ŽELIMIR MESARIĆ: Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta 27. ožujka 2023.

Teatar kao vjera, nada i ljubav – svjetlo na kraju tunela

„Čuvajmo sveto mjesto – pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zasljepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.“

Piše: Želimir Mesarić

U ovo čehovljansko bezvremenje, Totus mundus in maligno positus est – Sav svijet leži u zlu.

Strašni potresi, jezivi ratovi. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo. Pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima.

„Ovaj krasan planet živi svojim načinom, svojom sudbinom. Za sve smo krivi samo mi“, kaže mnsgr. Mate Uzinić.

Ovu poruku pišem ljeta Gospodnjeg 2023., o pedesetoj obljetnici mojeg umjetničkog rada iliti „hoda po mukah“. Ne osvrćem se gnjevno nego s ugodom, ali željan upozoravati na stvari koje bi trebale, mogle voditi boljitku.

Umberto Eco briljantno konstatira: „Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju ista prava na riječ kao neki nobelovac.“

Čuvajmo pisce i glumce. Pisci su Riječ, a glumci Govor. Pisci svjedoče, uočavaju, upozoravaju, komentiraju. Glumci govore, prikazuju, oponašaju, udahnjuju dušu napisanom.

Polovicu kulture, piše Matija Štahan, progutao je ironijski autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji supstancijalan način, pa umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da nismo ono što smo bili.

Albert Camus u Pobunjenom čovjeku piše: „Dolaze mladi i žele da sve počinje od njih“, što je sasvim legitimno i prihvatljivo, „ali na nama starijima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti,“ što je također sasvim legitimno i prihvatljivo, nadam se. Ovo nije netolerantno cendranje nego apel da sačuvamo vječne vrijednosti. Uvijek ostaje prostora za vrijedne novotarije i zanimljive eksperimente.

Ako je „cijeli svijet pozornica“, onda se sav taj svijet sublimira na teatarskoj pozornici. Totus mundus agit histrionem – Cijeli svijet glumi glumca, natpis je na zgradi engleskog renesansnog kazališta Globe. Pod nazivom metafora glume E. R. Curtius podcrtava putanju što vodi još od antike i Platona, koji u Zakonima živa stvorenja naziva marionetama božanskog podrijetla – „bilo da su ih bogovi izradili kao svoju igračku ili da su ih stvorili u ma kakvoj ozbiljnoj namjeri“. Sedma knjiga Platonove Države, preciznije glasoviti opis pećine,  također nudi kazališnu sliku pozicije ljudskoga roda, međutim kao prisilne publike – niz zarobljenih bića kojima su udovi fiksirani kako bi mogli gledati isključivo ispred sebe, u zid pećine u kojoj obitavaju: iza njih se nalazi vatra što na stjenku pećine baca svjetlo, dok je između izvora rasvjete i publike zidić pa čovjek te sjene  promatra kao zbilju, jer bi mu pogled u svjetlo zadao bol.

Čuvajmo sveto mjesto – pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zasljepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.

Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić, čiju smo stotu godišnjicu rođenja nedavno preskromno obilježili, jedan od nasljednika dr. Branka Gavelle – velikana hrvatskog glumišta, učio nas je da u teatru itekako treba misliti i promišljati politički, ali nikako politikanski, plakatno.

Ja sam klasičar. U gimnaziji sam odgajan na estetici lijepog. U redu, vremena su donijela i etablirala estetiku ružnog. Sasvim meritorno. Niti je sve, da pojednostavnim, samo lijepo, niti je samo ružno.

No, nametanje samo jedne vizure – estetike ružnog, ne miriše dobro.

U suživotu, dijalogu, toleranciji, zajedno sačuvajmo teatar. Ne dopustimo, ponavljam, urušavanje temeljnih vrijednosti. Ako na početku bijaše Riječ, čuvajmo tu Riječ. Borimo se za istinitost riječi.

Kao što drama završava katarzom, tako je na kraju tunela Svjetlo u kojem svjetlucaju riječi Vjera, Nada i Ljubav. Moramo njegovati nadu u novi početak, a tu je uloga teatra neizmjerna i veličanstvena. Teatar je vječan. Spaja sva tri vremena: vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem.

I da završim riječima jednog mudraca:

„Što je na kraju srijede? Četvrtak.
A što je na kraju četvrtka? Petak.
Na kraju svih krajeva?
Uvijek je jedan novi početak.
Krajevi se potroše, počeci uvijek traju.
Početak – eto što je na kraju“.

©Želimir Mesarić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. ožujka 2023.