Razgovarao: Borna Vujčić

23.5.2025. – Jan Kovačić začetak svoje izvođačke karijere utemeljio je na svestranosti i predanosti zanatu. Njegov umjetnički put započeo je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je stekao jedinstveno obrazovanje na smjeru glume i lutkarstva. Upravo je studij u Osijeku Kovačiću pružio duboku poduku iz mjuzikla pod vodstvom Veronike Hardy, usadivši mu važnost vještine pjevanja za svakoga glumca, te ga učio kako se kroz lutkarstvo osloboditi glumačkog ega, što danas primjenjuje u svim svojim ulogama.

Tu je svestranost odmah demonstrirao svojom diplomskom predstavom, „glazbenom monodramom“ Balade. U njoj je na inovativan način pristupio Krležinom složenom jeziku i poetskom svijetu u čuvenoj zbirci o Petrici Kerempuhu, ne samo savladavajući zahtjevno kajkavsko narječje, nego i uključivanjem pjevanja, glazbe te elemenata lutkarstva kako bi tekst učinio pristupačnim široj publici. Ovaj 45-minutni nastup, izvorno nastao kao ispitna produkcija pod mentorstvom Alme Price, uvršten je na repertoar Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija i Kovačić ga izvodi na klupsko-kabaretskoj sceni toga kazališta, Kontesi.

Kao jedan od najmlađih članova ansambla, započeo je suradnju s Komedijom još tijekom studija, nakon uspješnih audicija za mjuzikle poput Ljepotice i zvijeri i Jesus Christ Superstar. Dolazak u kazalište opisuje kao sretan splet okolnosti, bez potrebe za laktarenjem. Posebno priznanje na 18. Gumbekovim danima za Balade tek je jedna u nizu potvrda njegovog talenta, no Kovačić naglašava da mu je uvijek na prvom mjestu umjetnost, a tek onda priznanja.

U ovom razgovoru, Jan Kovačić osvrće se na proces nastanka svojih nagrađenih Balada, dijeli svoja razmišljanja o tijeku glumačke karijere, uspoređuje iskustvo studiranja u Osijeku sa zagrebačkom ADU, te govori o svojim aktualnim i budućim projektima.

Kako gledate na priznanje koje ste dobili na Gumbekovim danima i nagrade općenito?

Lijepo je biti primijećen, znati da su ljudi svjesni tvojega talenta. Kao da čuješ: „Okej, moramo ti na neki način pokazati koliko nam tvoj rad znači”. To je lijepa strana. Čudnija strana nagrada je kad ljudima postane razlog ulaska u taj posao, kad se čini da im je glavna motivacija dobiti nagradu. Zašto bi bilo tako? Prvo je bila umjetnost, pa su onda došle nagrade – nije bilo obrnuto. Što se tiče Gumbekovih dana, bilo je divno doživjeti igranje te predstave na drugoj pozornici. Navikao sam igrati u Kontesi, koja ima stotinjak mjesta, a Histrioni imaju puno veće gledalište. To je prošlo jako lijepo.

Ima li nešto u Vašem uprizorenju da posebice traži brojnu i angažiranu publiku?

Moje su Balade specifične – ne znam tko je prvi smislio najbolji naziv za tu predstavu, samo znam da nisam ja: „glazbena monodrama“. To je prvo bio moj ispit iz govora, za koji sam si htio dati izazov: hrvatska narječja. Inače sam ih se kao glumac malo plašio, pa sam si postavio izazov. Na preporuku Alme Price, koja mi je bila mentorica, uzeo sam Balade Petrice Kerempuha. Iz želje da možda nadoknadim svoj katastrofalni naglasak, počeo sam uvoditi ono što mi ide: pjevanje, glazba, a u predstavi je i malo lutkarstva. Prekrasno je što se na kraju ljudima svidjelo sve od toga, pa i naglasak, odnosno savladavanje narječja.

To su bile reakcije na ispitnu produkciju?

Najljepše su reakcije bile gledatelja koji su došli na izvedbe u Kontesi. Naravno, na ispit dođu obitelj, prijatelji i ljudi koji znaju za cijeli proces – oni će te sigurno podržati. Ali neću zaboraviti kad sam u Kontesi čuo: „Ja nisam inače veliki obožavatelj Krleže, ali ovo je bilo odlično. Ništa nisam razumio, ali znam da gledam nešto fantastično; doći ću opet da još jednom čujem i bolje razumijem”. Balade Petrice Kerempuha su tako prekrasno komplicirano djelo. Cijeli proces je počeo od glazbe.

Ona mi da sliku kako da to izgleda u konačnici. Prvo sam napisao song o grofu Kegleviću. Uzeo sam Krležinu Keglovichianu i stihovima dodao pratnju. To je krenulo dalje, pa sam iduće stvorio song za Gumbelijum rožu – glazba je bila vjetar u leđa koja je tome dala strukturu.

Kako je tekao proces nastanka predstave?

Dobar dio ispita sam napravio sam, Alma je bila divna podrška. Vidjela bi prijedlog, najčešće rekla da je svime zadovoljna i predložila blage preinake. Odobrila je i koncept na kojem sam od početka inzistirao: ja sam za svoje Balade htio da budu kratke. Gledao sam hrpu drugih izvedbi koje su uvijek trajale oko sat i pol. Uvijek je to bilo genijalno, ali nakon 45 minuta već pomalo umara slušati taj čudan naglasak: „U redu, sad bih stvarno volio nešto razumjeti.” Ali nećeš razumjeti! Odlučio sam da jednom kad ja budem radio to djelo, bit će duplo kraće.

Osim što je to bila studijska obaveza, u nekom trenutku se javila pomisao da nastavite igrati Balade ako predstavu prihvati neko kazalište.

Vrlo nesvjesno sam stvorio nešto što bi išlo na repertoar. Zbog ispita sam htio pokazati svoje vještine. Pamtim kako je netko komentirao kolika je prednost to što nisam tom tekstu pristupio sa strahopoštovanjem jer se radi o Miroslavu Krleži. Jednostavno sam vidio tekst koji mi je neodoljivo igriv i to sam odlučio uprizoriti, bez da pretjerano naglašavam ljudima da je ovo „tekst velikog Miroslava Krleže“. A radeći na tekstu shvatio sam kolike su te Krležine pjesme zapravo zamka za glumca. Kad čovjek jednom usvoji taj prekrasni kajkavski govor, samo tako želi govoriti, to postane tako slatko za izgovarati. Zamka je zapravo uživati sam u svojoj izvedbi, a da ne uživa nitko drugi. Ja sam tu samo prenositelj misli, vodim publiku u prekrasan svijet Krležinih misli.

Kad sam počeo adaptirati, pitao sam se je li bolje uzeti hrpu kratkih balada ili jednu dugačku. Nisam si htio pretjerano zagorčati život jer sam imao samo mjesec dana pravog rada za koncept, uvježbavanje i izvedbu ispita. Sjetio sam se onda Keglovichiane i razmislio je li pametno odabrati tako složenu i dugačku pjesmu. Ali tako je prekrasna, igriva, odmah bih smislio rješenja poput: „ovaj početak mora biti song“ – bilo je toliko opcija… Tako je pala odluka da za svoju izvedbu umjesto hrpe kratkih balada uzmem dvije kraće i jednu ogromnu. Mislim da je to fini balans.

Na koja ste kazališna izražajna sredstva stavili naglasak?

Dozvolio sam si crtati. To je specifična odluka jer je na Akademiji, pogotovo na prvoj godini, najčešća uputa „ne crtaj“, odnosno učilo bi nas se da ne budemo naporni gledatelju pretjeranim naglašavanjem i gestikuliranjem pojmova. Obično jer su stvari dovoljno jasne i ne treba podcrtavati. Ali u Baladama je tako komplicirani jezik, pa sam si dopustio podcrtati u pokretu što zapravo govorim. Mislim da sam tako bliži široj publici, a ne samo onima koji su detaljno iščitali Krležu. Netko će to možda nazvati prvoloptaškim koracima, ali radi se o pristupačnosti široj publici – htio sam da shvati svatko tko dođe.

Recimo, kažem „tremfus”, što je zapravo trozubac. Uz tu riječ gestikuliram postavljanje trozupca na tlo i oponašam zvučni efekt metala kako odzvanja. Pomalo kao u crtiću – na nekim mjestima odlučio sam se zafrkavati. Kad je u pitanju Gumbelijum roža, primijenio sam pristup koji je više brehtijanski. Ne crtam uopće, a ako nešto dočaravam, to će biti zvukom – recimo kad tmurnu atmosferu naglašavam sablasnim kuckanjem o gitaru.

Kako ste pristupili društvenoj angažiranosti izvornog teksta i pitanju aktualnosti danas?

U prvoj baladi koju sam odabrao, Petrica i galženjaki, Petrica se žali na to kako se tretiraju seljaci. Tada iz protesta i zbog sadržaja najviše izvodim kako sam to gledao u ostalim verzijama: prigovaram i žalim se pred publikom oko stanja u kojem jesmo. Jer smo u groznom stanju! Ali nisam bio inspiriran današnjicom, išao sam iz situacije. Gledam iz primjera Keglovichiane: Krleža opisuje kako grofa dočekuju dok ulazi u nebo. Išao sam jako doslovno, ali opet uz neku moju igrivost. Tu sam užasno zahvalan svojem studiju u Osijeku, gdje je veliki fokus na lutkarstvu. A u toj disciplini, ako nisi dovoljno zaigran, neće funkcionirati. Bilo je jako važno za dočarati satiru Keglovichiane, gdje se Krleža genijalno zafrkava cijelo vrijeme, prikazuje kako tog smrtnika, bezveznog čovjeka, dočekuju anđeli i Sveti Petar koji praktički kaže: „Uđite, sve smo za vas pripremili!“. Tu je i zbor anđela, a on je samo neki najobičniji tip… to je urnebesno. I odlična je satira na nepravdu oko pozicija u društvu.

Ali nije mi bilo na umu sprdati se s nekim konkretnim vladarom. Mislim da je to već bezvremensko tkivo kakvo jest. Kad bih stavio fokus na nekoga danas, razmišljam da kasnije u budućnosti možda ne bih mogao izvoditi predstavu jer ta osoba tada više neće biti aktualna. Ovako je to svakidašnje, na neki način vječnije, može se izvoditi gdje god, kad god.

Kako se odnosi kronološki nastanak predstave s Vašim zaposlenjem u Komediji?

To je bio jedan prekrasan niz događaja. Započelo je ulogom u Ljepotici i zvijeri. Nisam računao da ću proći na audiciji, došao sam s nadom da se predstavim Komediji, da me netko zapamti i možda me imaju na umu za buduće projekte. Prijavio sam se za uloge Zvijeri i za Gastona. Nit sam dlakav kao Zvijer, nit sam mišićav kao Gaston! Ničemu se nisam nadao, da bi mi javili da sam odabran za ulogu. Pritom sam tada studirao u Osijeku. Morao sam juriti, odraditi par predavanja na Akademiji, putovati za Zagreb, odraditi probu, odspavati u Zagrebu i brzo se vraćati natrag da uhvatim još večernje predavanje. To je bilo vrlo komplicirano žongliranje. Nakon Ljepotice su obnavljali Jesus Christ Superstar i rekli mi: „Dođi na audiciju za to!“ I tamo sam im se svidio i dali su mi ulogu, pa vjerujem da su shvatili da sve to dobro funkcionira. Brzo nakon Superstara su mi došli s pričom: „Broj jedan: obnavljamo Jaltu Jaltu, bit ćeš Engleski sobar. Broj dva: dođi na novu audiciju, ali za radno mjesto.”

Došao sam i dogodilo se ono što sam mislio da će eventualno doći 7 godina nakon što završim studije, a tada sam bio na završnoj godini u Zagrebu. To je bio niz prekrasnih slučajnosti koje su bile točno onako kako treba.

Bih li imao priliku izvoditi Balade da nisam zaposlen u Komediji? Vjerojatno bih našao način, ali sretan sam što je ovako kako jest. Ljudi imaju priliku vidjeti predstavu na koju sam jako ponosan. Nisam tip koji se gurka i ne volim od ovog posla raditi kompetitivnost. Profesionalno se bavim ovime oko 4 godine i nikad se nisam trebao laktariti. U Komediji sam im se svidio, kako su mi rekli, jer sam uvijek dolazio na vrijeme, pripremljen, naporno sam radio…

Neki će reći da je gluma zanimanje koje donosi puno teškoća i malo sreće.

Mislim da je stvar perspektive. Ako se ti uvjeravaš da je život, ili konkretno ovaj posao jedna velika borba, tako će i biti. Univerzum ima tu zanimljivu moć da na svako tvoje mišljenje kaže: „Da, u pravu si.” Ja sebe uvjeravam da s ovim poslom nije tako, da je sve onako kako treba biti. Imao sam fazu kad sam dobar dio svojih audicija prolazio, sad sam u ovoj obratnoj fazi: „Ne možeš sve dobiti, ali to je okej, nije poanta da svatko dobije sve.“

Čitatelji su, vjerujem, već puno čuli o specifičnostima zagrebačke ADU. Možete li približiti iskustvo studiranja smjera Gluma i lutkarstvo na osječkoj Akademiji?

Puno je razlika. S Osijekom sam užasno zadovoljan. Ne znam se sjetiti loših stvari. Jako je pametno strukturiran studij što se tiče predavanja i u glumačkom i u lutkarskom smislu. Na prvoj godini se bavimo isključivo radom na sebi i partneru. Učimo kako zajedno biti u prostoru, raditi scenu. U toj fazi nemamo punopravne tekstove, nego zadatke i situacije.

Recimo, dobili smo tekst Hamletovoga govora glumcima i naučili smo ga napamet. Morali smo napraviti etidu s novom dramskom situacijom, ali izgovarajući Shakespeareove postojeće replike – trebalo se shvatiti da zapravo ja, izgovarajući Hamletov govor, zapravo od partnera želim kupiti burek. Možda je tada bilo čudno ili smiješno, ali kasnije shvatiš da ima smisla. Da nisu uvijek važne riječi koje izgovaraš nego prije svega glumcu  treba biti jasno zašto je došao na pozornicu.

Na drugoj godini već ulazimo u analize teksta, dubinsko promišljanje zadataka unutar scene. Tu su bili profesori Jasmin Novljaković i pokojni Saša Anočić – naša klasa mu je bila posljednja. To su bili složeni radni procesi: morali smo uzeti neku radnju koja ima završni cilj, a naglasak je bio na tome da nam ta radnja nije poznata u stvarnom životu. Kolegica Mateja Tustanovski je tako radila scenu Čehova tijekom koje mijenja grafičku karticu na računalu. Ja, recimo, ne znam kuhati, pa sam svojeg Čehova radio guleći krumpir i pripremajući pomfrit.

Nakon toga smo radili intervjue i biografije stvarnih osoba. Bilo je važno u svojoj glavi zaista postati ta osoba, ne ulaziti u jeftinu imitaciju. Temelj su nam bili intervjui koje su ti ljudi dali. Ja sam uzeo Milana Bandića i puno sam se i trudio i zabavljao savladavajući njegov famozni promukli glas. Za biografije je bio sličan proces, ali s više kreative. Trebamo se osvrnuti na njihove živote i locirati trenutak kad je ta osoba postala ono po čemu je pamtimo. Ja sam uzeo Beethovena i odlučio pokazati vrijeme kad je stvorio IX. simfoniju, tj. Odu radosti. Sve je to bilo kroz prizmu njegovoga kompliciranog odnosa s bratom, kojeg je igrao kolega Matko Trnačić.

Nakon postupnog rada s partnerom, situacijama, razvoja vlastitih vještina i svega ostaloga, na čemu se temeljito radilo prve dvije godine, na trećoj godini mentori su nam rekli da smo napokon spremni za gazde: Shakespeare, Krleža i Grci. Ta treća godina je bila najteža od svih – to su najljepši i najteži tekstovi. To funkcionira jedino ako daješ 100%, a ja nisam vjerovao da to radim: užasavao sam se tih tekstova jer sam se oduševljavao time kako su napisani.

Svatko od nas se s vremenom susretne s tim demonima koji nam govore da nismo dovoljno dobri. Poanta je kako naučiti ne slušati te glasove i napraviti najbolje što možeš.

Razlika u odnosu na Zagreb je između ostaloga to što je u Osijeku puno veći fokus na mjuziklu. Tamo smo znali imati po pet sati tjedno s našom Veronikom Hardy. Ona to radi maestralno – neki moji kolege su se bojali izustiti ton, pa ih je ona navela da zapjevaju tako dobro da smo se svi naježili. Vještina pjevanja je potrebna svakom glumcu – možda se neće svatko složiti. To znanje nas kasnije čini boljim izvođačima i čini mi se da bi na ADU mogao biti veći fokus što se tiče toga. Drago mi je da se Osijek to trudi gurati dalje uz Veroniku Hardy; vjerujem da će još puno generacija dovesti do razine.

A lutkarstvo, to je isto veliki bonus jer te čini boljim glumcem. Lutka ne podnosi glumca. Jedini način da ona funkcionira je da glumac zaboravi da je prisutan. Moram potpuno izbaciti sebe i dati se u to biće koje sad animiram. Svjesno ili nesvjesno, kad se toliko dugo time baviš, to postane tvoj pristup i s ulogama. Zazirem od te riječi, ali ovdje nema druge: ego. To je ono što glumac miče, sve svoje privatno i osobno, da utjelovi ulogu kako treba. Znaju kod svih nas biti želje da se svidimo publici i slično. Ne. Fokus je na partneru i meni, ne da nas gleda publika, nego samo nas dvoje, na pozornici.

Postaješ igriviji glumac pomoću lutkarstva. Lutka koja samo stoji i priča je užasno dosadna – mora se razigrati. Dok priča, neka se lutka spotakne, neka svira klavir i žonglira istovremeno… s takvim znanjem, tvoj mozak razmišlja drukčije kada dobiješ zadatak i scenu: „Kako ovo učiniti zanimljivim?“

Koji su Vaši aktualni i idući projekti?

Radim novu predstavu u Komediji koja će izaći 2. lipnja. Režira je Kokan Mladenović, naslov je Juha braće Marx. Nedavno je izašlo nekoliko crtića u kojem dajem glas, primjerice Lilo i Stitch. Igrat ću i u jednoj predstavi koja će igrati cijelo ljeto. Ne bih trebao u detalje, ali mogu reći da će mi to biti prvo pravo radno ljeto. Dosad mi je to razdoblje bila jedina prilika za druženje s prijateljima koje vidim jedino tad, ali sad su na red došle druge stvari.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. svibnja 2025.