Piše: Branka Primorac
2.2.2026. – Teško je nagađati kakav bi bio konačan filmski opus rano preminule redateljice i scenaristice Sare Hribar, ali umijeće koje je pokazala svojim prvim dugometražnim filmskim ostvarenjima svrstava je u najveće talente hrvatske kinematografije. Unatoč teškoj, neizlječivoj bolesti koja joj je oduzela moć rada, u fazi remisije uspjela je snimiti Ladu Kamenski. Hrvatska zbiljska priča inspirirana sudbinom radnica Tvornice Kamensko njezinom se zaslugom tako prometnula u film koji će se pamtiti i onda kada se zaboravi što mu je bio povod. Klasičan je primjer kako djelo kreativnim postupkom rasteretiti doslovnosti, a društvenu dramu preobraziti u umjetnost. Od prve projekcije dugometražnog filma Lada Kamenski Hribar je pobudila veliko zanimanje publike i dobila pohvale kritike. Odnos javnosti i filmske zajednice prema Sari Hribar promijenio se. Izostali su prigovori o uspjehu zbog obiteljske pozadine, osobito oca filmaša Hrvoja Hribara, što nijednu mladu osobu ne može ostaviti hladnom. Vrhunac u njezinu životu, već godinama načetom bolešću, bila je podjela nagrada laureatima 65. Pulskog filmskog festivala 2018., na kojem su ocjenjivači prepoznali rad tada tridesetogodišnje redateljice i višestruko ga nagradili. Film u cjelini i ona osobno dobili su pregršt najviših priznanja: Nagradu Breza za najboljeg debitanta, Nagradu Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana FEDEORA za najbolji hrvatski dugometražni film te Nagradu za najbolji scenarij. Izuzetno je hvaljena glumačka postava (Nataša Dorčić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica), a k tome je Šarić Kukuljici pripala Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu.
Iste godine velik uspjeh i čast bilo je uvrštavanje Lade Kamenski u kategoriju debitantskog filma na svjetski važnom Međunarodnom filmskom festivalu u Montrealu. Poslije projekcije zadovoljna redateljica govorila je o prvim dojmovima: „Poznajući montrealski filmski festival, mislim da je dvorana prilično puna. Nadam se da će biti dobre reakcije.“ Nakon Pule i Montreala film je bio i u konkurenciji Filmskog festivala jugoistočne Europe u Berlinu SEEFF2019, na kojem su Sara Hribar i Marko Šantić proglašeni najboljim redateljima. Kako je uspješni dvojac počeo suradnju, objasnio je Marko Šantić u intervjuu za Telegram. „Sara me nazvala i pitala bih li s njom ko-režirao jedan kratki film, koji bi mi uzeo pet dana. Na kraju smo napravili cjelovečernji film na kojem smo radili tri godine, i moram priznati da se isplatilo“.
Sarin talent, upornost i posvećenost filmu, unatoč osobnim i profesionalnim izazovima, od rane su je mladosti činili jednom od najzanimljivijih figura na domaćoj filmskoj sceni, što je na kraju potvrdila vrhunskim djelom. No sve to nije došlo samo po sebi. Rođena 5. rujna 1986. godine u Zagrebu, Sara Hribar odrana je pokazivala interes za umjetnost. Pohađala je Klasičnu gimnaziju i Glazbenu školu Blagoje Bersa, smjer glasovir, pokazujući svestranost i talent. Iako je razmišljala o studiju prava ili kriminalistike, ljubav prema filmu je prevagnula te se 2005. godine upisala na studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Još tijekom studija počela je aktivno raditi na filmu i televiziji, kao scenaristica i redateljica na HRT-u u emisijama i serijama za djecu (Žutokljunac, Na kraju ulice, Prijatelji, Brlog, Kokice, Tajni dnevnik patke Matilde…), stječući dragocjeno iskustvo. Istodobno je pisala i dramske tekstove za kazalište i radio.
Bila je dvadesetogodišnjakinja kad je njezin kratkometražni film Pusti me da spavam bio pobjednik Kockica na ZFF-u 2007. Potom slijede Libertango (2009.), Ta tvoja ruka mala (2010.) te segmenti dugometražnih omnibusa Zagrebačke priče vol. 2 (2012.) i Transmania (2016.). Autorica je i izvođenih kazališnih i radijskih drama: Mirela, Mirela; Doručak, ručak, večera; Rampuš bajka.
Od 2013., kad joj je otkriven Guillain-Barréov sindrom, rijetka autoimuna bolest perifernog živčanog sustava, uslijedilo je razdoblje intenzivne terapije. Nakon godinu dana Sara je ponovno prohodala, i to iskustvo, kako sama kaže, „filtriralo joj je život od nebitnih stvari”. A to preostalo bitno bio je prvi dugometražni film Lada Kamenski koji je njoj donio satisfakciju, a po mišljenju znalaca hrvatskoj kinematografiji remek-djelo.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. veljače 2026.