Piše: Branka Primorac

29.11.2024. – Dug i bogat život Vladimira Gerića, 14. srpnja 2024. preminulog hrvatskog redatelja, dramaturga i prevoditelja, tipična je biografija beskompromisnog umjetnika nemirna duha, znatiželjna i radina, stalno u pokretu od jednog do drugog kazališta, od adrese do adrese, putnika koji je poslije pet godina u HNK Zagreb 1978. napustio stalno i sigurno radno mjesto redatelja i prihvatio neizvjesnost samostalnog umjetnika. Evo što o turbulentnom odnosu s Hrvatskim narodnim kazalištem šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, iz kojeg je dva puta odlazio, kaže u opširnom intervjuu za tiskano izdanje Hrvatskog glumišta 2010., koji je s njim vodio Zlatko Vidačković: „Kada sam vidio da nešto puca, nisam pristajao na kompromise i odlazio sam. Možda sam bio neuračunljiv i neodgovoran, ali sam djelovao po svojoj savjesti i nije mi žao. Nikad se više nisam vratio u HNK, a u mirovinu sam otišao kao slobodnjak.“

Bio je intelektualac starog kova, erudit, ugodan sugovornik, pedagog, dosljedan u svojim nastojanjima da živi život onako kako čovjeka gledatelja/čitatelja na primjerima snažnih likova oličenja i dobra i zla od pamtivijeka uče klasična dramska djela, lijepa književnost i umjetnost općenito. Na tim izvorima Gerić se napio puno vode, stalno u doticaju s ljudskim dubiozama, kojih je najreprezentativnije dramsko pismo W. Shakespearea, ali i drugih klasika koje je doveo u hrvatski jezik. U nekom je trenutku, prema njegovim riječima, u ladici imao: „Neobjavljene prijevode desetak Shakespeareovih djela, deset Molièreovih, pet Bulgakovljevih, nekoliko španjolskih i engleskih pisaca koji pripadaju u vrhove svjetske književnosti”. Inače sudbina mnogih prijevoda za kazalište, ne samo njegovih, ostala je nezapisana i tako izgubljena. Geriću se to dogodilo s najpoznatijom dramom na svijetu, prijevodom Shakespeareova Hamleta, igranom od 1964. do 2010. u svim hrvatskim velikim kazalištima.

Potresno je njegovo svjedočenje o tome kako režimi prvo odbacuju vrhunske kreativce. U intervjuu, značajnom za povijest kazališta, spominje susrete s odbačenim i uništenim veličinama poput Tita Strozzija ili Bele Krleže koji su ga, kao da su potpuni anonimci, molili za posao jer poslije sveg davanja za hrvatsku kulturu odjednom nisu bili podobni. „Bilo mi je nelagodno”, rekao je za Hrvatsko glumište, jasno i dojmljivo da gotovo osjećamo sram tadašnjeg dramaturga HNK Zagreb pred njima. Unatoč teškim vremenima, nije im zatvorio vrata.    

Studirao je jugoslavistiku, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na hrvatski je prevodio osim s matičnog ruskog i francuskog i s engleskog, slovenskog, njemačkog, poljskog, češkog, makedonskog i latvijskog jezika, a govorio ih je sedamnaest.

Najviše je prevodio za Gradsko kazalište Komedija. Naslovi jasno govore o njegovoj privrženosti komediji, posebno engleskom komediografu Rayu Cooneyu kojem je preveo tri naslova: Luda noć u hotelu President (1993.), Luda lova (1997.) i Uhvaćen u mrež, (2006.), a istog je autora za teatar na Kaptolu režirao čak pet puta. Izdvojimo još dvije Shakespeareove komedije – Komedija zabuna (1993.) i Na tri kralja ili Kako hoćete (1997.) pa Matiček se ženi A. T. Linharta, Kidaj od svoje žene, Colombe (1992.) J. Anouilha, Buba u uhu (2000.) G. Feydeaua…

Gerić nije prvi dramski umjetnik koji je počeo jedan studij pa iz ljubavi prema teatru na kraju upisao Akademiju za kazališnu umjetnost (ADU) u Zagrebu, gdje je studirao kazališnu režiju, a kasnije kao već izgrađen profesionalni redatelj na istoj obrazovnoj ustanovi studentima predavao glumu i scenski govor (1970–74.; 1980.) do kojeg je puno držao. Za njega kao i za mnoge hod po kazališnim daskama počeo je na nagovor tada vrlo utjecajnog i cijenjenog Branka Gavelle. Godine 1957., sa skupinom kazališnih umjetnika odlazi u varaždinsko Narodno kazalište Augusta Cesarca, gdje pomalo gradi karijeru – isprva kao slikar scenografije pa scenograf i na kraju redatelj. Onda se vraća u Zagreb i zapošljava na Radio Zagrebu. Nije se dugo zadržao, a na pitanje Zlatka Vidačkovića – kakvo iskustvo ima s radijskim poslom, odgovara: „Na radiju sam počeo razlikovati što je dobro izgovorena rečenica, a što je loše, prazno, neglumstveno. Bilo je to vrlo važno iskustvo, ali za mene nedovoljno dinamičan posao”. Odasvud je crpio znanje, pa i s radija, i onda ga na Akademiji primjenjivao obrazujući mlade snage. S formiranim glumcima išlo je puno teže.   

Kažu, nema kazališta u Hrvatskoj u kojem nije radio, a sigurnu luku u kojoj se najbolje osjećao našao je u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu koje mu je vraćalo istom mjerom. Iskrena zahvala u sjećanje na preminulog dugogodišnjeg suradnika dolazi upravo iz Kazališta Komedija, koje ga među ostalim titulira i kao njihova svojevrsnog umjetničkog savjetnika u vrijeme ravnatelja Nike Pavlovića. Dod, kako su ga zvali, za njih je bio savršena osoba za dinamičan kazališni život, za razgovore o predstavama u nastajanju i onima već postavljenima na pozornicu. Taj znalac svega čega se prihvatio „fascinirao je mirnoćom, strpljenjem i posvećenošću. Blag, vedrog osmijeha i mirnog, ali nadasve britkog načina govora, bio je cijenjena ličnost s aurom mudrog učitelja”, poručuju iz Komedije.

„Tihi čovjek”, kaže za Gerića Niko Pavlović, mladi pitomac SEK-a, kasnije poznati ravnatelj Komedije, „šezdesetih godina intenzivno se druži s Tomislavom Durbešićem i mladim vrlim svijetom željnim novih suvremenih tekstova i modernog kazališta”. Baza im je Studentsko eksperimentalno kazalište i Teatar &TD u Studentskom centru, u kojem Vladimir Gerić 1970. režira Kaspara, kazališni komad ili dramsku studiju Petra Handkea, tri godine nakon što je napisana. Samo s tom predstavom i naravno uz mnoge druge upisao se u povijest hrvatskog kazališta i najbolje godine Teatra &TD.

Zanimljivo je da čovjek koji je bio načitan i obrazovan, tako privržen kazališnom tekstu, nikada nije odolio porivu da i sam napiše nešto svoje. Ne bi me iznenadilo da nije tako, jer kritičan prema drugima i kritičan prema sebi, nije dopustio da u javnost ode nešto što nije na razini vrhova koje je prevodio.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. studenog 2024.