Razgovarala: Katarina Kolega

18.9.2026. – Hana Veček istinska je zaljubljenica u radijsku umjetnost. Nakon komparativne književnosti i filozofije, studirala je kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a uz režiranje, bavi se prevođenjem i pisanjem, no najnadahnutije govori o radiju. Za režiju igrane radiodrame Strah tijela od poda 2024. primila je Nagradu hrvatskog glumišta, a na dodjeli zahvalila je svim suradnicima bez kojih je taj posao nezamisliv: urednicima, ton-majstorima, glazbenim urednicima i glumcima. Više puta Hana Veček dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za režiju radiodrame, a na prvom mjestu više puta bila je i na natječaju Mali Marulić. Prisjetili smo se nekih nagrada i suradnika i u našem razgovoru koji nas je povezao i sprijateljio.

U drami Strah tijela od poda Katja Grcić fiktivno obrađuje zbivanja nakon jednog stvarnog, stravičnog događaja. Dramatičarku je, naime, zaintrigiralo pitanje kakvi su odnosi među djecom koju je otac na Pagu prije tridesetak godina pokušao ubiti, kako se osjećaju nekoliko dana prije njegova oslobađanja iz zatvora.

Tako je. To je fikcionalna, nestvarna situacija i ne smijemo je brkati sa stvarnošću. U toj drami govorimo o licima – kako se nose s traumom, koja je uloga majke, žele li vidjeti oca.

Kako ste se nosili s tim tekstom?

Tekst je prilično bolan, ali kad radim neki tekst meni je jedino bitno je li on istinit ili nije. Govorimo naravno o onome što prepoznajemo kao unutarnju istinu, ne o faktografiji. Istina je kad vjerujemo da bi neko lice izgovaralo takve rečenice, mislilo podtekst tih rečenica. Što je tekst istinitiji, to mi je lakše raditi na njemu, čak i onda kad je suludo bolan. Ta je bol oslobađajuća jer je istinita.  Tu ima puno psovki i nemuštosti, puno gluhoće i težine.

Što je u toj drami istinito?

Istina je u tome da se žrtve ponašaju na različite načine kao što se i mi sa svojim traumama nosimo različito. Ponekad smo i mi sami bili zli zbog nečeg ružnog što nam se dogodilo. Jedna od stvari u ovoj drami koju doživljavam najistinitijom jest ta da je najagresivnije lice u njoj, a to je sin, najzdravije od svih. S druge strane, najmirnija kći je na rubu suicida. A majka ocu oprašta jer misli da se tu zapravo nema što ni oprostiti. Dakle, to nije oprost. To je sljepilo i neka druga vrsta agresije. To je ono što ovu dramu ne čini crno-bijelom, nego stvarnom, istinitom. Sva su lica izuzetno složena i višeslojna i to radiodrami daje punoću.

Vi ste tu punoću ostvarili i zvucima oluje i mora te glazbom, za što je zaslužan  skladatelj i glazbeni urednik Maro Market. Zvukom se ispisuje još jedan tekst unutar Katjinog teksta.

I upravo to što smo potpuno u zvuku, tu je ta predivna ljepota radija! U toj drami puno smo se bavili upotrebom zvuka kao instrumenta. Glumica Rea Bušić tumači djevojku koja je u invalidskim kolicima i koja stalno jede tvrde bombone. Snimili smo zvuk bombona koji udaraju u njezine zube i iz tog je materijala Maro stvorio melodiju. Maro bi mogao glazbu stvoriti i iz zraka. Koristi i zvuk mora kao instrument. I ta glazba priča unutarnju priču, podtekst.

I stvara atmosferu.

Možda je to najvažnije. Kad želimo ispričati priču, voljeli bismo da se pogodi atmosfera unutar koje se ta priča događa. Taj neki unutarnji osjećaj – koji jest težak, ali opet ne smije slušatelju biti pretežak. Atmosfera ga mora prenijeti kroz težak osjećaj i na kraju ga iz njega izvući. Ne smije ga potopiti. Maro i ja uvijek počinjemo razgovarati o nečem apstraktnom, a onda se glazba dogodi iz improvizacije i pokusa. Iz metode pokušaja i pogrešaka. Taj proces mi uvijek bude težak, jer pokušavamo pogoditi nešto neopipljivo, nešto neizrecivo, neki unutarnji dašak, unutarnju tišinu – kroz zvuk. I onda ta sreća kad se uspije u nečem toliko nemogućem.

Kako biste mogli opisati svoj način režiranja?

Režija je potraga za smislom. Za načinom kako da ono što nama ovog trenutka određene rečenice znače prenesemo do slušatelja. Kako da damo uputu glumcu, kako da zajedno s glumcem čujemo duboku melodiju i ritam teksta. Ritam. Režija je ritam. Uvijek citiram Laurie Anderson koja je jednom rekla da je govoriti o glazbi isto kao i plesati o arhitekturi. Govoriti o glazbi i zvucima je nešto za što nam je potrebna određena vrsta telepatije. S nekim ljudima ćemo se bolje razumjeti, s nekima manje i tu je dosta važno da osjetimo zajedničku vibraciju. Sigurno su mi najdraži trenuci u životu kad se stvara glazba, kada smo u režiji skladatelj, ton-majstorica/ton-majstor i ja. U ovom slučaju radila sam s predivnom Marijom Pečnik Kvesić. Kod Marije obožavam njezin osjećaj za grešku, ona je biće koje uspije osjetiti taj dah, taj trepet, jer stvari ne smiju biti previše ispeglane da bi zadržale život u sebi. Taj odnos između ton-majstora i redatelja je poseban. Radijski ton-majstori su utjelovljenje cijele lepeze ljudi na filmu – oni su kamerman, montažer, tonac i postprodukcija istovremeno. Naš će odnos obilježiti cijeli projekt, koliko se razumijemo, koliko se čujemo i imamo li sličan unutarnji ritam. Najljepše je kad na sličan način osjećamo prostor koji se nalazi između riječi, da bi se riječi razumjele, da bi cijela priča prešla preko rampe. I svaki ton-majstor donese nešto sasvim drugo sa svojim osjetljivim bićem. Hvala im što me pokušavaju i uspijevaju razumjeti na nekoj neizrecivoj ravni. Hvala Tomici Šamecu na toplini i bliskosti, Srđanu Nogiću na zvjezdoznanstvu… na svemu čemu me strpljivo uče.

Čini mi se da taj unutarnji ritam tražite i u djelima koje birate. Gotovo svaka drama koju ste režirala na radiju sadrži neku bol i mudrost. To su drame o praštanju, zamjeranju, zdravim i nezdravim obiteljskim odnosima. Rekla bih da je bol provodni motiv koji spaja mnoga tvoja režijska ostvarenja.

U pravu si. Puno mislim o boli i o tome što se s njom može. Na koje načine možemo iscijeliti tu bol, pokazati je, da bude viđena i priznata. Mogu to usporediti s djetetom kojemu roditelj, kad se udari, kaže: „Nije ti ništa“, uvjeren da je time uspio skratiti trajanje djetetove boli. A zapravo ona će ostati s njim, duboko potisnuta u njemu. Mislim da je upravo bol kad nismo viđeni najveća. Ili kad smo viđeni na pogrešan način. Kad je skrivena u temeljima našeg unutarnjeg djeteta, onda je najbolnija. Lako vidimo masnice, ali psihološki pritisak pod kojim se djeca i odrasli slamaju, agresija koja nije fizička, teško se vidi ili se zanemaruje.

O tome si pisala u izvrsnoj drami Magnus, za koju si dobila nagradu Mali Marulić. U njoj opisuješ dječaka koji je izgubio oca i izvana djeluje vrlo agresivno, dok je zapravo iznutra izuzetno ranjiv i pokušava se nositi s tom traumom. Smatram tu dramu vrlo iscjeljujućom, ne samo za one koji su izgubili roditelje, nego i za sve ostale da razumiju ponašanje osoba u boli.

 Ljutnja je nešto što nam često pomaže u životu, a neprestano je pokušavamo suzbiti, osobito kod žena i djece. Još uvijek živimo u svijetu u kojem samo odrasli muškarci imaju potpuno, neprikosnoveno pravo na nju i ona, pak, kod njih često eskalira u povrjeđujuću silu. Dok nasuprot tome želimo djecu ostaviti bez ljutnje. Ostaviti ih u tom nekom svijetu u kojem smiju iskazivati samo pozitivne emocije. Naravno da se odraslima nije lako nositi s dječjom ljutnjom, iz raznoraznih razloga. Podkapacitiranost, vlastita nemoć, način na koji stvari doživljavamo osobno, strah od ljutnje u nama samima…

U Magnusu nudite određenu vrstu psihoterapije i to uz pomoć očeva glasa.

To je otac koji je umro, ali sad se sinu javlja u obliku glasića koji si daje ime Magnus. Dobio je priliku još jedanput razgovarati sa sinom, ispričati mu se za način na koji je doživljavao svijet i pomoći mu svojim prisutnošću. To je kod Magnusa važno. Dok je bio živ, otac je stalno bio na sve ljut, svi su mu za nešto bili krivi, sve je optuživao. Umro je od infarkta kad mu je netko uzeo parkirno mjesto. Sada, kada gleda s druge strane u svog predivnog sina i svoju predivnu ženu, kada ih iz mira vidi u svom sjaju njihovih bića, žao mu je da nije bio prisutan s njima, da nije pojeo kao kremšnitu sa šlagom svaki dan koji je živio uz njih.

Malog Marulića ste dobili i za dramu Bijelci. Zanimljivo je da često pišete za djecu.

Da, zato što je to mjesto koje je potrebno odmah iscijeliti. U dječjoj književnosti doživljavamo mnogo katarze. I one su nam važne i potrebne. Katarza donosi slobodu. Bajke nam omogućuju da se nosimo s teškim stvarima, da prorađujemo neke negativne osjećaje: strah, tugu, ljutnju, krivnju. Ali da se, dok se bavimo time, osjećamo dobro, da bude smiješno, ludo, da razumijemo o čemu se radi, a da podtekst prelazi u nas tako da nam nije nametnut. Bijelci se kroz priču o dva plemena paunova bavi strahovima, predrasudama, mizoginijom… Ali kroz puno apsurdnih i smiješnih situacija.

Što je Vama katarza?

Katarza mi je kad uspijem probiti led svog srca. Sjekira koja razbija taj led može biti drama ili priča, pjesma ili film, umjetničko djelo. Najčešće je kazalište. Katarza je kad se uspijem probiti van i kad uspijem izgovoriti/napisati riječ, misao, rečenicu, stihove koji su došli izravno iz tog mjesta. To mi je ogromna katarza.

Ne znam jesu li Magnus i Bijelci bili izvedeni na radiju?

Ne. Tekstovi koje pišem za Malog Marulića ne mogu se izvesti na radiju. Njih pišem za kazalište. Bijelci nemaju smisla na radiju jer se tu ne može vidjeti šareno i bijelo perje paunova, a kad se to ne može vidjeti, drama nema smisla. Ista stvar je i s Magnusom. Za radio pišem misleći odmah na taj medij, na zvuk.

Dramski tekstovi koje sama pišete i koje birate uglavnom se bave obiteljskim odnosima. Uz spomenutu Katju Grcić, ne smijemo izostaviti Espija Tomičića. Za radiodramu nastalu prema njegovoj drami Ne zaboravi pokriti stopala primili ste Nagradu hrvatskog glumišta 2020. godine, a Domagoj Ivanković dobio je nagradu za najbolje glumačko ostvarenje u Espijevoj radiodrami Your love is king 2023. godine, koju ste također režirali.

Espija obožavam režirati. Kod njega je predivan taj ritam. On kao da ulazi u neki svoj vlak i pusti da ga nosi. Stvarno se divim načinu na koji pušta cijelu kompoziciju da projuri kroz sve njegove traume i izleti van. Zanimljivo je da nas dvoje pišemo uvijek kad imamo deadline. Valjda teške teme jedino tada puštamo unutra. Do tog trenutka nešto črčkaš, ali onda jednostavno moraš otvoriti srce, duboko zaroniti i sve izvući van. Kad tako pišem, uvijek na kraju ridam.

Je li to oslobađajuće?

Apsolutno. To je predivno. Napisala sam nedavno radiodramu o mom susretu s Rainerom Maria Rilkeom. U njoj sam htjela donijeti najautentičniju sebe, htjela sam progovoriti o mogućnosti da ponovno posjetimo neke najvažnije trenutke našega života koji su istovremeno bili bolni i lijepi. Bojala sam se da ne budem lažna, da ne izgovorim pogrešne riječi, odnosno one riječi koje nisu moje, a često se njima koristimo zbog društvenih okolnosti, one riječi za koje se uhvatimo jer nemamo bolje.

To je taj poetski rad na tekstu koji je blizak Espijevom pismu.

Njegovi tekstovi i jesu poezija.

Koliko Vam je poezija važna?

Poezija je jezik duše i kao takva mi je najvažnija. Kad je autentična, ona s nama izravno govori, bez obzira na temu. Kad poezija nije autentična, kad se iza nje skriva lažna emocija, doživljavamo je kao patetičnu. Loša poezija i loše kazalište su nešto najstrašnije. To je zaista mučenje. Ali odlična poezija i odlično kazalište dubinski iscjeljuju. Max, Micha i ofenziva Tet u ZeKaeM-u je nešto u meni slomila i zacijelila, kao da sam imala loše zaraslu kost. Jasna Žmak me sa svojom This is my thruth, tell me yours izula ne samo iz cipela, nego i iz hlača, majice, čarapa… Kazalište u nama ogoli neko mjesto, makne šumu i dozvoli nam da pogledamo u taj jedan, veličanstven, ali ranjen hrast.

No, je li moguće uvijek napraviti dobro kazalište?

Naravno da nije. Ništa nije moguće uvijek napraviti dobro. I ne smijemo zaboraviti da umjetnici moraju imati pravo na grešku. Moraju imati pravo na to da probaju nešto do kraja i da to onda možda uspije, a možda i ne. Savršen primjer za to je Eichmann u Jeruzalemu Jerneja Lorencija. To je bio suludi eksperiment. Prebaciti nevjerojatan dokumentarni film Shoah u kazalište! I iz tog eksperimenta nastala je jedna od najboljih predstava koje smo imali u zadnjih nekoliko godina. Ali ne možemo tražiti od redatelja istovremeno i da eksperimentiraju, ali da i uvijek naprave dobru predstavu. Eksperiment je po svojoj prirodi riskantan i ne može uvijek ispasti dobro. Umjetnik mora ima slobodu greške.

Koji su bili Vaši najveći eksperimenti?

Dokumentarna radiodrama Lomeći mrak – o tome što žene misle o filmovima Larsa von Triera. Jer nisam znala uopće kud idem, samo sam htjela govoriti o Larsu, slušati o Larsu i baviti se time što je to što on u nama dotiče i mijenja. I time koliko su se promijenili načini na koji gledamo i doživljavamo njegove filmove. I koliko se promijenio način na koji gledamo na to kako je Lars tretirao svoje glumice. Lud projekt, u 22 ženska glasa.

I naravno Rilke. Za tu sam dramu morala oživjeti Rilkea. Nisam znala kako se to točno radi, ali sam bila uvjerena da to mogu.

I uspjela si. U tom nevjerojatnome radijskom ostvarenju (koji se može naći na internetu) ispreplela si svoju intimu s Rilkeovim stihovima, ostvarila si fantastičan dijalog koji se doima potpuno stvaran. Kad govorimo o unutrašnjim podudarnostima i vibracijama, čini se da ti i Rilke dišete zajedno.

Kad sam imala osamnaest godina, prvi put sam pročitala Pisma mladom pjesniku. On u njima odgovara mladom pjesniku na pitanja o umjetnosti i životu, šalje mu svoje stihove, nevjerojatno mudro, toplo i proročanski odgovara na njegova pitanja. Mnogo puta u životu vraćala sam se toj knjizi, u raznim prijevodima i te rečenice postale su dio mog života. To je toliko jako da mi je Nikolina Prkačin, koja u radiodrami tumači mene, na jednoj probi rekla: „Pa ti si njegova inkarnacija!“ Neke rečenice, neke misli u nas tako duboko uđu pa bi se moglo reći da naš DNK postane sličan tim ljudima. U tom smislu moglo bi se reći da sam na određeni način s Rilkeom u rodu, da sam Rilkeov potomak. Kao što sam sigurno i potomak Antona Pavloviča Čehova i praunuka Marine Cvetajeve.

Kad pišete tekstove za radio, imate li u glavi koji bi glumac/glumica mogli igrati određeno lice? Čuješ li njihove glasove?

Naravno. Kad sam pisala Rilkea, znala sam da je Rilke, mladi pjesnik, Luka Knez. I odmah sam znala da će mene tumačiti Nikolina Prkačin. Zato mi je bilo lako pisati rečenice koje bi možda, da ih netko drugih izgovara, zvučale patetično. Ali ne mogu zamisliti da Nikolina Prkačin nešto izgovori patetično. Ona će radije nešto ohladiti nego odglumiti lažnu emociju. I to je divno. A Luka će donijeti toplinu i nježnost.

Kako se upoznajete s mladim glumcima i glumicama?

Posjećujem ispite na Akademiji dramske umjetnosti. Tamo neki od njih zasjaje takvim nevjerojatnim sjajem. Treba gledati više ispita jer na nekima zasjaje jedni, a na nekima drugi. I ti osjetiš dio njihovog bića s kojim želiš nešto stvarati. Ponekad su mi oni nadahnuće za pisanje. Nešto u njima toliko jako svijetli i želiš tu svjetlost dovesti u područje etera, scene, kadra. Želiš da ta svjetlost osvijetli dio tvog mraka, tvoje sjene.

A kako s njima radite?

Budući da imamo malo termina na radiju, odlazimo jedni drugima doma, nalazimo se po prostorima gdje nema buke, po tihim kavanama, parkovima ili napravimo probu putem telefona. Nalazimo se, dakle, na svim mogućim mjestima i tamo isprobavamo sve dok se ne uspijemo probiti, dok sve ne sjedne na svoje mjesto. Kad se to dogodi, onda je dalje sve lako. Bitno mi je da je svima jasno što je najvažnije za lice koje tumače i za dramu u cjelini. Budući da na radiju imamo malo vremena, glumci moraju znati brzo reagirati na uputu. I Bože, koliko mi imamo sjajnih, velikih glumaca. Glumci su potpuno čudo, čudo. Mogu samo izgovarati njihova imena ili prezimena i to mi je poput neke mantre… Doris, Amanda, Aleksandra, Siniša, Petra, Alma, Đokić, Barić, Lorenci, Daria Knez, Mokri, Ugo, Luka, Dado, Nikolina, Rea, Čubrilo, Poljičak, Dodo, Grlić, Mašković, Biba, Ljilja, Duba, Živko… mogu tako dugo. I ponekad naglas vičem: „Kiki, Ivice, vratite se!“ Mislim na Kikija Kapora i Ivicu Vidovića. Kad umre glumac, nenadoknadiv je. Nema više nikad baš takvog glasa, takvog habitusa, takve energije.

Drame koje režirate i pišete bolne su i nježne, ali i angažirane. Posebice bih istaknula dramu Down by law Mile Čuljak, koja govori o problematici s kojom se mnoge obitelji nose. To su djeca s Downovim sindromom i autizmom.

Mila je napisala tu dramu kao neki bojni poklič majke, kao otvoreni prozor za vlastito ludilo koje joj je dalo snagu da se nosi s apsurdnim situacijama. Njezin sin Boris ima Downov sindrom i mnoge fizičke komplikacije. Mila se sa suludo puno ljubavi nosila sa svime time, izuzetno hrabro i uz pomoć vlastitog ludila, a majčinstvo u nekoj krajnosti jest vrsta ludila. Uz sve što ima i uz pomoć mnogih ljudi koje je pozvala da budu uz nju, ne samo kao svjedoci nego i kao akteri njezinog života. Jelena Lopatić utjelovljuje taj tekst i na sceni i u radiodrami i posuđuje Mili ne samo svoj glas, nego i svoje srce. Riječanke su posebna sorta, posebna snaga. U Urbanovoj pjesmi Sama – eto ih tamo svih u Miličinom spotu – Jelena, Mila, Tanja Smoje, Nataša Antulov i moja predivna, velika, Aleksandra Stojaković. S Aleksandrom sam na radiju između ostalog radila i njenu monodramu Lolipop koju je napisala zajedno s Natašom – u kojoj Aleksandra ogoljuje svoj život i preklapanja svojih životnih uloga – umjetnice, majke, ljubavnice, bića koje pokušava držati svijet na okupu i istovremeno ga koristiti kao materijal za svoju umjetnost. I imati snage za introspekciju, za stalno seciranje i sebe i svojih odnosa. Što je teško, ali neophodno. Čini mi se da i ja to stalno pokušavam, popiknem se, pa opet. I taman kad mislim da mi je nešto jasno, promijeni se vizura, promijeni se paradigma i kao da sam opet u ništavilu iz kojega trebam napipati prolaz do svjetla. Tepisi nestaju ispod naših nogu, život je gumi-gumi.

Što vas kod tekstova najviše privuče?

Kad osjetim istinu. Istina je uvijek kao neki udarac u pleksus. Znate onaj osjećaj kad naglo morate ispustiti knjigu da dođete do zraka – obožavam taj trenutak! Kad mi se to dogodi, moram odložiti knjigu, prošetati i prodisati i zatim joj se vratiti i pročitati ponovno isti taj ulomak.

Imate li isti takav osjećaj i kada prevodiš neki tekst?

Prevodila sam predivne knjige. Primjerice još uvijek se vraćam na rečenice i trenutke iz romana Mjesečeva palača Paula Austera ili O ljepoti Zadie Smith. Kod prevođenja je čarobno to što se knjiga zauvijek nastani u nama, postane dio naše unutarnje topografije, jer smo je mi preveli u vlastiti jezik zadržavajući misli i ritam originala. Prevođenje je ujedno i mukotrpno. Mukotrpna je ta želja da budemo dosljedni autoru i njegovim mislima. Zato je prevođenje i čast, duboko intimni odnos s autorom. Puno sam prevodila dok mi je sin bio mali. Sada prevodim samo za vlastite potrebe. Primjerice, ljetos sam prevela jednu Rilkeovu pjesmu s njemačkog na hrvatski i osjećala sam se da je to najbliže što u nekoga mogu ući, u njegovu misao, u moj jezik.

Imate li neke uzore u prevoditeljskom poslu?

Moj najdraži prijevod je prijevod Igora Buljana knjige Pismovnik Mihaila Šiškina. On je tu knjigu uspio prevesti ne samo na naš jezik i njegovu strukturu, nego i na naše kolektivno nesvjesno. Ili Sylvius Henria Boscoa koji je prevela Željka Čorak – to je toliko predivna knjiga da je čovjek, dok je čita, osjeća u ustima. Puno puta sam je čitala nekome naglas jer te riječi, savršeno prevedene, prekrasno grgolje.

Režirali ste u mnogim kazalištima, snimala si filmove, baviš se prevođenjem, ali uz sve to već dugi niz godina neumorno stvaraš radiodrame. Čini mi se da ti je na radiju najljepše.

 Radio mi je omogućio da čujem svoju dušu. I da režirajući čujem tuđe duše puno bolje nego na drugim mjestima. Radio je veličanstven jer izoštrava fokus. Kad čitaš, osjećaš atmosferu, no kad je čuješ, ona je intenzivna, zvuk uđe u tebe duboko, tamo dolje, prođe pored bubrega i spusti se niz noge.

Osjećate i tišinu koja je na radiju također vrlo važna.

Tišina je tako važna. Ona je predivan instrument. Nedavno sam režirala jedan od najboljih hrvatskih tekstova – Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute Ivora Martinića. Taj tekst igra i u ZeKaeM-u. Odlična predstava u režiji Aleksandra Švabića. No taj je tekst drugačiji na radiju, dođe na neko mjesto gdje nam je još bliže – a Ivor nam ulazi baš pod kožu, ispod fascije. Isti genijalni glumci. I još više tišine – gotovo neizdrživo. A svi se bojimo te tišine pa ponekad u radiodramama pokušavamo dodati puno zvukova, ići u brzinu. S time dobijemo tempo, ali gubimo razumijevanje. A kad nema razumijevanja, tempo nam ništa ne znači. Kad se u montaži nađem na tom strašnom mjestu kad je sve dobro ali ništa ne dopire, najčešće je rješenje da vratimo tišinu. Najteže mi padne kad se to desi u predstavama za djecu, kad budu silno nabrijane i brze, a nestane smisao. Probode me neka čudna bol ispod jetre, jer osjetim da oko mene sjede djeca koja misle da nisu dovoljno pametna jer ne razumiju što gledaju. I onda razviju averziju prema kazalištu. Predivno je kad je sasvim suprotno, kad su prepoznata, uzeta u obzir, osvojena magijom kazališta – kao u Maloj Fridi u Žar ptici.

Kad već spominjete kazalište za djecu, dosta si radiodrama snimila za djecu i mlade. Junake Pavlove ulice i Ti si meni kao ona šalica si i radila s djecom. Kako je s njima raditi?

Najljepše. Obožavam raditi s djecom. S njima se fantastično razumijem na telepatskoj razini. Djeca mrze lažne rečenice i odmah ih prepoznaju. Odmah znaju što nitko nikada ne bi izgovorio i to žele promijeniti. Oduševe se istinom. Oduševe se i kad netko izgovori nešto neprimjereno. Kod njih nikada nema muljanja. I to je predivno. Uz to djeca vole slušati djecu pa je snimanje radiodrama s mladima izvrsno i za razvoj nove publike i šteta što se to češće ne radi. Nažalost rad s djecom postaje sve teži, jer ako želimo da dijete nastupa na radiju, moramo tražiti dozvolu od socijalne službe i sve je to postalo administrativno prekomplicirano. Čak i apsurdno.

Dječacima iz jedne osnovne škole držala si dramske radionice i iz njih je nastala tvoja prva radiodrama Ti si meni kao ona šalica, a poslije i Molnarovi Junaci Pavlove ulice.

Da, bila je to skupina takozvanih Divljih dječaka. Okupile smo ih psihologinja Iskra Pejić i ja i počele smo s njima stvarati kazalište. I bili su odlični. Većina njih imala je poremećaj pažnje, neki oblik ADHD-a, a svi su bili izrazito talentirani i zainteresirani za glumu. Svi znamo da kad netko muca, prestane mucati kad glumi. Slična stvar je i s ADHD-om. Nestao je čim su počeli glumiti.

Koja Vam je najdraža radiodrama koju ste snimila?

Miška mi je najdraža koju sam snimila i napisala. To je bajka o ruskom polarnom medvjedu, cirkuskom medi kojega su slučajno ostavili u šumi u Slavoniji i on sad tamo upoznaje životinje: Čaplju Dangubu, miševe Melkiora i Baltazara, malog ježa, Užasno glupu vilu i ostale. Mišku je glumio moj sin Alex. Sada je student glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a tada je bio devetogodišnji dječak. Još uvijek čujem taj njegov glasić.

Miška i Rilke, uvijek.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. rujna 2026.