Razgovarala: Narcisa Vekić

16.3.2026. – Glumac, redatelj i profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Vjekoslav Janković, 11. veljače ove godine obilježio je 30 godina umjetničkog rada. Rođen u Vrbanji, a profesionalno vezan uz HNK u Osijeku, tijekom karijere ostvario je više od 80 kazališnih uloga, režirao niz predstava te generacijama studenata prenosi znanje o glumi pred kamerom. Njegov životni put vodio je kroz različite faze: od ratnih godina i policijske službe do kazališne scene i pedagoškog poziva, a svaka je, kako kaže, ostavila trag u njegovu razumijevanju ljudi i likova. U razgovoru se osvrće na tri desetljeća rada, odnos prema kazalištu i studentima, ali i na to kako Slavonija, osama ravnice i život izvan pozornice oblikuju njegov pogled na umjetnost i život.

Kada danas pogledate svojih prvih trideset godina, možete li se sjetiti trenutka ili predstave u kojoj ste pomislili sada sam stvarno glumac?

Pa da, svi mi umjetnici imamo neke životne mentore u svojim starijim kolegama ili profesorima. U nekim drugim izvođačkim umjetnostima to je i nominalno, dok se kod nas radi o izgradnji povjerenja između mentora i glumca. Ja sam takav odnos imao s profesorom Damirom Munitićem i kada sam dobio tu potvrdu od njega, srce mi je bilo na mjestu. Naravno, unutrašnje ispunjenje koje dobiješ od publike je nešto što sam ranije doživio i to je ono što glumcu daje krila – njegova publika, s kojom se u gradu poput Osijeka svaki dan srećeš, od tramvaja do haustora, tržnice…

Vaš životni put nije bio nimalo pravocrtan: studij, rat, policija, pa povratak kazalištu, a kasnije i pedagogija. Koliko su Vas te životne digresije oblikovale kao glumca?

Uh, mislim da je u svakoj dijagnozi noseći element karakter. Nakon toga je razvoj osobe, kako to volim reći, dizanje na sljedeću razinu, kao u igricama. Stremimo razumijevanju i nekakvim spoznajama na putu do kojih, u razvojnom smislu, dominantnu ulogu ima ekologija tvojih odnosa s ljudima oko tebe, a dominantan element su razumijevanje i empatija. Mislim da su to elementi koji su iznad iskustva.

Što se tiče mojih životnih puteva, mogu reći da mnogi glumci i umjetnici nisu jednoznačne osobe i imaju mnogo svojih jastava i živote, paralelne ili prethodne, koji su hemingvejski i čudesni. Mislim da je bitno ispuniti neke životne linije i to tako da svaku fazu dovedeš do određene razine koja te ispuni pa možeš ići dalje. Na koncu imaš osjećaj da si živio mnoge živote. Za sve to treba imati ludosti, odnosno ne strahovati previše, također i sreće i dobre intuicije, koju moramo naučiti poslušati kao neko šesto čulo.

Mislim da sam po habitusu osoba koja voli otkrivati i učiti, a onda obožavam spoznaje i naučeno prenositi dalje. Mislim da mi je to bila odrednica od samog početka. U moje vrijeme gimnazija je imala pedagoški smjer, koji sam i ja završio. U policiji sam stekao zvanje instruktora, a režija se događala kroz život, također iz te potrebe da nešto kažem, dokažem i poučim ili naprosto nekomu pomognem. Kod glumca je uvijek prisutno to pozitivno htijenje za druge, pod uvjetom da te ne pojede ego zbog frustracija koje vire iza svakog ćoška u ovom zvanju.

Rođeni ste u Vrbanji. Koliko je slavonski mentalitet – sporiji, topliji, neposredniji, utjecao na način kako gledate na život, ljude oko sebe, pa posredno i razumijete i gradite svoje likove?

Svakako mislim da život u ravnici donosi obazrivost prema ljudima s kojima živiš i neke austrougarske kinder štube (dobar kućni odgoj, nap. a.) u unterhaltovanju (odnosu, komunikaciji, nap. a.) prema ljudima, predmetima i gradovima. Često spominjem da bi ljudi trebali doći u Osijek, Vrbanju, Slavoniju i vidjeti kako se skrbi o bližnjima, starijima, prirodi i društvu. Naravno, genealoški sam i Dalmatinac i Švabo, kao i mnogi u Slavoniji, koja je oduvijek spajala i privlačila ljude, pa u selu i gradu nemaš kuće gdje djedovi i bake nisu Mađari, Švabe, Rusini, Ukrajinci, Talijani, Srbi, Poljaci, Romi i tko zna otkud sve ne. No, identitet ravnice je dominantan, rekli bismo da je građanski princip dominantan.

Mislim da identitet Slavonije apsolutno pomaže u razumijevanju određenih žanrova i autora. Svakako je to Čehov sa svojim čežnjama i daljinama ili žanr komedije, jer, kako su govorili naši profesori brojni i često najveći bardovi hrvatskoga glumišta: Slavonci Drach, Bourek, Šerbedžija, Lončar, Ivanković, Šovagović, Simon…, mogli su biti duhoviti i na svoj račun bez fige u džepu.

Recimo, kod nas je u temeljima matrijarhat i žene su na drukčijem hijerarhijskom mjestu nego u nekim drugim krajevima Lijepe Naše. Posjedi se mjere u desecima hektara, a kućne su knjižnice u selima još prije sto godina imale više knjiga nego danas neke institucije. Prije sto godina su namještaj, moda i novine prvim jutarnjim vlakom iz Beča ili mebl brodom stizale u Vukovar, Vinkovce… Bila je to neka Europa prije današnje Europe.

Možda je to najlakše objasniti usporedbom, kada neki urbani šofer nervozno trubi sporom Osječaninu na skretanju, a ne padne mu na pamet da je kod nas normalno očekivati biciklista koji jurca svojom stazom i u retrovizoru ga ne vidiš, nego moraš uvijek usporiti i daleko gledati, jer biciklističkom stazom dolazi neka baka na bajsu ili klinci koji su uvijek u velikoj žurbi. Svatko je dostojan obrane i istraživanja kao čovjek. Zapravo, svaka drukčijost ili možda mana na drugom kraju sa sobom nosi nekakvu dodanu vrijednost. Jer, kako svaki superheroj ima svoju osjetljivu točku, tako i svaki čovjek s nekakvom greškom na drugom kraju ima neku supermoć. Svi smo drukčiji, posebni i čudesni i u tom je ljepota ljudskih bića.

Mislite li da postoji nešto poput slavonske glumačke škole ili senzibiliteta?

Prostor, život, vrijeme, odgoj, cijela musaka nagovarača.

Koji Vas je lik – od više od 80 samo kazališnih, emocionalno najviše, da ne kažemo previše koštao? Što je u tom bilo najteže: emotivni materijal, osobna identifikacija ili sama tema predstave?

Vjerojatno Otac u 260 dana, jer sam onda na koncu iz te muke napisao i knjigu. Toliko o tom.

Kada ste došli u ansambl HNK-a u Osijeku, bilo je razdoblja kada je ansambl bio malobrojan, a repertoar velik – igralo se i dvadesetak predstava mjesečno. Kako danas gledate na to vrijeme intenzivnoga kazališnog maratona? Je li Vas ta radna disciplina formirala kao glumca ili Vas je ponekad dovodila na granicu izdržljivosti?

Uf, maratone sam igrao nekoliko puta. Kao ravnatelj Drame trčao sam maraton radeći megaprojekte poput Unterstadta. Ili kada sam u Ratkajevima jedan dan snimao više od 20 scena koje su bile u potpunoj dijakroniji. Ili kada sam na sceni doznao da igram Janeza u Kraljevu na dan prve probe, a za postavljanje predstave smo imali dvadesetak termina i 74 člana u ansamblu. U HNK-u je to bila faza kada smo generacijski sazrijevali i bili na prvoj liniji, a muški je ansambl bio desetkovan iz raznih razloga, pa je bilo izuzetno naporno. Kada se uđe u kondiciju i trening, sve je lakše. Kod nas se kaže trening i dril. Samo što ti je onda privatni život na stand by. Naravno, to shvatiš tek kasnije, kada vidiš da su ti djeca prilično narasla od zadnjeg razgovora o nekoj bitnoj temi u njihovim životima.

Jeste li katkad pomislili (na sceni): ovo je fizički ili mentalno na granici izdržljivosti? Čini li Vam se da se promijenila hrabrost na sceni, ili samo način na koji se pokazuje – posebice kod mladih glumaca?

Da. Često. Presudan je produkcijski okvir u kojemu se smanjuje prostor za probe i istraživanje te se stremi tomu da glumac čim prije da rezultat, a pritom redatelj nije dovoljno spreman za sve odgovore koje glumac traži. Više se govori na sceni, a manje je fizičkog teatra u kojem sam odrastao. Cijelu našu generaciju dislociranog studija ADU-a najviše je oblikovala profesorica scenskog pokreta Ksenija Čorić-Zec, koja je odredila naš pogled na scenski prostor. Danas se često pojam fizičke predstave brka s nekakvim koreografijama koje pridonose scenskoj razbarušenosti, a pritom se zanemaruje da pokret mora biti u službi predstave tako da kao metafora ili ponekad prešućen odgovor govori više od riječi. Tada tekst ide van, a ostaje pokret i čovjek u prostoru ili samo nekakva vizura, nešto poput filma koji ima niz pripovjedača koji pričaju priču i riječ gubi primat.

U tri je desetljeća bilo mnogo partnerstava na sceni. Koliko je za glumca važan osjećaj povjerenja i zajedničkog disanja na sceni? Može li dobra partnerska igra ponekad iznijeti cijelu predstavu?

Naravno, nijedna glumačka tehnika ne funkcionira bez suigre s partnerom. Kada se poslože kronologijski glumačke tehnike, primjećuje se da evolucijski put završavaju u tehnici glumačkog odgovora na partnera – abreakciji. Imati pravog partnera je tako čudesno jer, kako bi rekao Michael Caine – onda samo reagiraš. Partner ti daje sve.

Kao redatelj često posežete za tekstovima koji imaju lokalni identitet i baštinu. Je li Slavonija za Vas samo prostor ili i dramaturški lik?

Neispričana priča. Čudesni detalji iz naše genealogije moraju biti ispričani. Bez obzira tko je u igri – Ivakić, Šojat, Gubina ili neka bajka koju smo prekodirali na slavonske, praslavenske mitove i legende, uvijek je to neispričana priča. Bazen je ogroman i, nažalost, neispričan ili shvaćen iz neke druge, nepripadajuće vizure.

Je li Vam lakše stati na scenu kao glumac ili stajati sa strane kao redatelj i gledati druge dok tragaju za istinom?

Uf, odgovornost je u oba slučaja velika, samo što glumac uvijek stremi razini igre i pretapanju u osobnu višu razinu osobnosti, dok kod režije uvijek radi ratio i nema kraja. Može se reći da je gluma više organska, pa samim tim na dnevnoj razini imaš sve ono što kao redatelj prolaziš na tjednoj razini.

Najteže mi je bilo objaviti knjigu. Mislim da mi je to bilo intimnije. Imao sam više strahopoštovanja nego razgolititi se pred kamerom na 0 stupnjeva celzijusa.

Iz pozicije profesora glume pred kamerom, što je prva zabluda koju studenti donesu na Akademiju?
Jedna od zabluda je stav – lako ćemo.

Kako prepoznajte kad student ima „ono nešto“, da nije na krivom mjestu?

To dolazi iz starog pravila da je studentima nekada prije bilo zabranjeno pripremanje za prijamni i samo se gledalo emitira li, kako se to onda govorilo – osjećaje. Nije riječ o velikoj gesti, nego o igrivosti, trenutku, drhtaju, pogledu…

Može li se scenska privlačnost i magnetizam, karizma, razviti radom ili je to misterij koji se dogodi ili ne dogodi, koju glumac ili ima ili nema?

Nema pravila. Naravno, potrebno je spadati u onih nekoliko posto kreativnih, oslobađati se svojih utega, imati tu organsku potrebu, pa se to posloži. Nije to često, jer ovisimo o tekstu, redatelju, partneru i nizu drugih prepreka… Glumci su fragilni, jer ne rade nekakvim oruđem kojim se manualno upravlja, nego samima sobom.

Kolege koji su s Vama radili često spominju da od Vas studenti ne uče samo zanat, nego i slobodu i radost igre. Može li se ta sloboda naučiti ili je glumac sam mora pronaći u sebi?

Može se poticati, zahtijevati, omogućavati i onda se pojavi. Oslobađanje od najvećih neprijatelja stvaranja: straha i ega, traje i traje, ali je savladivo i treba to njegovati pravilnim stavovima. Gluma je, kao i sve umjetnosti, skupna terapija koja pomaže i izvođačima i konzumentima. Često je to vraćanje na osnovne postavke studenta, jer mladom čovjeku često netko podreže krila: kolegice u 7. razredu osnovne škole, neki profesor ili životna situacija…

Postoji li nešto što kao profesor dana govorite studentima, a shvatili ste tek nakon 20 godina karijere?

Lakoća postojanja. Kao kad sjediš, a nije ti udobno. To znači da je dovoljno možda malo utonuti u naslonjač i prodisat ćeš cijelim bićem, osloboditi se napetosti koju ti nameću autoriteti, kolege redatelji ili sama izloženost. Svaki grč u tijelu blokira dio našega mozga, a za kreativni život na sceni potreban nam je cijeli mozak. Često studentima kažem da su prepristojni i da nitko ne bi smio izvana (osim partnera) interferirati s tobom. Moraš misliti na svoj energetski omotač (kabalu) da ostane cjelovit. Glumci su vrlo fragilna bića, mozak im kao radar hvata sve misli, pokrete i geste oko sebe pa je malo ega ili ludizma neophodno da se vrate sebi ili samo da se odmaknu iz stvarnosti.

Gluma pred kamerom traži drukčiju vrstu istine nego kazalište. Što je najteže kazališnom glumcu naučiti kada stane pred kameru?

Eh, da je to tako jednostavno, ne bih napisao knjigu o tome. Možda je najbolje reći: Kamera te voli. To je proces koji kreće prihvaćanjem svoga glasa i stasa, slijedi izgradnja samopouzdanja i prihvaćanje zakonitosti „manje je više“, sve do uvida u razlike scene i filmskog seta i obračunavanja s elementima kazališne glume koja je organski puno raskošnija u osobnom glumačkom doživljaju. Kada pustiš scenski glas, vibrira ti cijelo tijelo, a na filmu govoriš na 40 cm prirodnim glasom koji je tak-tak. Nema tog organskog odgovora koji očarava kazališnog umjetnika. Ima jedan drugi odgovor koji je intimniji i samim tim ponekad možda i slađi.

Razotkriva li kamera – filmska ili televizijska, glumca više nego scena?

Naravno. To je opet cijelo jedno poglavlje koje bolje ovaj put da ne otvaramo. Kamera je, ipak, objektiv, a naš pogled je, ipak, subjektiv.

Koliko je boravak u Vrbanji na farmi bijeg od kazališta, a koliko možda drukčiji način razumijevanja strpljenja, povjerenja i odnosa?

Mislim da je osama jako važna svakom umjetniku, jer otvara prostor iluminaciji i mašti. Osim toga, stalno smo među ljudima, a količina naše socijalne energije nije beskonačna pa se može reći da u onoj narodnoj „moram napuniti baterije“, ima istine. Glumci su u biti najčešće pomalo autistični i asocijalni. Posebno je regenerativan rad s konjima, koji su puno jači od tebe i moraš biti pametniji i prilagodljiviji. Konj ima strah od prikolice, a želiš ga uvesti da mu ne ostane trauma za ostale ulaske koji ga čekaju tijekom života. To je škola koja podsjeća da smo maleni pod zvijezdama.

Kolege često ističu Vašu vedrinu. Je li humor za Vas obrambeni mehanizam ili način da se lakše preživi (kazališni) život?

Pa svakako su dio mojih osnovnih postavki, ali i osobna odluka ići kroz život otvorenog garda. Ima to i svoje opasnosti, ali ipak je to dio mene.

Postoji li nešto u kazalištu što Vas i nakon 30 godina još uvijek može iznenaditi?

Prihvatio sam da su čuda moguća i da je uvijek sve moguće. Dan po dan je jedino pravilo. Iznenaditi sam sebe, e, to je iznenađenje.

Što je za Vas veći luksuz danas: dobra uloga ili vrijeme za život izvan kazališta i akademije?

Obitelj.

Poruka dvadesetogodišnjem Vjeki koji tek kroči u kazalište?

Mislim da to kažem često mlađim kolegama: polako, sve ćeš dobiti, samo ne kada ti to hoćeš. Nemoj misliti negativno jer shit happens, htjeli mi to ili ne. Trening i dril i misli pozitivno.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. ožujka 2026.
©Autorica naslovne fotografije: Marina Vojnović