Razgovarao: Luka Nalis

28.7.2025. – Mezzosopranistica Diana Haller rođena je 1986. u Rijeci. Već dugi niz godina uspješno gradi međunarodnu karijeru pretežito na njemačkom govornom području, gdje se nalazi njena matična kuća – Državna opera u Stuttgartu. U posljednje vrijeme polako ulazi u sopranski fah, a osim pjevačke paralelno njeguje karijeru operne redateljice. Neposredni povod za ovaj razgovor je Nagrada hrvatskog glumišta koju je dobila za najbolje umjetničko ostvarenje – ženska uloga – Giovanna Seymour u operi Anna Bolena Gaetana Donizettija čiju režiju sama potpisuje, predstavom su dirigirali Ville Mavejeff i Zoran Juranić, a nastala je u produkciji HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Diana Haller poznata je kao vrhunska interpretatorica baroknih uloga; nastupala je u, za hrvatske prilike raritetnoj produkciji operi Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Predstava je to koja predstavlja jedan od značajnijih iskoraka hrvatske operne reprodukcije u posljednjih 10-ak godina. Isto tako, posljednjih godina bavi se i pedagoškim radom na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Sttutgartu, gdje odgaja nove generacije pjevača. S Dianom Haller razgovarali smo o ulozi koja ju je učinila laureatkinjom, o režiji i općenito karijeri. Umjetnica je to velikog iskustva, jasnih stavova i širokih pogleda, što je čini vrijednom i zanimljivom sugovornicom.

Poštovana gospođo Haller, prije svega, od srca Vam čestitamo na Nagradi hrvatskog glumišta za najbolje umjetničko ostvarenje – ženska uloga – Giovanna Seymour u operi Anna Bolena Gaetana Donizettija. Riječ je o predstavi koju ste sami režirali. Koliko je pjevačeva pozicija teža kada se nađe u dvostrukoj ulozi?

Hvala Vam na čestitkama. Naravno da je pjevačeva uloga tri puta teža, jer se bavite predstavom od osam sati ujutro do deset sati navečer, nekada smo ostajali i čak do ponoći zbog korekcija (za pjevače, svjetlo…) koje sam kao redateljica morala izreći. Giovanna Seymour je vrlo opsežna uloga pa sam zamolila kolegicu Michaelu Selinger da otpjeva premijeru kako bih ja kao redateljica mogla s druge strane vidjeti zbivanja na pozornici. Naime, dok pjevate u predstavi ne možete vidjeti sva događanja na pozornici – to je jednostavno nemoguće.

Često radim u projektima gdje istovremeno pjevam i režiram, a prvi takav realizirao se prije  više od 10 godina. Bila je to produkcija opere Pimpinone Georga Philippa Telemanna, a nakon toga režirala sam brojne opere, ponajprije belcanto repertoara, npr. I Capuleti e i Montecchi V. Bellinija, reduciranu Normu gdje sam i pjevala Adalgisu, Orfeja i Euridiku C. W. Glucka, itd. Moje dvije mentorice koje me prate kroz karijeru su Brigitte Fassbaender i Dunja Vjezović pa je, analogno tome, prirodni put moje karijere vodio prema opernoj režiji. Režija nije predmet pukog izučavanja nego viđenje pojedinog djela koje se realizira na kazališnoj pozornici. Kao redatelj ovisni ste o timu s kojim raspolažete u kazalištu (zbor, scenograf, kostimograf, oblikovatelj svjetla itd.). Kada se sve to zbroji i oduzme, Anna Bolena nastala je iz mjesec dana kompleksnih pokusa, a kada se nisam bavila režijom vježbala sam ulogu jer bez svakodnevnog vježbanja pjevač ne može ostvariti interpretaciju na valjan način i razvijati se u umjetničkom smislu. Ne mogu svaki dan pjevati šest sati, međutim mogu pjevati npr. dva sata pa nakon toga uz note razmišljati o otpjevanom, te opet dva sata, pa opet proučavati notni materijal i tako u krug. Bez svakodnevnog vježbanja nemoguće je doći do rezultata. U tom kontekstu, htjela bih istaknuti kako sam veliki protivnik preslušavanja snimki drugih pjevača (u ulozi koju u tom trenutku pripremate). Naravno, sve snimke treba poznavati, međutim, ulogu treba samostalno savladati i naći sebi svojstven interpretativni rukavac.

Pripremajući se za ulogu Giovanne Seymour, kako ste postavili balans između pjevačkog i scenskog aspekta – in concreto, smatrate li da pjevač kada interpretira belcanto uloge, e.g. Donizettija ili Bellinija mora imati više pjevačkog prostora uz nužno ograničenje scenskog, a sve kako bi se uspješno nosio s kompleksnim vokalnim zahtjevima koje je skladatelj postavio pred njega?

To uvelike ovisi o tome kakav je pjevač. Naime, postoje pjevači kojima je scenski pokret potreban kako bi pjevali bolje, dok s druge strane postoje pjevači koji moraju biti statični kako bi postigli što je moguće bolju interpretaciju. Uloga redatelja jest ekstrahirati ono najbolje iz svakog pjevača. Ja kao redateljica nikada neću zahtijevati od pjevača da trči po pozornici i pritom pjeva neku tešku koloraturu, ali ću tražiti psihološki angažman, što dakako ne znači da ću od svakog to i dobiti, jer nismo svi isti. Mišljenja sam da je uloga redatelja puno teža od uloge pjevača jer kao pjevačica ovisim sama o sebi i eventualno o dirigentu i tempu koji zadaje, a kao redatelj ovisim o svima drugima i mislim da je to najveći izazov: od svakoga uključenog u proces (pjevači, tehnika…) izvući ono što je potrebno kako bi se zamišljeni redateljski koncept doista i ostvario.

Kako ste Vi kao redateljica pristupili pjevačima, posebno Anamariji Knego u naslovnoj ulozi pred kojom je bio težak zadatak? I, nastavno na prethodno pitanje, smatrate li da je pjevač bolji redatelj jer bolje razumije pjevače i njihove potrebe?

Pjevač može i ne mora biti bolji redatelj. Kada sam radila na režijskom konceptu, radila sam na svakoj sceni. U trenutku kada sam dolazila na probu već sam imala sve jasno razrađeno, što mnogi redatelji odgađaju do trenutka kada upoznaju pjevače i općenito osjete bilo ansambla. U tom kontekstu nisam drugačije radila ni s Anamarijom Knego. Ona je za mene lik u operi kao i svaki drugi. Naravno, iskoristila sam njezin potencijal koliko sam mogla jer glavnu ulogu treba uvijek najviše razraditi. Anamarija mi je svojim predanim radom takoreći došla ususret. Bio je to za nju veliki vokalni izazov pa mi je je bilo važno da se ne preforsira, da je do premijere opuštena, a ne da nam se dogodi da na dan premijere imamo premorenu Annu Bolenu. Kao pjevačica vjerojatno bolje razumijem važnost psihičke i fizičke spreme pjevača na dan premijere od nekog redatelja koji se nikada nije bavio pjevanjem i ne razumije što znači pjevati sve orkestralne i orkestralno-režijske probe, jedan dan pauze i onda premijeru. Sukladno tome nastojala sam rasporediti probe tako da Anamarija bude u vokalnoj snazi za premijeru.

Kako ste – kao redateljica – dramaturške nedostatke Anne Bolene pretvorili u prednosti?

S Annom Bolenom sam pokušala podariti publici malo bolji uvid u povijesni kontekst radnje. Kako bih to postigla, dodala sam dva lika kojih u izvorniku nema kako bih ispričala sve što se oko Anne Bolene kao središnjeg lika opere događalo. Isto tako, postavila sam pitanje je li kralj otac djeteta Anne Bolene ili je rođeno iz preljuba s Percyjem, što je kontroverzno samo po sebi i odskače od početnog narativa. To nije moguće samo kroz likove nego su potrebne i scenske intervencije. Tako smo (u okvirima budžetskih mogućnosti) na pozornici sagradili kuću na dva kata, gdje je na jednom katu bila kraljica Elizabeta (Leonora Surian) koja je svojom scenskom prisutnošću u prvom djelu činila temelj dramaturške povezanosti, kojom je prvi čin posebno deficitaran. Odvijanjem radnje na više nivoa osigurala sam permanentna zbivanja na pozornici. Jedino mi je žao što scenografiju, tj. kuću kao glavnu konstrukciju nismo mogli više otvarati/micati, ali to zbog manjka ljudi u tehnici jednostavno nije bilo moguće. Bilo je dakle puno problema, međutim, smatram da je dramaturški razvojni luk radnje na kraju postignut i to primarno kroz mnoge detalje postavljene na pozornici. Mišljenja sam kako je riječ o višeslojnoj predstavi koju morate pogledati više puta kako bi sve vidjeli i kontekstualizirali.

Možemo li s današnjeg aspekta Giovannu Seymour smatrati emancipiranom ženom koja zna što želi?

Povijesno ne, a ne niti u opernim okvirima. Samu činjenicu što je zavela kralja ne smatram dokazom njene emancipiranosti nego vidim aktera koji jako pati i koji se bori protiv toga. Riječ je o ženi koja nema iluzija o posljedicama, jako dobro zna da će rasplet biti tragičan. Za mene je Giovannina prva arija vrsta molitve koja je nastala u boli za preminulim prvim djetetom (koje u mojoj režiji Anna Bolena pokapa pred Giovanninim očima), a na to se nadovezuje i bol nad sudbinom Anne Bolene, čija je sudbina determinirana činjenicom da kralju nije podarila muškog prijestolonasljednika. Posljedica je jasna – smrt. Ne bih je nazvala emanicpiranom nego je vidim kao osobu koja mora primarno misliti na sebe. To je okolnost žene u tom razdoblju. Zato ona za mene nije emancipirana jer da je, rekla bi: ja ću sada umrijeti, a ne bi pristala na vjenčanje i sve što ide uz to. To je, dakako, moje viđenje na temelju svega što izgovara u operi. Ona zna da je to što radi krivo, da se protivi svim njenim uvjerenjima, čak i vjerskim. Giovanna je bila bogobojazna katolkinja, međutim, nije imala drugog izbora.

Za dirigentskim pultom Anne Bolene izmijenila su se dva dirigenta: Ville Matvejeff i Zoran Juranić. Možete li usporediti suradnju s njima i koje su temeljne razlike u njihovom pristupu partituri?

Pristup Villea Matvejeffa i Zorana Juranića ne mogu do kraja usporediti zato jer su to dvije različite generacije, a osim toga s Mo. Juranićem nisam imala puno proba jer je on preuzeo dirigentsko vodstvo kada se predstava obnavljala, pa nije bilo mogućnosti razgovora i detaljnije razrade nego je sve išlo vrlo brzo – kako to danas, nažalost, funkcionira u izvedbenim umjetnostima. Tragično je što nemamo više vremena za glazbu, a kada imate vremena za nju, to su prekrasni doživljaji. Takva bi trebala biti svaka produkcija. Vratimo se dirigentskim pristupima. Matvejeff je temperamentniji, a Juranić ide više u širinu djela. Kako bilo da bilo, riječ je o dvije vrlo zanimljive interpretacije i meni je bilo lijepo raditi s obojicom.

Nositeljica ste značajne međunarodne karijere, a najviše djelujete na njemačkom govornom području. Možete li usporediti način rada tamo i ovdje, kao i repertoarnu politiku?

Pristup ne mogu usporediti jer ne pjevam dovoljno u Hrvatskoj, nisam nikada bila na predstavi u Splitskoj operi, ne znam što se događa na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Zagrebu nisam bila sigurno deset godina sve do ovosezonske premijere Rusalke koja je odlična predstava. Ono što mogu usporediti je program. Naime, programski je Njemačka zasigurno hrabrija, međutim i Rijeka se odvažila na velike iskorake posljednjih 10 godina. Smatram da kazalište, kao ustanova financirana od strane grada ili države, mora educirati publiku, tj. širiti njene vidike. Ne može program jedne kazališne kuće egzistirati isključivo na željeznom repertoaru. Dakako, time se puni gledalište i održava financijska stabilnost ali to nipošto nije dovoljno. S razlogom postoje druge, rjeđe izvođene opere koje isto moramo poznavati. Smatram da svako kazalište mora riskirati s naslovima koji ne jamče puno gledalište jer tako šire horizonte publike, ali i vlastitog ansambla. Dakako, mogućnosti pojedinog kazališta determinirane su njegovim geografskim položajem jer će HNK u Zagrebu puno lakše rasprodati kazalište od riječkog Zajca. Poradi navedenog važna je uloga intendanta koji mora napraviti dobru financijsku konstrukciju kako bi kazalište funkcioniralo. Iz opisanih razloga ulogu intendanta smatram vrlo teškom jer se radi o osobi koja mora imati podjednako izraženu menadžersku i umjetničku crtu. U Njemačkoj se vrlo često naručuju nove opere i produciraju predstave u vrlo modernim režijama, a to i jedno i drugo može rezultirati neadekvatno popunjenim gledalištem. Rekla bih ovako: sve je to eksperimentiranje s nekad boljim, a nekad lošim ishodom.

U HNK Ivana pl. Zajca pjevali ste naslovnu ulogu u zapaženoj produkciji opere Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Po Vašem mišljenju, koje bi još barokne opere trebale biti izvedene u Hrvatskoj a nisu do sada?

Barok je nešto predivno, epoha u kojoj je nastalo jako puno opera. Prvi skladatelj koji mi pada na pamet je Niccolò Porpora koji osim što je bio skladatelj bio je i profesor pjevanja. Dakako tu je Händel, sve njegove opere su fenomenalne, bilo bi zanimljivo postaviti Rinalda ili Alcinu. Zaboravlja se da je Antonio Vivaldi napisao četrdeset opera. od kojih je najpoznatija Orlando furioso – opere su to koje bi trebalo izvoditi. Još jedan skladatelj kojeg bih izdvojila je Johann Adolph Hasse i njegova opera Artaserse. Ne znam koliko se barokne opere izvode u Hrvatskoj, međutim, njihova je velika prednost što ih se može izvoditi s kućnim pjevačima, nema potrebe za gostima koji će tražiti velike honorare. Svaku ulogu može pjevati pjevač koji je netom završio ili je pri kraju akademije. Barokne opere uglavnom ne iziskuju niti zbor nego se sve svodi na podjelu od 7-8 pjevača. Razumijem da je nama u Rijeci važan Verdi ili Puccini i naravno da će se njihove opere izvoditi, međutim, ne bi bilo naodmet istražiti barokni repertoar.

Kao mezzosopran nerijetko nastupate u hosenrollama. Elina Garanča se oprostila od hosenrolla, hoćete li Vi ići njenim stopama ili ćete nastaviti nastupati u takvim ulogama?

Ja idem stopama svog glasa koji i dalje može odgovarati na zahtjeve mezzosopranskog repertoara. Iako sam se od nekih uloga tog tipa oprostila, npr. Julije Cezar, međutim Oktavijana ću pjevati uskoro opet. Moj glas je u razvojnoj putanji prema sopranu, iako neke uloge tog repertoara sigurno nikada neću pjevati, e.g. Oscara u operi Krabulji ples. Isto tako, nikada se neću limitirati nikakvim drugim kriterijima osim glasovnim mogućnostima – ono što mogu ću pjevati. Drugo je pitanje hoću li se uklapati u režiju, ali ako mi se ponudi hosenrolla koja mi je zanimljiva i glasu primjerena, rado ću je prihvatiti.  

Nastupali ste u novoj produkciji operete Kraljičin rupčić Johanna Straussa sina u Theatru an der Wien. Možete li nam nešto više reći o toj produkciji?

Riječ je o vrlo zanimljivoj produkciji zato što je to opereta koja se nikada ne izvodi i baš zbog toga su mi takvi projekti vrlo zanimljivi. Moja glavna arija u opereti je o tartufima koje obožavam pa mi je ta arija učinila ulogu još posebnijom, te mi je uloga prirasla srcu scenski i glazbeno. Dakako, to nije Straussovo najbolje djelo ali mi smo pokušali tu partituru glazbeno izvesti najbolje što smo mogli, a uz to mi je i kostim bio vrlo specifičan. Kada sam se prvi put pogledala u ogledalo, doživjela sam šok jer tako nešto nikada nisam obukla. Tom produkcijom otvorena je obnovljena pozornica Theater an der Wien. Bio je to svečan čin i ponosna sam što sam bila dio te priče.  

Može li, prema Vašem mišljenju, ta opereta postati dio redovitog repertoara, tj. hoće li se s nje skinuti aura slavnog valcera Rosen aus dem Süden (Ruže s juga) koji je nastao na njenim motivima?

Smatram da ima previše drugih naslova koji su pridonijeli tome da ova opereta ostane u sjeni. Izvodila se za Straussova života kada je to bilo popularno, kada nije bilo Netflixa i drugih medija pa je ljudima odlazak u kazalište nadomještao televiziju. Međutim, u današnjem pluralizmu sadržaja u ponudi izvedbene umjetnosti sve više padaju u drugi plan. Nove generacije se neće tek tako odlučiti na odlazak u operu, a i današnji tempo života općenito ne ide na ruku glazbeno-scenskim djelima zbog kojih je potrebno u teatru provesti četiri i više sati.

Prije 11 godina (2014.) nastupali ste u produkciji Verdijeva Trubadura na Salzburškim svečanim igrama uz Placida Dominga i Annu Netrebko. Tada ste pjevali Ines, a nedavno ste debitirali u ulozi Leonore u Ljubljani. Možete li se prisjetiti produkcije gdje se nastupali kao Ines i reći nam nešto više o debiju u ulozi Leonore?

To je jedna zanimljiva priča. Naime, nakon premijere u Salzburgu do mene je došao jedan poznati agent i pitao me koji repertoar inače pjevam, a ja sam na to rekla da pjevam repertoar koji uključuje Rossinijevu Pepeljugu i tome slično. On se s tim nije složio i rekao mi je da moram pjevati Leonoru. Već je  u ulozi Ines čuo srednju visoku lagu pogodnu za Leonoru. Leonoru sam sada otpjevala u Ljubljani i dalje ću je pjevati u Stuttgartu jer sam postigla uspjeh. Ines je mala rola, ali mi je vrlo zanimljivo kako mi je ona otvorila put, dakako uz rad i razvoj glasa, prema Leonori. Opaska agenta s početka priče mi se tada činila smiješnom, a danas predstavlja realnost u kojoj živim. Nadam se zalaženju i u teži repertoar za srednju lagu koja mi se uz visine sve više otvara. Možda se na mom repertoaru kroz koju godinu nađe i Amelia. Neovisno o tome, nemam namjeru napustiti mezzo lagu jer mi je vrlo laka za pjevati i smatram da ništa ne treba brzati, nego da sve treba ići postepeno i polako. Još sam u godinama kada imam dosta vremena ispred sebe i ako nešto uspije, onda sam vrlo zadovoljna, a ako ne, onda to neću ponoviti.

Njegujete i bogat koncertni repertoar u okviru kojega ste surađivali i s Jordijem Savallom. Možete li nam reći nešto više o suradnji s njim?

Jordi Savall me najprije pozvao na snimanje CD-a koje je na kraju propalo, međutim ipak smo snimili San Ivanjske noći Felixa Mendelssohna gdje sam pjevala jednu malu ulogu.Uslijedila je turneja, koja je bila vrlo zamorna. Obišli smo sedam gradova, svakog jutra budila sam se u drugom hotelu. Savallov orkestar Le Concert des Nations doista stvara muziku. To je jedan od posljednjih orkestara koji ide isključivo za tim ciljem. Svi glazbenici su freelanceri i maestro Savall ih okuplja po potrebi, iz čega nastaje doista posebna atmosfera. Summa summarum, surađivati sa Savallom posebno je iskustvo, radi se velikom intelektualcu i glazbeniku.

Na Vašim službenim internetskim stranicama stoji slika Vas na motoru. Time unosite novu paradigmu u percepciju opernih diva koje više nisu u večernjim toaletama. U kojem će smjeru krenuti opera produkcijski i percepcijski?

Opera je već krenula novom, pomalo dekadentnom putanjom u kojoj prevladava ružnoća – ako je mogu tako nazvati. Mišljenja sam da operne dive kao takve više ne postoje. Taj divizam vrlo prisutan sredinom i u drugoj polovici prošlog stoljeća nestaje. Osobno mi je drago što je tome tako jer mi nismo samo pjevači nego i glazbenici i kao takvi moramo služiti glazbi, a ne šoubiznisu. Dakako kad pjevate barok, čiji je apsolutni proizvod pjevač kastrat, da je to malo drugačije, ali svi stilovi koji dolaze nakon baroka imaju veze s intelektualnošću, tj. kako pjevač ili orkestralni glazbenik interpretira note koje je određeni skladatelj napisao. Dobro je da danas postoji velika pjevačka konkurencija pa si pjevači ne mogu priuštiti divizam, osim onih najvećih koji nisu statistički uzorak. Danas prevladavaju glazbenici koji žele stvarati glazbu, što im nije uvijek omogućeno zbog brzog tempa života. Htjela bih istaknuti da se u Stuttgartu na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst također bavim pedagoškim radom i mlade pjevače nastojim odgojiti na način da im je glazba uvijek na prvom mjestu. S obzirom na to da živimo u eri Facebooka i Instagrama kada je sve instant i kada kronično nedostaje vremena za razradu interpretacijem to smatram veoma važnim.

Nastupali ste u koncertnoj izvedbi Paraćeve Judite s maestrom Ivanom Repušićem u Münchenu. Imate li neke posebne želje/preferencije u hrvatskom repertoaru?

Nemam jer nedovoljno poznajem hrvatski operni repertoar, dok lied bolje poznajem. Zbog toga mi je iskreno žao, međutim, ne znam kako uopće doći do nota. Trebala bih se time intenzivnije pozabaviti, što još nisam stigla zbog obaveza u drugim repertoarima. Neovisno o tome, na svojim lied koncertima često pjevam hrvatski repertoar, a čak je i jedna njemačka diskografska kuća bila zainteresirana za snimanje. Mišljenja sam da mi je kao Hrvatici dužnost promovirati hrvatsku glazbenu baštinu u svijetu, a to mi je i tehnički lako jer je do nota za klavir lakše doći nego do svih dionica za veliki simfonijski orkestar. Htjela bih dodati da iako me se već percipira kao njemačku pjevačicu, nikada nisam zaboravila da dolazim iz Rijeke gdje sam odrasla i koju uvijek nosim sa sobom, kamo god pošla.

Koji su planovi za budućnost – koncertni, operni i redateljski?

Uskoro se obnavlja moja režija opere I Capuleti e i Montecchi V. Bellinija u Weißenhornu, gdje ću pjevati Romea. Nakon toga nastupam kao Desdemona u Rossinijevom Otellu koji će biti snimljen za nosač zvuka pod dirigentskim vodstvom maestra Antonina Fogliania, a Otello će biti slavni tenor Francesco Meli. Predstoji mi sezona u mojoj matičnoj kući u Sttuttgartu gdje ću, između ostalog, pjevati Donnu Elviru u Don Giovanniju W. A. Mozarta, a debitirat ću i u operi Razgovor karmelićanki F. Poulenca kao Mere Marie. Za dvije godine ću debitirati kao Norma u Stuttgartu, također u Hrvatskoj radim komornu verziju Marie Stuarde G. Donizettia u režiji Marina Blaževića, a pjevat ću naslovnu ulogu. Posebno bih istaknula kako ću iduće sezone zajedno s kolegom basom Goranom Jurićem u svojoj matičnoj kući nastupiti u novoj operi hrvatske skladateljice Sare Glojnarić, što je veliki događaj za hrvatsku kulturu i zbog toga mi je posebno drago. 

Za kraj, kada ćemo Vas ponovo čuti i vidjeti u Hrvatskoj?

Osim spomenute Marie Stuarde, iduće sezone nastupit ću uz Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar HRT-a. Dakako, voljela bih ponovo nastupiti u Rijeci, možda u nekoj novoj ulozi, što bi bilo lijepo iskustvo za mene, a sigurna sam i za publiku.

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. srpnja 2025.