska revolucija, ali je zato pokrenula vlastitu revoluciju i to balonsku, a nakon jednog ulaska u avion, njezin se život stubokom promijenio. U skokovima u prošlost prisjeća se prvog odlaska na Zapad, kod ujaka u Norvešku, koji je živio u provinciji, točno ispod polarnog kruga. „Ujak je stanovao u kući od balvana. Na prvi pogled kao obična koliba u šumi, ali unutra prava palača. Televizor u boji s daljinskim, videorekorder, toster, perilica za suđe, kompjutor s monitorom u boji…“.

Susret sa zapadnim obiljem oduševio je Viktoriju. Nakon seksa za jednu noć s neznancem, ostaje trudna. Viktorijin balon je rastao dok nije odjednom eksplodirao.  Viktorija mašta o povratku basnama i želi odletjeti u svemir! Njezin sin će za nekoliko dana napuniti pet godina i zove se Janek. Nakon silne buke i bijesa potrošačkog društva Viktorija se svega zasitila, dok je sin moli da mu ispriča bajku.

Dorota Maslowska (1983.) debitirala je romanom 2002. pod naslovom Poljskom šakom u rusku bulju, koji je postao pravi hit. Drugi roman Princeza piše 2005. Oba su dramatizirana za kazalište postigavši veliki uspjeh, tako da je počela pisati i za scenu 2006. Djela su konstantno izvođena u Poljskoj i inozemstvu, a njezini romani su prevedeni na mnoge jezike. Drama Među nama dobro je poetska je i jezična egzibicija o sudaru dotadašnje socijalističke Poljske s visoko komercijaliziranom plimom što je zapljusnula zemlju nakon nestanka Varšavskog pakta, pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. Sam naslov nosi višak značenja budući da je riječ o pjesmi poljskog punk-banda Siekiera (Sjekira). U malenom varšavskom, jednosobnom stanu žive Mala metal djevojčica, Snuždena starica u invalidnim kolicima (njezina baka) i Halina, njezina majka. Svakodnevne brige oko hrane i novaca isprepliću se s grotesknim slikama dočarane riječima Male metal djevojčice, koja kao da je ispala iz torbe poznatog poljskog dramatičara Janusza Glowackog (kod nas poznat po sjajnoj drami Četvrta sestra, režija Ivica Boban, premijera na DLJI). U stanu je često i Božena, jako debela žena koja uglavnom zauzima prostor. U drugom činu u stan ulazi elegantni Muškarac koji piše scenarij za film. Kasnije u stan ulazi Voditeljica koja razgovara s glumcem. Pojavljuju se Halina i Božena. Nakon njih u stanu je i Edita, Božena se skriva, Halini se uopće nije dopao film. U idućoj sceni svi sjede zajedno: Muškarac, Halina, Božena, Snuždena starica i Mala djevojčica koji napeto prate događanja na televiziji. U kakofoniji raznih paralelnih dijaloga Mala metal djevojčica izgovara riječi skinute s interneta. Muškarac postaje glavni lik u posljednjim scenama, Mala djevojčica traži kruha, dok je Muškarac tjera s vrata.

Peta drama nosi naslov Napuštena kuća, autorice Maline Przesluge (1983.) dramske spisateljice i dramaturginje koja radi u Kazalištu animacije u Poznanju. Autorica je nekoliko knjiga za djecu te niza drama za djecu, mlade i odrasle koje su prevedene na mnoge jezike. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Na sceni pratimo Mamu, Tatu, Kćer, Sina, Baku, Psa i Gosta. Obraćaju se publici riječima: „Živimo na bilo kojoj točki karte u univerzalnoj zemlji, koja s lijeve strane graniči s boljim i bogatijim zemljama, s desne strane sa siromašnijim i glupljim zemljama, a gore se nalazi voda“. Počinje Badnja večer.A svima je obitelj najvažnija. Dok se porodica sprema na večeru, Baka se želi pridružiti mrtvome djedu koji je umro prije deset godina. Svaki član te obitelji u monolozima priča o svojim patnjama, mukama, nadama i depresiji. Tome se pridružuje i Pas koji govori. Netko se približava ulaznim vratima. Ukućani misle da se radi o Bogu koji je navratio, budući da on svraća kod svih. Gost pozvoni i ulazi. Svi mu se obraćaju s poštovanjem. U općem natezanju Otac upuca Baku koja malo poslije umire. U četvrtoj sceni gledaju i komentiraju film Sam u kući. Obraćaju se Gostu kao da je Gospodin Bog. Daju mu milodare. Gost uzima stvari i izlazi. U završnoj sceni Baka sjedi ispred televizora s psićem u krilu, a Gost procjenjuje kuću koja će se prodati. Baka nema nikoga osim psa i uskoro će u dom. Na ekranu je Kevin u filmu Sam u kući, svira glazba iz filma.

Svaka od ovih drama nosi tematiku koja je istovremeno tipična za suvremenu Poljsku, no ona  je i univerzalna. Jedan od najupečatljivijih tekstova je drama Made in Poland  Przemyslawa Wojcieszeka u kojoj se sjajno dočarava sav bijes i nemoć mladih koji se ne snalaze u suvremenom društvu, tražeći neki ventil, pa makar to bila revolucija. Mješavinom naivnosti i gorčine antijunak Bogus plovi kroz svijet marginalaca pokazujući sućut, emotivnu osjetljivost i ljubav prema onima koji su slabiji od njega. Iako na čelu nosi tetovirani natpis „Fuck off“, on zapravo traži nekakvu smislenu komunikaciju, nekakav odnos koji bi mu dao stabilnost, pa je tako i sam kraj komada jedna poetska fantazmagorija u kojoj Bogus napokon nalazi sreću. Grubi jezik, psovke i ulični žargon nisu samo ilustracija; oni su strukturno tkivo koje nam jasno govori o kakvim ljudima se ovdje radi, ljudima koji nisu skloni prevelikoj priči, ljudima koji svoju patnju gutaju bez neke velike nade u bolju budućnost. Iako je slika urbane Poljske ovdje mračna, tekst nudi neke tračke nade, a Bogus postaje personifikacija nekakvog uznesenja i nade.

Ovaj izbor je osim vrlo informativnog uvodnog teksta Jelene Kovačić popraćen i sjajnim pogovorom Gabriele  Abrasowicz koja iscrpno piše o transformaciji suvremene poljske drame, naročito nakon devedesetih godina kada je „drama postala osjetljivo oruđe spoznaje, komunikacije i izražavanja“. U daljnjem tekstu objašnjava kakva je bila dramska produkcija prije trideset godina. Ona je bila usmjerena više na vlastitu tradiciju nego na nove oblike masovne komunikacije. U poglavlju o Vdiljivosti i (ne) sreći domaćeg dramskog stvaralaštva piše o hiperprodukciji poljskog dramskog stvaralaštva za koju je karakteristično da sve te drame dožive samo praizvedbu, tako da zapravo vrlo kratko žive na sceni. „Teško se sjetiti naslova koji bi u posljednje vrijeme napravio pravi uspjeh na matičnim pozornicama, o inozemnim izvedbama da i ne govorimo.“ Nastavlja o mnogobrojnim tečajevima pisanja svih fela i vrsta koji potiču tu hiperprodukciju, uz mnoge natječaje za nova dramska djela koji nakratko daju sliku o obogaćivanju repertoara poljskih kazališta. Naravno, spominje i diskrepanciju u izboru repertoarnih naslova koji su ipak više oslonjeni na tradiciju i golemu količinu novih drama koje se rijetko zadrže u institucionalnim kazalištima. Uz klasično postavljanje pojedinih drama na scenu autorica govori i o programima poljskog radija koji su sjajni za propitivanje poljske drame, te spominje i čitanja teksta uz publiku koja su postala inherentni (kod nas to sustavno radi ZKM) dio sustava kazališnih praksi. Na kraju naglašava: „Ovaj zanimljiv i značajan presjek ocrtava reprezentativne primjere onog što se u zadnjih dvadeset godina izvodilo na poljskim pozornicama… Nadam se da će ovaj isječak iz korpusa suvremene poljske drame zainteresirati čitatelje…“. Mi bismo dodali: i dramaturge, i redatelje i sve one koji se bave kazalištem.

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. studenog 2024.