Piše: Branka Primorac

Veronika Durbešić hrvatska je kazališna, televizijska i filmska glumica velikog talenta i osebujna karaktera, o kojem bi se moglo pisati više nego o svim njezinim ulogama, kojih je manje nego što je željela njezina publika, još manje ona sama. Mnogo toga što je ta srčana punokrvna glumica mogla dati hrvatskom glumištu spriječilo je njezino krhko zdravlje.

Završila je Pedagoški fakultet u Rijeci, ali kao što se događa s mnogim sanjarima, rođenim umjetnicima, nije odoljela zovu glumačkog poziva pa se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu (1973.). Za studentskih dana radila je u zagrebačkom Teatru &td i Dramskom kazalištu Gavella, a privlačile su je i suvremene glazbene tendencije, što ju je vezalo uz ansambl ACEZANTEZ Dubravka Detonija, s kojim je mnogo puta gostovala u inozemstvu. 

Vrlo brzo poslije diplome (1974.) kazalište Komedija postaje joj matična kuća. Odmah je zablistala i u kratko vrijeme pokazala puno radeći i u kazalištu, i na filmu, i na televiziji, a onda je sve usporila bolest. Izliječena, bacila se svekolikim žarom u nove predstave, u nove role. One komične osobito bi joj dobro legle. Bila je punokrvan izvođač. Svega čega se dotakla – bilo u opereti, mjuziklu, komediji ili drami, struka je ocijenila vrhom glumačkog poziva. Sjajno je odigrala ulogu Mureille u monodrami Simone de Beauvoir Happy New Year, Gospođu Paginet u Feydeauovu Ordenu. Nasmijavala je publiku kao Nežika u predstavi Matiček se ženi A. T. Linharta i kao Galamiti F. Jane u dugovječnoj Komedijinoj predstavi O’Kaj (Senker, Mujičić, Škrabe) ili Junona u Orfeju u podzemlju (Halévy, Crémineux, Offenbach). Glumila je i u Gundulićevoj Dubravki, predstavi Car Franjo Josip u Zagrebu Milana Grgića i Alfija Kabilja i Kidaj od svoje žene Raya Cooneyja.

Bila je i suradnica na Odsjeku glume ADU. Godine 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi, a 2016. dobila je Nagradu Hrvatskoga društva dramskih umjetnika za svekoliko umjetničko djelovanje za područje operete i mjuzikla.

Koliko joj nedostaje pozornica, pljesak i odobravanje publike, osobito kolega koji stoje u njezinu čast i dugo plješću, pokazala je blistajući od sreće, raširenih ruku i u prekrasnoj ljubičastoj haljini na svečanoj dodjeli u zagrebačkom HNK. U dodijeljenoj minutaži za nagradu za životno djelo kazala je i ovo: „Glumca se ne može platiti, mi sami sebe plaćamo, mi na ovoj sceni moramo biti, a ova nagrada dokazuje da je moj život imao smisla”.

Navodimo njezine televizijske uloge: gospođa Franciska u Tražim srodnu dušu (1990.), Mandićka u Putovanju u Vučjak (1986.), fureškinja u Ča smo na ovon svitu (1973.), Klupa u Jurjevskoj (1972.); uloge u filmovima: mama Biba u Niti života (2000.), Dobro došli na planet Zemlju (1993.), Čudesna šuma (1986.), u kojem je posudila glas, Vjeročka u Živjeti od ljubavi (1973.), Diskrecija zajamčena (1972.), Divlji anđeli (1969.).

Teško je ukratko sažeti glumački lik kompleksne osobe kakva je bila glumica Veronika Durbešić, ali neka bude po onoj manje je više – prema riječima koje je o kolegici iz Komedije izrekla glumica Mirela Brekalo:

„Maštovita, strasna, bez zadrške, energična do te mjere da je izluđivala kolege, ali sve u svrhu savršenstva uloge i besprijekorne predstave. Pretočila je sebe privatno u sebe glumicu i izbrisala tu granicu. Prštala je i uvijek je htjela još više i bolje i nije tu bilo kraja. Ni Tomova smrt (suprug Tomislav Durbešić, profesor na ADU i redatelj) ni njezine bolesti nisu je zaustavile; i kako je aktivno živjela, tako je aktivno i otišla na drugačiji put, možda uskraćena za nešto što je mislila da joj pripada, u nadi da će to spoznati u miru i tišini.“

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. veljače 2021.