Piše: Vesna M. Muhoberac

11.9.2026. – Slobodan Šnajder, uvijek zapitani i zabrinuti hrvatski intelektualac, dramatičar, prozaist, esejist i publicist napustio je hrvatsku kulturnu scenu naglo, ostavljajući zatečenima svoje brojne štovatelje. Teško je prihvatiti spoznaju da mnogi umjetnici, znanstvenici, misleći ljudi prebrzo odlaze, i da s njima, unatoč knjigama koje su publicirali i objavljenim tekstovima, nepovratno nestaju briljantne ideje, jer to su posebni umovi u kojima je ostalo toliko toga neizgovorenoga i nenapisanoga. Tako je i Šnajderova karijera ovim tužnim odlaskom prekinuta, ali u eri zaborava svega i svakoga, ipak se nadamo da će se recepcija ovoga ponosnoga Zagrepčanina i posebnoga čovjeka nastaviti i da će novinske i ine stupce puniti kvalitetne analize i interpretacije umjesto političkih nadmudrivanja, kolikogod se i Šnajder bavio politikom i ona njime. Kao i mnogi hrvatski umjetnici i intelektualci, prijatelji i poznanici naših roditelja, i Šnajder je kad smo bili djeca pohodio našu kuću u Dubrovniku u kojoj se razgovaralo o kulturi, umjetnosti, novinarstvu, znanosti, politici, a jednom je došao i u moju nekadašnju V. gimnaziju kako bi s učenicima razgovarao o svome opusu i o mnogočemu drugome, na svoj prepoznatljiv kodirani i zapreteni način, čime je ostavio dubok dojam na mlade ljude koji tek ulaze u svijet spoznaje.

Slobodan Šnajderdiplomirao je 1972. filozofiju i anglistiku na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je u Centru za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Hrvatske, uređivao njegove biblioteke Prolog i Znaci (1976–’91), bio je jedan od pokretača (1968) te glavni urednik (1971–’75. i 1976–’85) teatrološkog, kazališno-filmskog časopisa Prolog. Novele, eseje i dramske tekstove objavljuje od 1966. godine. Od siječnja do lipnja 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike), a od 1994. do 2013. riječkog Novog lista (Opasne veze). Izbor političkih kolumna koje je pisao u Novom listu od 1994. do 1999. objavio je u knjizi Kardinalna greška, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi Umrijeti pod zvijezdom. Bio je čest suradnik Trećeg programa Hrvatskoga radija.

Pisao je raznovrsne tekstove u široku rasponu: od eseja Radosna apokalipsa, 1988., Kaspariana, 2005., preko memoarske i pripovjedne proze (Knjiga o sitnom, 1996) i novela (505 sa crtom, 2007), o traumatičnim događajima iz novije povijesti Jugoslavije. Za knjigu eseja Umrijeti u Hrvatskoj dobiva 2019. Nagradu Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskome jeziku.

Svoj prvi roman Morendo, ratno-ljubavnu priču složene strukture, objavio je 2012. Mara Leib, roman u rukopisu, predan je u tisak. Za roman Doba mjedi objavljen 2015., koji prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata, dobio je 2016. godine Nagradu Meše Selimovića, Nagradu Radomira Konstantinovića, Kočićevo pero, Nagradu roman@tportal.hr, Nagradu Mirko Kovač. Proze je sabrao u zbirci Knjiga o sitnom. Za najnoviji roman iz 2023. Anđeo nestajanja primio je Nagradu Miroslav Krleža 2023/2024., na Krležin rođendan, za „roman od iznimne važnosti za hrvatsku književnost i kulturu“ u prostorijama Društva hrvatskih književnika. Povjerenstvo u sastavu Vinko Brešić, Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski, Ivica Matičević i Boris Senker, ovo je njegovo djelo – u kojemu autor iznosi vlastito viđenje povijesnih kretanja od perioda uoči Drugoga svjetskoga rata, nazvalo „enciklopedijom povijesnog užasa, jeze i ništavila“. „Epskost romana Anđeo nestajanja dobiva kod Šnajdera osobenu polemičku utemeljenost i okvir za osobni obračun s poviješću. (…) Šnajderov roman nam ne da mira.“

Najznačajniji je i najkontroverzniji Šnajderov kazališni život. Središnji je dramatičar generacije koja je započela djelovati u kontekstu studentskih nemira 1968. i Hrvatskoga proljeća 1970–’71. Prva profesionalna izvedba krležijanske drame Minigolf (1968) bila je 1969. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Dramsko kazalište Gavella) u režiji Dina Radojevića, a pozornost je pogotovo privukao politički angažiranim dramama oslonjenima na poetiku Georga Büchnera, Bertolta Brechta i Petera Weissa. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju „drame biografije” o buntovnim umjetnicima i intelektualcima, ugroženim književnicima te kazališnim glumcima i redateljima u autokratskim režimima i vremenima velikih sukoba. Pisao je i drame ratne tematike: Utjeha sjevernih mora i Zmijin svlak, koje se bave problemom genocida, logora i masovnih silovanja. Kazališne kritike i eseje skupio je u knjizi Radosna apokalipsa.

U zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu praizvedena su tri njegova djela: 1978. Kamov, smrtopis iz 1977., o Janku Poliću Kamovu koji je nekonvencionalnim poimanjem književnosti, društva, politike i morala skandalizirao suvremenike, a 1980. i dramska freska iz 1979., Držićev san u režiji Ljubiše Ristića, te 2003. Nevjesta od vjetra u režiji Ivice Boban. Kamov, smrtopis izveden je i 2003. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Branka Brezovca. Drama Dumanske tišine (1986) jedna je od najizvođenijih Šnajderovih dramskih tekstova; igrala se u Varaždinu, Bitoli (režija Vlado Milčin), Zagrebu, Rijeci (režija Zlatko Sviben), u Novome Sadu (režija Mira Erceg). Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a, a od 2004. do umirovljenja 2013. radio je kao dramaturg u Zagrebačkome kazalištu lutaka.

Njegova drama koja je do danas predmet žestokih rasprava, Hrvatski Faust (1981.), o glumcu Vjekoslavu Afriću između suprotstavljenih korištenja kazališta u političke svrhe u dvama totalitarnim sustavima, imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, a zatim je izvedena u JDP-u u režiji Slobodana Unkovskog. Za nju je 1982. dobio Nagradu Branko Gavella. Godine 1987. Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio je njegova Fausta, koji je više od sto puta odigran u Njemačkoj, ali i u ostalim europskim kazalištima i u SAD-u. Confiteor o Ervinu Šinku napisao je 1983., a Gamllet o Branku Gavelli koji za NDH u Sarajevu režira Hamleta Williama Shakespearea 1987. godine. Izvan toga su niza drame Bauhaus (1990), koja je zajedno s proznim fragmentom Snebivanje (1979) dijelom autobiografski prikaz studentskoga bunta 1968. Bauhaus je 1990. u ZKM-u režirao Paolo Magelli, a poslije toga je, u devedesetima, Šnajder isključen iz hrvatskoga kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999., kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio postsocijalistički tekst, grand-guignol Kod Bijelog labuda.

Međutim, u devedesetima su njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela: Hrvatski Faust (1993. u bečkom Burgtheateru, režija Hans Hollmann), Zmijin svlak (Tübingen, praizvedba, (režija Manfred Weber), Mülheim (Roberto Ciulli), Frankfurt/Main, Veroli/Rim (režija Petar Veček, na jeziku izvornika), Oslo, Kopenhagen, Beč, Varšava, Krakov, Dublin, Beograd), Utjeha sjevernih mora (Frankfurt/Oder, praizvedba na njemačkom, režija Michael Funke), Nevjesta od vjetra (1999), o glumici Emi (Gemmi) Boić i uzrocima njezina samoubojstva (Bochum, na njemačkome, u režiji Wernera Schroetera). Miloš Lazin postavio je Šnajderovu dramu Ines & Denise, nastalu u suradnji književnika i redatelja, praizvevši je u Sarajevu 1997. Iste godine drama je imala francusku premijeru u Villeneuve-lès-Avignon. Drama Peto evanđelje, pisana prema memoarskim zapisima, dnevniku Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi, izvedena je u dvije verzije: njemačkoj (Theater Kampnagel, Hamburg) i hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004. u režiji Branka Brezovca. Praizvedba drame Kosti u kamenu izvedena je (na makedonskom) u Bitoli u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst Moja draga Tilla!, pisan za lutke, postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu Enciklopedije izgubljenog vremena u Varaždinu (2011), kao i praizvedbu Kako je Dunda spasila domovinu u Puli (Istarsko narodno kazalište, 2012) režirala je Snježana Banović.

Nagradu Marin Držić dobiva Šnajder 2006. za dramu Kosti u kamenu, 2008. za dramu Kako je Dunda spasila domovinu i 2009. za dramu Enciklopedija izgubljenog vremena. Prevođen je na francuski, makedonski, slovenski, ruski, njemački, talijanski, nizozemski, ukrajinski, mađarski, španjolski, engleski. Zaslužio je i počasni doktorat Univerziteta za audioviozualne umjetnosti ESRA u Skopju 2011. godine.

„Upravo u tome leži snaga vrhunske književnosti – u nemiru koji ostavlja, u nemogućnosti da nađemo konačne odgovore, u potrebi da ga iznova promišljamo i usvajamo.“

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. rujna 2026.