Piše: Branka Primorac

14.9.2026. – Najjednostavnije bi bilo napisati: u 80. godini umro je Milivoj Puhlovski, redatelj kultne televizijske serije Smogovci, pa da svima bude jasno – čak i onima koji ne pamte njegovo ime, kakav umjetnik više nije među nama. Otišao je posljednji koji sa svojim televizijskim serijama spada među najveća hrvatska redateljska imena te vrste, poput braće Daniela i Joakima Marušića te Kreše Golika. Sva četvorica, svaki na svoj način, upisali su svoje ime u kolektivno sjećanje, u povijest Hrvatske televizije, kreirajući žive likove iz naroda, majstorski izbrušen televizijski kadar, mora se reći na temeljima Smojinih tekstova o Splitu i Dalmaciji, Kerstnerovih o podravskom selu i Hitrecovih o Zagreba ili preciznije – Peščenici.

No nepravedno bi bilo sve njih, kao i najmlađeg među njima, gledati samo kroz prizmu jednog naslova. Milivoj Puhlovski nije samo tata 53 epizode najpopularnijih i najdojmljivijih Smogovaca (1982., 1986–’87., 1989., 1991–’92., 1996.) nego i drugih uspješnih TV serija, poput Lažeš, Melita po romanu Ivana Kušana (1984.) i novih TV formata s početka novog stoljeća. Režirao je, producirao i pisao scenarije za prve televizijske soap-opere i telenovele (Zabranjena ljubav, 2004–’09.; Ponos Ratkajevih, 2007.; Najbolje godine, 2009–’11.; Urgentni centar, 2025.; Dragi susjedi, 2018.). Nije ih radio po špranci nego se prema vlastitim riječima za svaku seriju pripremao kao da mu je prva i jedina, što puno govori o njegovoj profesionalnosti.

I nije samo televizija bila njegov moćni alat. Treba dublje zaviriti u biografiju Zagrepčanina, redatelja i scenarista, producenta, sveučilišnog nastavnika, jednog od posljednjih filmaša stare škole. Zanimanje za filmsku umjetnost počeo je sustavno razvijati od mladosti baveći se amaterskim filmom, poznatim načinom zaljubljivanja u sedmu umjetnost. Podsjećamo, bile su to šezdesete godine prošlog stoljeća i vrijeme utjecajnoga francuskog filmskog Novog vala na čelu s najpoznatijim predstavnikom Françoisom Truffautom. Škola Novog vala lako se zalijepila za nekoga tko je već bio inficiran filmom; doduše ne kao hobijem nego zanimanjem. Još jedno veliko francusko ime bilo mu je uvijek na pameti i želja da radi komedije poput njega. Riječ je o genijalnom redatelju, scenaristu i glumcu, svjetski poznatom JacquesuTatiju, šutljivom osobenjaku, glumački poznatom po komedijama Odmor gospodina Hulota, 1953.) i Moj ujak (1958.). Tatijev stil nenaglašene fabule s puno komičnih situacija i mnogo gegova, a malo dijaloga te lirski trenuci s djecom dobrim su dijelom vidljivi u većini radova koje potpisuje Puhlovski. Čak se i dijelovi života i karakteri dvojice umjetnika poklapaju.

Idoli su bili detektirani, a posljedice su sljedeće. Kratkotrajno je to bijeg u naoko sigurnu luku studija Komparativne književnosti i Francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izbor studija, osobito francuskog jezika, nije bio nimalo slučajan. No mladenačka strast stvaranja vodi ga brzo na pravo mjesto, na Akademiju kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu (danas Akademija dramske umjetnosti), na studij Kazališne i filmske režije, koji završava 1975. Diplomski rad zvao mu se Moja žena, o ženi šopingholičarki. Bila je to komedija, nešto što je volio raditi, nešto najbolje što je ikad snimio, tvrde oni koji su film gledali. Tijekom studiranja, 1968. godine u nezavisnoj produkciji nastao je i njegov prvi film – kratki animirani Bez brijača. Odlazi u Ameriku, u Chicago na Columbia College. Jedan semestar u američkoj školi filma rezultira vrlo dobrim dokumentarnim filmom Prvi put na Divljem zapadu (1974.), za koji je njegova režija u Atlanti na festivalu dokumentarnog filma nagrađena Brončanom medaljom.

Poslije animiranog pa dokumentarnog filma četiri godine od diplome nastaje debitantski igrani film Živi bili pa vidjeli (1979.), snimljen u suautorstvu s Brunom Gamulinom. Zanimljivo je da se pedeset godina kasnije tj. danas isti često emitira na kanalu Klasik TV, a govori kako se kao društvo nismo otada promijenili, ako ne i nazadovali. Poslije filma društvene kritike 1983. slijedi novi cjelovečernji film, komedija neobična naslova S. P. U. K. o radnim akcijama uz koju je vezana anegdota o tome kako su Kinezi poludjeli za tim filmom, a Milivoj Puhlovski bio redateljska zvijezda. Saznalo se to iz usta kineske delegacije za posjeta zagrebačkoj tvornici RIZ zbog kupnje dijelova za televiziju. Kupnja je gotovo stala i bila otpuhnuta u drugi plan kad su tražili da se sretnu i upoznaju Milivoja Puhlovskog, koji nije znao kakav status uživa u mnogoljudnoj Kini.  

Diplomant Akademije, redatelj, pun znanja i htjenja, koji film doživljava ozbiljno učeći na djelima klasika filmske industrije, tih će godina – iako zvijezda na Dalekom istoku, iskusiti dvojbe nesigurna posla. Radit će svašta, ali opet ne izvan kruga koji ga privlači. U to vrijeme surađuje u omladinskom tisku, uređuje i piše filmsku kritiku, ali se ne odriče svog sna. Počinje s dokumentarcima i dobro mu ide. Film Moj prijatelj N. P. 1976. nagrađen je u Beogradu za režiju. Činilo se da će ostati zarobljen u tom žanru jer za HRT režira brojne dokumentarne emisije i serijale, npr. Tragom fotografije 1980. pa komediju/melodramu Kad ftičeki popevleju 1988., koju njegova supruga Marina Šur Puhlovski smatra maestralnom, a za Ftičeke je dobio i neočekivane pohvale Veljka Bulajića, s kojim nije bio u osobito dobrim odnosima. Ključna je godina 1982. kad umire Tati, a nastaju prve epizode Smogovaca, u kojima učenik pokazuje koliko se približio uzoru. Po riječima Hrvoja Hitreca seriju je inicirao tadašnji urednik Dječjeg programa Pajo Kanižaj, pjesnik i pisac za djecu. On je Hitrecu, koji je već imao scenarij, za redatelja predložio Puhlovskog, što nije mogao biti bolji izbor za ono što je uslijedilo. Svi zadovoljni, autori i glumci, koji su ostvarili uloge po kojima ih se pamti, a najviše publika prilijepljena uz male ekrane u nizu od 58 nastavaka. Osobito mladi, tinejdžeri kojima su zgode sa šestero braće Vragec uljepšale djetinjstvo.   

Struka se slaže da je distancirani Milivoj najveće redateljsko umijeće pokazao radeći na televiziji. Zašto je tako? Možda zato što mu je u šezdeset godina karijere u tom mediju pruženo najviše prilika za rad. Sumirajući njegov opus mora se reći da nije velik (što je u osnovi nevažno), ali neoboriva je činjenica da ima raznolik opus oslonjen na komediju, iz kojeg se rodilo remek-djelo. Ne treba nagađati bi li tako bilo da se negdje drugdje ukazala šansa, jer za povijest su dovoljni Smogovci uz koje su rasle generacije. Šteta da ta serija ima velikih problema s autorskim pravima zbog čega se ne može reprizirati, jer bi sigurno dobro sjela i današnjim mladima i podsjetila na samozatajnoga Puhlovskog.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. rujna 2026.