Piše: Neva Rošić

9.4.2025. – Pratile smo se tokom života. Počelo je u rodnoj Rijeci. Ona je bila srednjoškolka, a ja mlada glumica. Zajednički znanac najavio mi je posjet izuzetno darovite djevojke koja namjerava studirati glumu u Zagrebu. I pojavila se Koraljka. Željela je malu pomoć u izboru teksta za prijemni ispit, što sam rado učinila. Godinama je kasnije pričala kako je primljena na ADU zbog dobrog izbora monologa, što naravno nije bila istina. Primljena je jer nije bilo teško u njoj prepoznati buduću izvanrednu glumicu. Pratila sam njene uspjehe tokom studiranja kroz komentare njenih kolega i nastavnika, i nije me iznenadilo što je ubrzo postala novi član Hrvatskog narodnog kazališta u kući u kojoj je provela čitav svoj glumački život. Njen je uspjeh bio strelovit i nedvojben.

Desetak godina kasnije našle smo se na istoj pozornici u partnerskom odnosu. U nekim je predstavama naša glumačka bliskost bila evidentna i dobrodošla. Naročito pamtim naš zajednički, ali i individualni uspjeh u Galebu i Sutonu.

Vremenom sam shvatila zbog čega dugo pamtimo njenu Ninu (Galeb), Ofeliju (Hamlet), Pavlu (Suton), Agnezu (Škola za žene) i mnoge druge. Koraljka je u svim tim likovima prepunim raznih osobina nalazila onu jednu, bitnu, koju je razvijala i kojoj bi dala svu snagu svoje mašte, svoje senzibilnosti i svog karaktera. U tom izboru bila je hrabra, drugačija od očekivanog, odlučna i vrlo jasna. Njezini su likovi lako i razumljivo dolazili do nas i dugo živjeli u našem sjećanju. Pa tako je Koraljkina Agneza hodala na vršcima prstiju, spoticala se, lebdjela, i tako ulazila u prostor, u život. Ta se njena Agneza pred nama pretvarala iz djeteta u ženu. Ili, njena luda Ofelija koja se glasala kao ptica, smijala i plakala istodobno, cvrkutala i jecala. Nina u Galebu se tresla, tresla od hladnoće, od neizvjesnosti svog puta u život, od pretrpljenog bola, od dileme je li galeb ili glumica. Ili! Jedna gesta njene Pavle (samo njena gesta) bila je kad je, u oproštaju od svog muškarca, njegovu ruku zavukla u otkopčanu bluzu. Eto, to znači interpretirati, ili kako volimo reći – kreirati.

Volim Koraljkine komične uloge. Bile su neodoljive. Činilo se da su slučajno, nehotično takve – smiješne. A to treba znati. Komično lice nije svjesno svoje pozicije, mi ga vidimo takvim.

A onda se pojavila još jedna Koraljkina sposobnost – prenošenje svoga glumačkog iskustva na one koji ga tek stječu. Predavala sam glumu na Akademiji, trebao mi je suradnik i predložila sam Koraljku. Bio je to odličan odabir. Sljedećih smo godina zajedno radile, sve do mog odlaska u mirovinu. Koraljka se iskazala kao idealna pedagoginja: bila je neumorna, empatična, ali iznad svega vješta u tome da svoje bogato glumačko iskustvo prenese nevještima. Studenti su je voljeli, slijedili i vjerovali joj, a kolege cijenili.

U zajedničkom pedagoškom radu provele smo mnogo sati, mjeseci i godina. A onda, kada je tome došao kraj, ostale smo bliske u čestim razgovorima o unucima, društvenim događanjima i ponajviše o kazalištu.

Da, Koraljka mi nedostaje.

Piše: Aida Bukvić

la sam svakodnevno uz Koraljku, skoro deset godina. Učila o kazalištu, o glumi, o režiji. O režiji glumca. Uživala sam u našim razgovorima o umjetnosti, o novim knjigama i novim serijama, o kuhanju, o ljubavi, o modi. Bila je dama sa stilom koja tankoćutno promatra svijet oko sebe.

Cigareta u ruci (jer to su još vremena kad je pušenje u javnim prostorima bilo dozvoljeno), bijele hlače, svijetla vesta, biseri oko vrata, bijele tenisice, a za klasu nedjeljom (jer to su još vremena kada se najnormalnije radilo i nedjeljom i nije se pitalo za praznike, prekovremene i opterećenja studenata i nastavnika), dakle za klasu nedjeljom, siva trenirka i duga bunda i biseri oko vrata.

Upijala sam svaku uputu, pokušavala odgonetnuti značenje pogleda i uživala gledajući je dok studentima pokazuje kako bi nešto trebalo napraviti, izgovoriti. Nenametljivo, samozatajno, gotovo u prolazu, svakodnevno je dokazivala svoj beskrajni glumački talent i vrsno pedagoško umijeće. Još i danas kada u nekoj od soba gdje imamo nastavu vidim praktikabl, prva slika mi je Koraljka kako sjedi na njemu i daje upute studentima, a onda usput, kao da isprobava svoju ulogu, izgovori neku repliku. S malo glumačkih sredstava, jasno, precizno, moderno. Vidjela je i doživljavala svakog studenta vrlo empatično i iskreno, ali kada se radilo o ispitnoj predstavi, vidjela je i cjelinu. Promišljala je i kostime i scenu.

„Znaš, Aidić, trebalo bi nekad napraviti predstavu s puno filmske vrpce po podu. Svuda! Da glumci hodaju kroz filmske vrpce”, rekla mi je jednom otpuhujući dim cigarete i tresući pepeo u limenu kutiju. To je zapravo bio limeni poklopac kutije za filmske trake koje su u to doba na Akademiji služile umjesto pepeljara. Taj semestar odlučili smo nakon dugo vremena na prvoj godini raditi klasični tekst: Čehov, Višnjik. Koraljka i Joško dali su mi otvorene ruke da tekst skratim, lišim historicizama i prilagodim glumačkom uzrastu mladih ljudi na prvoj godini.

„Koraljka, ajmo probati to s filmskim trakama!”

Vrlo brzo smo iz podruma uspjeli dobiti nemalu količinu starih filmskih traka koje su tada koristili studenti montaže za svoje vježbe. Razbacale smo ih svuda po prostoru, naprijed po stepenicama, ali to nije bilo to. Filmske vrpce tek su se nazirale kao crne trake neuredno bačene po podu. Odustali smo brzo od te ideje, ali ja još uvijek u glavi vidim sliku Ljubov Andrejevne kako se u svom monologu zapliće u filmske trake. Zapravo vidim Koraljku u bijelom na našoj maloj akademskoj sceni kako savršeno govoreći monolog iz Višnjika hoda kroz predimenzionirane filmske trake. Ta Koraljkina vizija spoja filma kroz scenografiju i Čehova bila je na intuitivnoj razini nevjerojatno točna i nadasve inspirativna lekcija iz promišljanja kazališta. I bilo je još takvih lekcija kao usputnih, ali duboko promišljenih. Lekcija iz scenografije, kostimografije, lekcija iz režije. Lekcija iz glume.

Nedavno sam studentima u žaru uputa za predstojeći ispit rekla: „Ljudi, ne smijete prekidati niti. Gluma je kao kabel, puna žica i nijedna se ne smije prekinuti.” Svi su iznenađeno uzdahnuli i posegnuli za bilježnicama da to zapišu. Svidjela im se intuitivno ta slika o glumi i kabelu.

„Zapišite i da to nisu moje riječi. To je rekla Koraljka Hrs, bila je profesorica na ovoj Akademiji. Žao mi je da je niste upoznali.”

Gluma je kabel, puno žica i nijedna se ne smije prekinuti.

Kao život.

Draga Koraljka, hvala Vam na svakom razgovoru, savjetu, lekciji.

Generacije Vas vole, draga Koraljka!

Piše: Ivana Legati

Davati bila je ljepota.

Iz sna me trgnuo vjetar, prišao poput ljudske ruke začudno blizu i nakon toga dugo nisam mogla zaspati. A da, nema više noći bez buđenja, obezmišljenih, običnih i svakidašnjih noći, u kojima me do jutarnjeg svjetla sve ljudsko i predmetno napušta. Gdje si nestala, nokturna nagosti, sa svojim sokovima čiji kružni tijek ništa ne prekida? Nepoznato je. Sjene što ih po zidu sobe baca ulična svjetlost svijaju se poput procijepanog šiblja u golemo zrakasto gnijezdo. Nagle misli oblikuju se u riječi:

Bilo jednom jedno vrijeme prepuno trajanja i cvata.
I prostor koji je pucketao.

S pučine podsvijesti poput bijelosive pare stiže moja jezična dobrota. Samo je u snovima uspijevam čistu zadržati. Jer tamo, u pokapalištu svega što u danu nastaje, u vremenu malih smrti, žubori moj nezemaljski život, čisto nerazrijeđeno vino što mi, čim otvorim oči, plete jezik do nerazumljivosti.

Bilo jednom jedno vrijeme prepuno trajanja i cvata.
I prostor koji je pucketao.

Njišu se u mojoj probuđenosti poput pampas trave ove dvije rečenice i njihova upražnjena mjesta. Pa ti ruj i kopaj što hoće tako meka srca, što mi poručuju i tko ih je u ovo predsoblje govora postavio. Usredotočujem se – vrijeme i prostor.

U njihovom središtu uvijek je praznina. Za nas, ljude, koji korak po korak mijenjamo svoje prvobitne svjetove, praznina je ono u što smo polako nanijeli svoje živote. Pod određenim uvjetima doselismo se na plohe zemlje i nebesa, ozidane i neozidane, u intervalima i transcendencijama donijesmo slobodu, radost, ljepotu, nasmagnusmo nevolju, strah i smrt i prihvatismo putem svoju sudbinu. Tijela smo zaprimljena od prostora, i sama prostor u kojem odzvanjaju naše ponornice i snovi. Nazivat ćemo ih različitim imenima – snovima o gradu, o jeziku, žuđenoj zemlji, pjesmi o časti, preobražaju, povratku, snovitim ljubavima na granicama sna, snovima o krznu životinje i obilnoj kiši, o kući gdje se natiskuje radost, onim snovima što će se među svjetlucavim zvijezdama kidati ljubičastim sjajem, snovima s desne ocu, snovima pred jutro i pred utonuće u san. Povjeravati ih samo onome tko će nam na jastuk spuštati glavu i ljubiti otežale vjeđe.

Onih godina kada su nam prvi oštri mrazovi donijeli devedesete, trovane sintaksom novoga doba, slili smo se u Zagreb. Mi, mladi sveci, prosvjetitelji zbrke i bijesa spremnog da nas u svojoj krajnjoj poludjelosti proždre sve, odvojeni od gradova, koji su s nožem među rebrima ostajali bez obrisa, od svijeta koji je gubio razum i temelje. Rat i mnogo rata u velikoj pomrčini sunca. Hrabri i nerealni, mrvili smo ironijom uznemirenu istinu o stvarnosti kakva je prijetila da sudbonosnu ulogu u našim životima odigra poremećena strana ljudske naravi. Činili smo sve da joj uzori koji su nas nosili snažno, kompleksno kao i napori da odrastemo u nešto predivno vidljivo što će se pridružiti svijetu, pomrse račune.

Škola je bila fascinacija i muka našeg zrenja. Odabrati jedan događaj, reći nešto o sačinjenosti mladih misli a ne obeščastiti ostale uspomene, kako? Jer, sve se događalo nezaustavljivo i iz svih smjerova odjednom. Rasli smo držeći se za nit. Ona nas je, ta žila srebra što se metrima visoko od tla izvajala iz slitine, povezivala. Činila sve mekšim i širim.

Kako si postala zemlja za naša presađena tijela željna žudnje i znanja? Otkud ti u udubini dlanova sa svojim raskošnim srcem nagore? Neposredna, bliska, blaga. Kako si došla? Kada? Meni nenaoružanoj ičim, stisnutoj u ono što se ne vidi, u strahove i stidljivost, s osmjehom uvučenim u tijelo. Preodjevenu u svoju suprotnost. Od prapočetka do protežnosti modre i apsolutne ostajemo vezani za vrijeme koje nas je prihvaćalo i rješavalo boli, za prostore u kojima si nam znala pokazati što sve može izaći iz vlastitih grudi.  

Ista vrata, isti prozori, interijeri u prizemlju, katovi otvorenog pogleda, udomaćenost ožiljaka po zidovima, krivulje i pravci naših kretanja po sobama koje traju i dalje u svojoj zazidanosti i koje će nas nadživjeti. Dohvaćam kvaku prve od njih u prizemlju, ostajem na trenutak između dvaju svjetova. Utočišta su mi oba. Otvaram vrata i puštam da me ukorijeni u vrijeme naših prvih susreta. Isto ono u kojem se, kao i cijela generacija, s početkom studija rastajem od svojega dotadašnjeg života, zbog čega nas s vremena na vrijeme spopada panika od samoće, od pada u bolni, egzistencijalni škripac. Ti nas osovljavaš na noge i kažeš – vidim i razumijem. Taj strah od bivanja. Zajedno ćemo sve.

Pa mi se vraća radost moje stare snage. Koliko prihvaćanja i uvažavanja prodiralo je duboko u moje biće na mnoge moguće načine, postalo samo tkivo vrijemeprostora što smo ga godinama kasnije dijelile! O, to znanje što se stječe u prijateljstvu! Sličnosti i sitni treptaji nesličnosti. Uzdarje za uzdarje, prijateljstvo za prijateljstvo.

Oprosti mi na ovako općem zamahu! Bez nostalgije za gdjestvima i kadstvima kojima smo odvajali lijepo od ružnog, moguće od nemogućeg bilo bi kao da se ništa od svega nije dogodilo. Moje je sjećanje noćas posebno sentimentalno. Na tebe koja si, i u tamama i u svjetlosti svojoj, imala tako mnogo neprolazne istančanosti u duhu, mislima i ukusu. Time je misterij odlaska još zagonetniji.

Nakon naših dugih, u zadnje vrijeme uglavnom telefonskih razgovora (bilo ih  je mnogo, mnogo – čuvam ih od dovršenosti i zaborava) ostajao bi na koncu trenutak oble tišine, njezina mnogoslojna, gusta smislenost u kojoj se još malo može odsjesti. Prostor bez govora, stopljenost u mir prije sklapanja slušalice koji bi, kao i ovaj sada, poput snijega pršio kroz prostor. Svečanije od guslača dok podižu svoja gudala prije prvoga udara o žice, mirnije od zemlje isprebijane dugim satima kiše, kada se na znanje prima sve od ovoga svijeta. Kako je to mnogo!

Kao svaki pravi nepresušan izvor, zauzvrat nisi tražila ništa. Davati bila je ljepota. Takvo što slavi se u življenju možda više no u pjesništvu. Carissima mia, hvala ti na prijateljstvu i ljubavi, najljepšem simptomu postojanja.

U noći dubokoj, iza najudaljenije zvijezde i svetišta najčvršćega sna, želim reći: teško da će itko u našem postupnom napredovanju znati tako jednostavno biti s nama, bez potrebe da otkrhne išta od međusobna postojanja, da povrijedi ono najljepše što je mašta mogla dati.

Piše: Helena Buljan

Netko je odavno rekao da je prijateljstvo jedan od najljepših darova koje možemo imati u životu. Temelji se na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Ljekovito je i pomaže protiv usamljenosti. Moje osobno iskustvo s Koraljkom to potvrđuje.

Prijateljstvo između Koraljke Hrs i mene nije se dogodilo slučajno. Rekla bih – bilo je sudbinsko. Upoznale smo se davne 1957. godine na Hvaru, na Festivalu amaterskih kazališta. Ja sam igrala Anu Frank, a Koraljka glavnu ulogu u komadu Mladost pred sudom. Nekoliko godina kasnije upisale smo Akademiju dramske umjetnosti u istoj klasi. Obje smo izabrale glumu kao životni poziv, poziv umjetnosti i mašte u kojem smo se međusobno prepoznale i zbližile. Stoga smo tijekom naših glumačkih karijera stekle mnogo zajedničkih tema koje su značajno obogatile naša druženja i naše duge razgovore o kazalištu i životu.

Koraljka više nije među nama. Beskrajno mi nedostaje. Najviše mi nedostaje njezin specifični, originalni humor, imanentan samo izuzetno inteligentnim ljudima. Teško mi je izraziti riječima koliko mi naše prijateljstvo znači.

Stoga mi je jedina želja da Koraljka Hrs ne bude zaboravljena, da bude zapisana u analima hrvatskoga glumišta kao sjajna glumačka osobnost i zapamćena prije svega kao divno ljudsko biće.

©Neva Rošić, Aida Bukvić, Ivana Legati, Helena Buljan, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. travnja 2025. (Priredila Sanja Ivić)