Razgovarao: Borna Vujčić

26.9.2024. – „Nives Ivanković u ulozi majke pokazala je sve faze žalovanja zbog nestanka djeteta kroz neprihvaćanje surove realnosti preko ljutnje do tuge i prihvaćanja. Nada u dobar ishod držala je grč lica i tijela kroz suzdržane kretnje i dinamiku glasa. Tako izgleda nepatvorena patnja. Povjerovali smo.” Ovim riječima žiri Slobodne Dalmacije obrazložio je svoju nagradu koja je u sklopu 34. Marulićevih dana pripala Nives Ivanković za ulogu Vesne u predstavi Crvena voda, koju je režirao Ivica Buljan u produkciji HNK Split. Nives Ivanković, članica ansambla i prvakinja drame u splitskom teatru, osvrnula se na specifičnosti uloge s pregršt vizualnih i psiholoških transformacija, na razlike između redatelja s vizijom i onih kojima ona nedostaje, a i odnos kazališne umjetnosti s novim tehnologijama.

Publika i struka hvale Vašu ulogu majke Vesne zbog širokog spektra emocija koje pokazujete na pozornici. Možete li opisati proces pripreme ove zahtjevne uloge?

Vesna, majka dvoje djece, nastavnica zemljopisa, zadovoljna supruga kojoj se u kuhinji uvijek ćuti vonj prženih girica u malom dalmatinskom gradu, koja ništa više nije tražila od života i čiji je svijet bio ispunjen i miran, doživljava najgoru noćnu moru, a to je nestanak njezine sedamnaestogodišnje kćeri. Majke su jedina sorta ljudi koje govore istim jezikom, jezikom ljubavi. Najdivnije i najrazornije emocije. Oblikovanje i strukturiranje takvih uloga je jedan od onih najljepših glumačkih izazova sada u mojoj i životnoj i glumačkoj zrelosti. Pogotovo što u tom zadanom dramaturškom okviru, gdje je ona u potpunosti zatvorena u četiri tjeskobna zida malomišćanskog mentaliteta ali i doslovno, kao da je sebe sama osudila na kućni pritvor, nije mi bio prepreka nego izazov da je učinim emotivnim pokretačem predstave. Upravo taj skučeni prostor nije mi bio zamka, nego mogućnost da je iznijansiram onako kako ja osjećam i želim. Ali tu vrstu suradnje i povjerenja i slobode možete imati samo ako se posloži da radite sa sjajnim kolegama, autorskim timom i vrsnim redateljem Ivicom Buljanom. Možda najbolja definicija Vesne kao lika i kao majke je sažeta u riječima Maye Angelou, afroameričke književnice i glumice: „Ako bih mogla opisati svoju majku, bilo bi to kao da opisujem emotivni uragan u svojoj savršenoj razornoj moći“.

Kako ste pristupili transformaciji svojeg lika, od očiglednih promjena poput starenja, do suptilnijih?

Čitajući roman, jedan od prvih znakova pitanja bio je – kako fizički, a da bude životno i uvjerljivo, transformirati se. Jer, to je razdoblje skoro od trideset godina. Za razliku od filma, gdje nizom tehnika možete uvjerljivo stvoriti privid optičkih iluzija koje izmjenjuju i lice i tijelo glumca, u teatru je to jako teško, pogotovo što sam ja skoro pa u svim scenama. Predstava je rađena filmskim pristupom, gdje osim glumačke vještine dolazi do izražaja upravo timski rad. U dogovoru s kostimografkinjom Anom Savić Gecan imala sam 18 promjena kostima, šminke i frizure. Izmjene su rađene doslovno filmskom brzinom. To bih Vam opisala kao kada na automobilskim utrkama mijenjaju gumu. Iza scene me čekaju četiri predivne žene: Adel, Ivanka, Zdenka i Dolores, koje nevjerojatnom spretnošću i brzinom rade izmjene šminke, frizure i kostima. Neuobičajeno, nevjerojatno iskustvo filmskog načina rada u teatru – pomicanje granica, rezultiralo je stvaranjem vrhunske art predstave. Sve što se činilo nemoguće pretvorilo se u moguće zahvaljujući dobroj pripremljenosti autorskog tima i redatelja. U zadnje vrijeme nešto što primjećujem kao trend, po meni negativan, jest da dolaze redatelji s nekakvim novim pristupom rada, a to je sve „mi ćemo na licu mjesta”. Mi glumci postajemo eksperimentalni zamorci, žrtve nepripremljenosti, a to je za glumca smrt. Glumac postaje funkcija a ne instrument, zatočen u nemoći što vlastitoj, što tih redatelja. Možda najslikovitije kako bih Vam to pojasnila: zamislite da glumac uči tekst za vrijeme izvedbe. Dobra priprema autorskog tima stvara preduvjet za kreativnu slobodu, stvaranje i u konačnici uspjeh predstave.

Narativ predstave plete priču o obiteljskoj tragediji koja pada u sjenu pored velikih društvenih i povijesnih zbivanja. U Crvenoj vodi su to pad socijalizma i rat. Ali, postoje li i danas šira društvena stremljenja koja stavljaju postrani malog čovjeka?

Živimo u brzom i kaotičnom vremenu koje melje ne samo ljude nego i temeljne vrijednosti koje bi po definiciji čovjek zaslužio da se zove čovjekom. I te definicije malog čovjeka postaju bizarne i sasvim deplasirane. Taj isti mali čovjek o kojem mi pričamo i svrstavamo se u red istih, kad se na primjer dogodi nesreća umjesto da pomogne, nesreću snima mobitelom i istog trenutka objavljuje to na društvenim mrežama, orgazmično čekajući koliko će lajkova zaraditi. Mi mali ljudi biramo nesposobne s odvratnim užitkom da ima gorih i nesposobnijih od nas da bismo mogli skinuti sa sebe odgovornost i sačuvati svoju komfor zonu skrivajući se u sobama iza svojih tastatura. Zvjezdani status imaju ljudi koji nemaju znanje, zvanje, zanimanje… Mislim da je pravo pitanje: gdje mi mali ljudi griješimo da smo postali toliko mali, a ljudskost i empatija postoji samo u tragovima? Imate onu izreku: „Svako vrijeme nosi svoje breme“, a ovo vrijeme nosi teško breme u kojem se trebamo zapitati – GDJE JE NESTAO ČOVJEK?

Općenito, koliko je kazalište pogodan medij za progovaranje o temama koje pokriva Crvena voda? Mislite li da teatar gubi ili dobiva na važnosti pojavom novih medija i tehnologija?

Teatar je još uvijek posljednje utočište za kritičko promišljanje temeljnih ljudskih vrijednosti koje pokreću naš život, pri tome oblikujući našu osobnost i svjetonazore. Umjetnost je esencija onog najljepšeg i najdivnijeg što čovjek posjeduje. To je svećenički poziv, a ne posao. Zato mislim da je svaki oblik umjetnosti lijek za ovo vrijeme u kojem živimo. Umjetnost nam omogućuje da istražujemo kompleksne ljudske emocije, moralne dileme i životne izazove iz različitih perspektiva. Upliv tehnologije koja nam je donijela puno toga ima i svoju tamnu stranu, koja se već reflektira i na naš poziv. Sindikat televizijskih i filmskih glumaca SAD-a štrajkali su 118 dana. To je najduži štrajk u 90-godišnjoj povijesti sindikata glumaca. Pobuna protiv generativne umjetne inteligencije da reproduciraju glasove i fizički izgled glumaca je tu, to više nije daleka budućnost. Ali unatoč svemu, mislim da teatar posjeduje snagu da i u ovim vremenima opstane zato što posjeduje ono što nazivamo 21 gram duše, a to ni najsofisticiranija tehnologija nikada neće moći oponašati.

Kakav je Vaš odnos prema djelatnostima osim glume? U mladosti ste se okušali u novinarstvu, a kasnije u dramskom pisanju i scenaristici, pa i režiji. Razmatrate li značajnije skretanje s puta glume i koliko je uopće bavljenje drugim djelatnostima međusobno isključivo sa stjecanjem i izradom uloga?

Glumac je uvijek na neki način mini redatelj. Promišlja, istražuje i oblikuje svoju ulogu. Možda je to upravo temelj da puno glumaca, što je nekako i prirodno, krene u redateljske i spisateljske vode. To je put na kojem usavršavanje i istraživanje nikada ne prestaje. Nitko od nas glumaca nema kontinuitet u radu, a mislim da su glumci najnesretniji kad ne rade. To dovodi i do frustracije, nemogućnosti održavanja glumačke forme i da ne izostavim egzistencijalni moment. Sve su to razlozi zašto je to sasvim prirodno i u svjetskim razmjerima uobičajeno. Evo jedan od najsvježijih primjera u svijetu filma koji me fascinira – govorim o autorskom pristupu u svijetu filma u idealnim uvjetima. Glumac Bradley Cooper u filmu Maestro: briljantan u ulozi skladatelja Leonarda Bernsteina, a ujedno je i redatelj, producent i suscenarist, gdje je pokazao sve svoje talente i nadmašio samoga sebe u svim segmentima kreativnog stvaralaštva.

Koji su Vaši nadolazeći glumački projekti?

Ovo proteklo razdoblje od par godina u teatru donijelo mi je jedan lijep kontinuitet rada, divnih uloga, tako da ću otići na zasluženi odmor. Kako smo nedavno gostovali upravo sa Crvenom vodom na Sterijinom pozorju, u Novom Sadu sam se opskrbila dobrim naslovima Teorija tuge Slavenke Drakulić, Djevojačka priča Annie Ernaux,  Sve prođe pa i doživotna te Padre, idiote! Žarka Lauševića. Žarko je veliki glumac i izvrstan pisac. To će mi biti užitak uz more i punjenje baterija za iduće projekte. Za sada znam što neću, a ono što bih htjela nastaviti kroz ovaj za mene kao glumicu inspirativan niz, još uvijek nije na obzoru.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija