DAVOR JUREŠKO: 40 godina karijere i Nagrada HNK Zadar

Svaki novi angažman donosi radost

„Zaigrao sam se još u drugom ili trećem razredu srednje škole, publici – jednoj djevojci, nisam ni znao što je to gluma kao zanat. Bio sam platonski zaljubljen u djevojku, kojoj sam recitirao. Uvijek sam nešto recitirao, igrao sam se glumca, i nisam od tada stao biti GLUMAC, i neću – dok me traže, igrat ću!”

Razgovarala: Martina Trinajstić

Objavljeno: 29. svibnja 2023.

Obljetnica, i to četrdeseta, za Vama je, ona je i povod ovome razgovoru. Uz čestitke na svemu ostvarenomu i mnogim snažnim glumačkim rolama koje smo odgledali na riječkim daskama koje život znače, razgovaramo o pozivu koji Vam je odredio život. Možete li nam reći koja je nagrada najsnažnije odjeknula u Vama?

Kada smo kod govorenja o nagradama, a puno sam do sada o tome morao govoriti valjda povodom mirovine hahaha, izdvojit ću odmah jednu o kojoj bih uvijek iznova govorio, to je poruka u mome mobitelu, kaže, tj. piše meni prijatelj:“ Lipe su ti nagrade, a još je lipše kad je glumac nagrada onima koji ga gledaju i znam da se tvoji gledatelji osjećaju nagrađenima, ja se svaki puta osjećam nagrađenim kad te gledam.“ Vidite, to je za mene najveća nagrada, najveće priznanje, ove riječi koje  čuvam u mobitelu i po kojima sam najbogatiji čovjek na svijetu. Tako sam jednom svom rođaku rekao kad me on zapitao: „Rođo koliko ti love imaš?“, a ja na to: „Sto puta sam bogatiji od tebe, a uopće nemam para.“ Teško da je razumio što sam htio reći.

Možete li nam reći o svojim iskustvima na riječkoj pozornici na kojoj ste proveli 38 godina, to je čitava povijest jednog kazališta….gdje biste otvorili knjigu sjećanja, kojom predstavom, kolegama, najboljim  uspomenama?

Mi se bavimo umjetnošću, dotičemo je, doticaja s njom bilo je istinskih nekoliko, umjetnost je velika, gdje je ona od nas…ih…, ali dotakao sam je, nekoliko puta. Recimo, kao kad sam igrao Ruzzantea – Muškardina-tada sam doslovno sebe davao. E, to je bilo ono lijepo u Rijeci. ALI, kada sam se susreo s redateljem Frljićem, on ogolijeva glumca, doslovno- e, to neće ići-dragi redatelju: „Skidaj ljude iznutra, a ne izvana, ogoli glumca a da mu ostaviš odjeću- eto to je za mene dodir s umjetnosti!“ – dao sam dva krajnja primjera- nadam se da sam jasan!

Spomenuo sam Muškardina- glavnu ulogu koju sam igrao i uvijek mi laska kada mi se redateljski ponudi takva uloga, ali kad smo kod sjećanja i vašeg pitanja o tome-ističem da je izuzetno složeno i isto tako jednako talentom dano biti i epizodist, taj uvijek pomno prati ritam igranja i uvelike ga održava-iz riječkoga mi druženja i rada pamtim izvrsnoga epizodista Asima Bukvu. Da, i moram spomenuti  Rijeka mi se dogodila i zbog kolege Nenada Šegvića, uočio je moje prve glumačke korake u Banja Luci i pozvao me u Rijeku. Tako mi se otvorila riječka pozornica. U Rijeci su bili i izvrsni intendanti, Crnčević i Gašparović, pogotovo Crnčević, ni u što se nije miješao, radio je svoje, a mi svoje. Vremena kasnije, ona gdje kazalište ima transparente- mi ne radimo ovo, mi smo ono- pa kada to i gdje to piše da kazalište mora pisati što radi a što ne radi? To me je razočaralo, morao sam naći zraka i disati to novo vrijeme -Zadar i poziv Renata Švorinića, to je bilo to, iz riječkoga ansambla u Zadru je i kolega Alen Liverić.

Što biste izdvojili od suradnji s redateljima?

Najviše sam radio sa Zlatkom Svibenom, on nosi umjetnost sa sobom, nećete je promašiti. Dojmljivo i nenametljivo utisnuo mi se u iskustvo i rad s Marinom Carićem u predstavi  Lift za kuhinju, ništa nije od glumaca tražio što i sam nije donosio i tumačio, govoreći da se moramo ošišati na nulu (što nismo baš doslovno odmah shvatili) i sam je došao jednoga dana izbrijane glave. Bilo je tu još meni takvih fenomenalnih iznenađenja u toj suradnji s redateljima, npr. u predstavi Amerika u koprodukciji Rijeke s Gavellom – redatelja Janusza Kice, ne tako davno, 2014. mislim- da mi je bez obzira na iskustvo samo sinula misao – ima tu još toliko toga zanimljivog, otkrivat ću sve što nisam ni znao da ne znam do kraja hodanja po sceni jer to i jest Ona -Umjetnost, dužni smo je otkrivati. O, što je Kica znao raditi – nikada do tada nisam tako radio, fenomenalno, ponavljam, moram ponavljati!.

I mnoge su dramske vrste dio četrdesetgodišnjeg rada, komedije, tragedije, klasici, suvremenici, igrali ste mnoge karaktere, koju biste dramsku vrstu izdvojili kao svoju i zašto?

Ma, izdvojiti ne, same se one izdvajaju, mi smo samo posrednici, više manje uspješni. Ako se ja predam npr. plakanju i ronim suze u nekoj drami-treba stići do ruba. Onog ruba gdje će netko glumcu povjerovati, ne smijem se rasplakati u potpunosti- do ruba samo – da gledatelj dalje zaplače umjesto mene. Isto je i sa smijehom. Mislim da sam dao više u komedijama, ne znam – publika je ta koju se pita.

2020. nominirani ste i za nagradu glumišta Studio, je li Vam to i iz Vaše perspektive vaša novija najuspješnija uloga ?(riječ je o predstavi Usidrene u režiji Elvisa Bošnjaka a u realizaciji HNK u Splitu.)

Antonio u Usidrenima teška je uloga i neka se prepoznala, mislim da je o tome kako gledam na nagrade bilo još prije ovdje nekoliko riječi, meni je od svih profesionalnih žirija, najdraži onaj susret s nagradom na Marulovim danima, e , to je priznanje struke i najstarije ako se ne varam, s tradicijom! Imam dvije takve nagrade – njih se rado i proživljeno sjećam-uloge u kojima sam ogolio sebe iznutra. Bila bi i treća- e da nije bilo matično kazalište- pa nisu htjeli kao glasat valjda za sebe, eh…,

Osim što ste kazališni, bili ste i filmski glumac, kratko osnovno glumačko usporedno viđenje?

Na sceni sami kreirate svoj kadar, ako ste nezanimljivi i niste u ulozi-nitko Vam neće pomoći održati pažnju publike! Budi u liku 90 posto, a s 10 posto ga kontroliraj – publika ti mora vjerovati, a da bi to bilo- najprije ti moraš vjerovati sebi! Bio sam ja i u reklamama, sve to zbog zarade, nikako zbog politike (to kad sam reklamirao – kampanjirao za izbore hahah)

Filmski redatelj je taj koji bira kadar, snimite više puta, emociju, karakter u trenutku i trenutak sam- sve to određuje on-redatelj-vi ste šegrt vidljivome- u kazalištu ste sami odgovorni samo njoj-umjetnosti. Kad je netko u ulozi, ne mora imati tekst, tekst možete bljezgariti, a netko snažniji glumačkim zanatom u lozi jači i bez teksta će vam oduzeti pažnju publike.

Za kraj ovoga ugodnoga razgovora u riječkoj kavani Teatar pitamo nagrađenoga Davora Jureška što bi poručio današnjoj publici, redateljima i glumcima?

Publici- ako ti se nešto ne sviđa – Ustani! Diži guzicu!- Ako treba, i nakon prvih 15 minuta- ako je tako- nešto ili netko na pozornici je to izazvao! (to je i za redatelje—hahahah)

Glumcima- Radite na podjelama, bez straha da kažete što biste i kako- suradnja i podjele su 90 posto predstave i tu se morate izboriti za razgovore, stavove. Kada krenete glumiti-igrajte se! Izvucite dijete u sebi i dajte mu da se igra!

Zaigrao sam se još u trećem razredu srednje škole drugome,  publici – jednoj djevojci, nisam ni znao što je to gluma kao zanat. Bio sam platonski zaljubljen u jednu djevojku, kojoj sam recitirao. Uvijek sam nešto recitirao- čak i sam sebi  (publika i glumac) – u kupaonici – i o nesretnoj ljubavi sam isto često i kažem si – bit ću glumac, igrao sam se glumca, izgovorio, recitirao i nisam od tada stao biti GLUMAC, i neću, nema to veze s mirovinom – dok me traže- igrat ću!

Za kraj, autoanaliza- Tko je umirovljeni glumac Davor Jureško od danas, u Zadru, Rijeci ili rodnom Pašmanu?

Toliko sam uloga dao da je pitanje s kim sam kada ostajem s Davorom Jureškom-a to je ta grba koju glumac nosi- čije su suze koje pušta u svome sobičku i tko je on i tada kada ih se boji i pustiti (malo sam parafrazirao). Danas sam i umirovljeni glumac koji neće mirovati i djed i otac tako da životnih uloga ne nedostaje i čine mi radost. Radost će donijeti i svi novi angažmani. Kakav mir u mirovini, hahaha! I idem gdje me traže, kako sam i rekao, matična mi je kazališna kuća u Zadru i neka je! Nema mirovanja!

©Marijana Trinajstić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. svibnja 2023.