Razgovarao: Luka Nalis

23.9.2025. – Redatelj Krešimir Dolenčić (1962.) nezaobilazno je ime hrvatske i međunarodne kazališne scene. Riječ je o kazališnom umjetniku koji podjednako uspješno djeluje u opernom i dramskom repertoaru, a njegove režije Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog i Gotovčeva Ere s onoga svijeta amblematske su predstave koje spadaju u kazališnu opću kulturu u Hrvata. Neposredan povod za razgovor činjenica je da je Dolenčić laureat Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje – drama za režiju predstave Ekvinocijo u produkciji 75. Dubrovačkih ljetnih igara kao i za Nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje – opera za režiju opere Figarov pir W. A. Mozarta u produkciji HNK-a u Osijeku. Osim o predstavama za koje je nagrađen u razgovoru smo se osvrnuli na cijelu Dolenčićevu karijeru koja je odavno nadrasla granice domovine.    

Poštovani gospodine Dolenčić, prije svega, od srca Vam čestitamo na Nagradi hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje – drama za režiju predstave Ekvinocijo u produkciji 75. Dubrovačkih ljetnih igara kao i za Nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje – opera za režiju opere Figarov pir W. A. Mozarta u produkciji HNK-a u Osijeku. Dobili ste nagrade u dvije kategorije, možete li usporediti temeljne režijske postulate drame i opere te je li Vam koja od ove dvije umjetničke grane draža?

Možda sam to mogao prije. Sada bih rekao da u nekom osnovnom poimanju redateljskog posla kojeg radim i redateljskog poziva kojeg živim razlike postoje samo u zanatskoj ili iskustvenoj kategoriji, a sve polazi od dubljeg pogleda u materiju kojom se u tom trenutku bavim. Sve dalje je igra.

Nerijetko dramski redatelji nisu podjednako uspješni operni redatelji, to u Vašem slučaju kako vidimo nikako nije slučaj, koje su, po Vašem mišljenju temeljne odlike kvalitetnog opernog, a koje dramskog redatelja?

Što je to kvalitetan redatelj? Kako ga definirati? Ne znam to pobrojati. Radio sam puno predstava i jako puno ih redovito igra u Hrvatskoj i Sloveniji. Manje-više su rasprodane. Je li to dokaz uspješnosti? Možda, no ja volim svoj poziv i bez toga.  Osjećam se kao da sviram instrument. Da bi se dobro sviralo treba vježbati, pa tako ja to i vidim. Ne osjećam niti pritisak, niti umor na probi. Realnost procesa nastajanja predstave, pozornica, ima mi više istine od ove druge, tzv. realnosti. Zanati su dakako različiti, ali temeljno je sve isto. Nekad poželim note i pjevače i jedva se čekam odmoriti na nekoj operi ili musicalu, a često je i obrnuto. Tada je skladatelj predstave moj blizak i važan sudionik u procesu.

Kako, prema Vama mora biti režirana predstava Ekvinocijo je li važniji naglasak na općenitoj temi sukoba modernosti i tradicije u dubrovačkom društvu ili su odnosi među likovima i njihova međuigra primarno redateljsko polazište?

Ekvinocijo je jedno putovanje. Dugačko i slojevito. Počinje s pričom o odlasku u daleku zemlju u potrazi za srećom i boljim životom. Kako tada tako i danas. Pa zatim tradicionalna, mala, siromašna sredina, izdaja i vjernost, skrivene ljubavi i javne osude i presude, bahatost i moć koje donosi uspjeh, dramski i melodramski elementi, ekspresionizam i čehovljevski prizori. Sve to je analiza komada, ali spajanje u predstavu podrazumijeva još jako puno toga. Na primjer, prva scena čiju sliku sam dobio vizualizirajući uprizorenje bili su upravo ti mladi momci koji po oluji vuku užad iz mora, vuku ono što se ne može izvući, upirući na mjestu za vrijeme dok je Jele zaboravila kako se moli u svojem užasu priznanja svojega grijeha sinu. A more je iza nje. Naš Posat glumi siromašno malo ribarsko selo u dubrovačkom primorju kako Vojnović opisuje Kantafig, gdje se danas sidre kruzeri. Uzeli smo taj komadić mora u Staroj luci. Lina je tu vidjela Ekvinocijo. More završava nekoliko metara dalje, gdje počinju jahte i gliseri s motorima od četiri stotine konja. Glumački ansambl i svi koji su oko predstave žive Ekvinocijo neizmjerno posvećeni. Doista žive, prelaze sve zidove, gotovo dokumentaristički vjerno predstavi. Ne Vojnoviću, vremenu događanja drame, ili adaptaciji teksta. Baš predstavi. Interakcija s publikom ne izostaje, bila bonaca, ili puhala bura. Još se nikada nije dogodilo da izvedba pređe jednu minutu svojeg osnovnog trajanja. Nisam radio s „likovima“, nego jedino i samo s ljudima koji ih utjelovljuju, pa ih zatim i prisvoje, kao autori. Tako doživljavam teatar danas. Kao jednu od rijetkih istina.

Koliko je Ekvinocijo danas aktualna posebno u kontekstu propadanja tradicionalnih vrijednosti pod teretom kapitalizma, rastućeg globalizma i općenito ubrzanog tempa života?

Taj kontekst je općepoznat i neprestano se prožima i prožvakava na sve moguće načine. Svaki dobar i kvalitetan tekst unutar predstave koja ga poštuje, govori o svemu što ste pitali jer se ta naša svakodnevica ostvaruje i svjesno i nesvjesno kroz naš rad. Ne bih sad plakao oko toga kakvo je ovo vrijeme, jer je naravno, svako prošlo bilo bolje. Bili smo mlađi. Tu je kako je i valja nam se „s brjemenom akomodavat“. To posebno vrijedi za Dubrovnik. Nećemo sad spominjati ta neka vremena kad se drugačije i razmišljalo i igralo. Uostalom, eto, Georgij Paro piše u svojoj knjizi kako se predstava Kolumbo 1975. prelila u Grad gdje su glumci pjevali po betulama songove nakon proba ili predstava. Isto to smo imali na Ekvinociju 2025.

Mozartov Figarov pir predstavlja, možemo reći, zlatni rez opernog stvaralaštva zapadne civilizacije, kako gledate na kontroverze koje je poradi Beaumarchaisovog predloška izazvao u vrijeme praizvedbe i ima li u današnjem svijetu rastućih razlika između društvenih slojeva sličnosti s prilikama kakve su vladale krajem 18. stoljeća?

Opera Figarov pir je praizvedena gotovo kao prevara. Tekst je bio zabranjen u Austriji, pa su Mozart i Da Ponte nekako uvjerili Josipa II. da će ublažiti taj revolucionarni Beaumarchaisov naboj. A znali su da imaju hit. Da Ponte je znao s kakvim genijem radi. Njegova su libreta neopisivo precizna. Ne nedostaje im niti retka. Teško se štrikaju. Ali, on je znajući što će Mozart napraviti doista posušio taj naboj u verbalnom smislu. No, Mozart, kao i uvijek, glazbom daje dubinsku analizu lica, nepogrešivo ti stavlja pred tebe karakter, pa je tako grof Almaviva dobio glazbenim slogom više rugalica nego je Beaumarchais i mogao zamisliti. Figarov pir je genijalna opera i nadmašuje autora teksta. Tako je i Don Giovanni sigurno najbolji Don Juan od svih koji su ga pisali i prepisivali. Isti dvojac. Ja sam u Osijeku silno uživao radeći s dragim ljudima. Uspjeli smo dobiti sjajan tempo i napraviti možda najkraći Figarov pir ikada, a da ništa ne nedostaje. U današnjem svijetu su razlike između društvenih slojeva ogromne. Ti „slojevi“ nisu tako definirani kao u osamnaestom stoljeću. Malo ljudi ima sve i misli da su time bolji i vrjedniji od drugih, a samim time onda posjeduju i moć u kojoj se uživa. Glupo i opasno. Od opasnih glupana. Tako je to. No, na sreću, imamo Mozarta, pa se može pobjeći.

Po mišljenju stručnjaka da Ponteov libreto je gotovo savršen, koliko kvalitetan libreto olakšava redatelju posao?

Olakšava, no, ja predstavu radim iz partiture. Postoje hrpe libreta koji su silan kupus, a glazba ih nevjerojatno sašije i odvede u sfere ljepote. Naravno, kad se spoje autori, kao npr. Begović i Gotovac, onda nastane Ero s onoga svijeta, kao jedna od najsavršenijih opera koju sam radio.

Kada režirate operu kako pomirujete potrebu pjevača za mirom na sceni kako bi otpjevali zahtjevne arije i svoje režijske zamisli koje želite inkorporirati u inscenaciju?

Ovo je dugačak odgovor koji prije svega podrazumijeva povjerenje. Kad se to stvori, onda je sve u redu. Osim toga, arija nije točno otpjevana hrpica nota. To je puno, puno više. Kad bi nam Kosta Spaić puštao na predavanjima istu ariju u dvije različite izvedbe rekao bi „jel čujete da ova nema pojma kaj peva“. Puno kasnije sam to naučio slušati. Tada se otvore dimenzije glazbe kao kada se zabuljiš u one nekad popularne 3D slike i odjednom dobiješ kompoziciju. Utvaram si da ponešto znam i o glasu i glazbenoj pedagogiji, pa mi pjevači vjeruju.

Što je, prema Vašem mišljenju ključno u operi Figarov pir u scenskom smislu, in concreto što ste htjeli posebno naglasiti u Vašoj osječkoj režiji?

Ništa više niti manje nego što su to napisali autori. Duhovito spletkarenje i ismijavanje tzv. moćnika koji i nemaju drugog posla nego naganjati sluškinje. Za sve ostalo su nesposobni, premda im njihove titule daju imunitet od toga da ih se nazove pravim imenima. Uz to, virtuoznost Figara s kojim se publika, naravno identificira kao svojim herojem iz naroda. Velika galama oko ničega i utapanje u toj prekrasnoj glazbi koja ionako sve to priča sama za sebe.

U pjevačkoj podjeli bio je i niz pjevača mlađe generacije, kako ocjenjujete nove generacije na hrvatskoj opernoj sceni?

Nikada nismo imali ovakvu reprezentaciju pjevača. U Hrvatskoj i izvan nje. Uvijek je bilo velikih pjevačkih zvijezda, od Zinke Kunc, Tomislava Neralića, Ruže Pospiš Baldani, Dunje Vejzović… Sada imamo barem dvadeset velikih i sjajnih imena po svim većim opernim kućama.

Vaša režija Figarovog pira vizualno je klasična, kakvo je Vaše mišljenje o radikalnom regietheatru?

Nikakvo. Postoje dobre i loše predstave. Pametno aktualizirane ili blesave. Ako redatelj ne razumije glazbu, onda najčešće nastaju nesporazumi. Pojam regietheatar ne znači ništa. Sve moje predstave su takve. Nekad vidljivo, nekada manje. Opera je vrlo skupa igračka, pa ponekad i namjerno puste neku „skandaloznu“ režiju kako bi navukli znatiželjnu publiku. No, to je uvijek vrlo kratkotrajno.

Režirali ste pedesetak glazbeno-scenskih predstava postoji li neka produkcija koja Vam je posebno draga i zašto?

Razgovori Karmelićanki. Mogao bi o toj priči i operi govoriti satima. Četiri puta sam ju radio. U Houstonu, Londonu, Zagrebu i Mariboru. Nikako nagovoriti HNK Split da to postave. Pa zatim Ero, koji je dobar dio mojeg scenskog života uzeo. Radio sam preko šezdeset opera. Nekih se nikada ne zasitiš. Ma, ovo je tema za dugi, dugi razgovor. Čarobna frula. I u HNK-u u Zagrebu i u ZKL-u. Aida u Pekingu, Krunidba Popeje u Mariboru, Zaljubljen u tri naranče ili Samson i Dalila u Zagrebu, Spli’ski akvarel u Splitu… joj ima ih puno, zapravo je svaka posebna. Tako je to u operi.

Ima li neka opera ili dramska predstava koju biste htjeli režirati, a do sada Vam se nije pružila prilika?

Radio sam i Monteverdija i Purcella, pa Debussya i nekoliko suvremenih opera. Ima tu već dosta toga rijetko izvođenog za što moram biti zahvalan. Wagnera nisam nikada. Jako ga volim slušati. Da, spadam u te koji mogu satima slušati Wagnera. Svakako se u svojim nekim željama vrtim ili oko rane glazbe pa sve do klasicizma početka devetnaestog stoljeća i zatim dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće. Još ako je skladatelj uz mene pa da mogu petljati po notama, koje li sreće… Nisam pretjerani Verdijanac.

Je li Vam draže režirati predstavu u kontroliranim uvjetima kazališta ili na otvorenom gdje se mogu pojaviti mnogi provedbeni izazovi?

Ne postoji tu draže, ili manje ili više drago. Sve je to izvlačenje slika iz nekog vlastitog prostora scene koji se nalazi u meni, pa postaje svejedno gdje si. Nekad je pred tobom tri stotine ljudi, a nekada se radi monodrama ili su dva glumca. Prostor materijaliziranja je uvijek isti. Pa u što se pretvori. Neka vrsta kazališnog singulariteta. I crna kutija može itekako postati ambijent. Na primjer pozornica HNK-a u Zagrebu, gdje sam ja kao kod kuće, impregnirana je svim tim divnim ljudima koji su po njoj hodali, mislili, pjevali, plesali, svađali se i ljubili, uspijevali ili propadali. Nije li to obvezujući ambijent jednako tako kao i neki zaljev, ili stadion, ili trg, ili šuma, dvorac…?

Radili ste na svim najpoznatijim ljetnim festivalima u Republici Hrvatskoj neki od njih, zbog održavanja u centru grada, iz godine u godinu suočavaju sa sve većim izazovima zbog buke i velikog broja turista je li vrijeme da se oni smjeste u kontrolirane dvoranske uvjete kao što je to slučaj u npr. Salzburgu?

Nije vrijeme. Vrijeme je da se u Dubrovniku ponovo igra na Gundulićevoj placi, da se nekada vrati Carrarina poljana u Splitu i da se mogu velike predstave igrati i na Prokurativama. Vrijeme je da se shvati kako restoranska ponuda ne može diktirati duhovnu hranu koja je tim gradovima potrebna, inače će se srušiti. I nestati. A vrijeme je i da Dubrovnik sagradi tu dvoranu, jer je već smiješno da ju nema. Isto tako je vrijeme i da Zagreb dobije ono što je već pedeset godina Cankarjev dom u Ljubljani. Kad se grade kazališta onda ljudi ne odlaze iz zemlje. Ne nije ovo čudno, to je tako. Mogu i dokazati.

Nerijetko režirate ceremonije koje su od posebnog značenja za Republiku Hrvatsku (npr. otvaranje Pelješkog mosta). Je li u tako velikom prostoru s mnogo ljudi teško sve uskladiti kako bi jednak doživljaj imala i prisutna publika i gledatelji izravnog televizijskog prijenosa?

Preko dvije stotine takvih priredbi sam radio. Na svim prostorima koji se mogu zamisliti. Pa sam svašta i naučio i upoznao divne ljude s kojima je sjajno surađivati. Stotinu prijenosa sam imao. Kad se nešto izravno prenosi, onda je to televizijska priredba, jer je daleko veći broj ljudi pred televizorima nego u publici. Evo na primjer, Svečanost otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Tamo to nitko ništa ne vidi jer je na sredini ona preružna kutija u koju su zatvorili Orlanda kao zapakirani frižider. I nemaju namjeru to promijeniti. Na to dođe televizijski prijenos koji je krnj, jer u Grad mogu ući samo mala kola sa malo kamera. Pa se ubiješ nešto iz toga napraviti. Pelješki most je recimo bila puno ljepša priredba uživo nego je to izgledalo u neurednom prijenosu na televiziji. Ali kad u kola sjedne moj prijatelj Ivan Miladinov, onda je sve odmah u redu.

Režirali ste dosta u inozemstvu imate li neki angažman koji Vam je posebno ostao u sjećanju i zašto?

Svi su mi ostali u sjećanju. Zato što ih i nije bilo tako puno. Slovenija je doista i moja dežela pa brojne predstave u Sloveniji ne doživljavam kao inozemstvo. Kina je imala svoju porciju nevjerojatnoga, baš kao i Oman. U Americi je sve točnije i uštimanije nego bilo gdje u Europi. U Engleskoj sam radio Purcella, pa to smatram izuzetnom čašću. U Njemačkoj sam radio u Wupertalu i bio na probama Pine Bausch… Svašta ima. Ali što da radim s tim sjećanjima? Moj prvi učitelj, Vlado Habunek, nakon svih Covent Gardena i Boljšoja, West Enda i Pariza, živio je u malom stanu na ribnjaku s nekoliko slika. Bez puno predmeta i uspomena, ali žive i uvijek nove i suvremene misli u sebi. Sad ga razumijem. Moja neka sjećanja pretočena u iskustvo koriste mojim studentima. I svima s kojima radim. Ako nisu djelatna, što ću s njima, sjećanjima…ništa.

Za kraj, kakvi su budući planovi?      

Život je ono što nam se događa dok planiramo nešto posve drugo. Puno je toga što me čeka i veseli. Sviram. Evo recimo Radio Dubrava, musical u Komediji. Zagreb devedesetih, glazba Jasenko Houra, stari i novi hitovi, sjajna priča Ane Tonković, posveta mojem gradu. Ima i Gavella, pa Kerempuh, HNK… da ne copram.

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija