Razgovarala: Narcisa Vekić

9.6.2026. – Jedan od najcjenjenijih hrvatskih glumaca svoje generacije, Živko Anočić ovogodišnji je dobitnik Nagrade Fabijan Šovagović za najbolje glumačko ostvarenje na 33. Festivalu glumca, za ulogu produkt menadžera u predstavi Vrata do Teatra Exit. Rođeni Osječanin s dugogodišnjom kazališnom, filmskom i televizijskom karijerom, publici je poznat po upečatljivim ulogama koje gradi nenametljivo, precizno i s mnogo unutrašnje snage.

Nakon godina provedenih u kazalištima Trešnja i Gavella, od 2024. prvak je Drame HNK-a u Zagrebu, gdje nastavlja nizati zapažene uloge. Struka ga već godinama prepoznaje kao glumca koji jednako uvjerljivo nosi i komične i dramske registre, a nova je nagrada potvrda kontinuiranoga umjetničkog rada. U intervjuu govori o ovoj ulozi, glumačkoj suigri s Jadrankom Đokić i nagradi.

Nagradu ste dobili za lik Menadžera, koji djeluje kao da sve drži pod kontrolom, a zapravo mu se život lagano raspada. Na van je, kao mnogi, samouvjeren, a iznutra duboko usamljen. Ta granica između sigurnosti u sebe i ranjivosti zapravo je vrlo tanka. Koliko je bilo zabavno igrati čovjeka koji se trudi ostati frajer dok gubi tlo pod nogama?

Budući da, kao i veliki broj muškaraca, većinu života proživim u sličnoj poziciji, nije bilo teško. Možda je upravo zato bilo i zabavno prepoznati neke obrasce ponašanja koje svi dobro poznajemo, a rijetko ih naglas izgovaramo.

U obrazloženju nagrade ističe se „unutrašnja napetost” kojom gradite lik. Jeste li od početka znali kako ga želite igrati ili se oblikovao na probama?

Lik je Nastajao je kroz probe i suradnju s partnericom i redateljem. Nisam imao unaprijed zaključan koncept, puno se toga otvorilo tek u zajedničkom radu. Uvijek mi je zanimljivije kada se lik postupno otkriva tijekom procesa, nego kada ga unaprijed čvrsto odredim.

Usto što predstava govori o ljudima koji žive „vrata do”, a zapravo su međusobno stranci. Vaš lik predstavlja suvremenoga urbanog čovjeka – poslovno uspješnog i emotivno izgubljenog. Doživljavate li ga i kao kritiku današnjega društva?

Jednoj određenoj skupini našega društva predstava Vrata do definitivno je upućena i može se shvatiti kao kritika. No, mislim da je važnije to što kod gledatelja otvara prostor za prepoznavanje i propitivanje vlastitih odnosa. Ne mislim da docira, ali vrlo jasno pokazuje koliko ljudi danas žive jedni pored drugih zapravo bez pravoga kontakta.

Vaš Menadžer kreće gotovo kao komična figura, a završava kao vrlo dirljiv lik. Je li Vam takav emotivni lûk bio glumački izazov ili užitak?

Takav emotivni lûk bio mi je užitak i otprije poznat iz dramskih tekstova i predstava moga brata (Saše Anočića, nap. a.) i Mate Matišića. Emociju nije teško preokrenuti ako je ranije kvalitetno uspostavljena. Tada publika bez otpora prihvaća i jedan i drugi kraj toga lûka.

Jadranka Đokić i Vi nagrađeni ste za istu predstavu. Koliko je vaša međusobna glumačka kemija bila ključna da komad bude tako uvjerljiv? Čini se kao da ga godinama igrate.

Otkad smo još kao klinci zajedno upisali akademiju, promatram Jadranku kao glumicu od koje mogu puno naučiti. Posao nas je tek sad, dosta godina kasnije, spojio na nekoliko fronti i to me neizmjerno veseli. U ovakvoj predstavi, koja počiva na glumačkoj suigri, individualne bi nagrade bile besmislene… Mislim da se upravo ta međusobna sigurnost i povjerenje osjete na sceni. Povjerenje na sceni je ključno za uspjeh predstave.

Je li se između vaših likova usput na probama otvorilo nešto što niste vidjeli na prvom čitanju, nešto što vas je oboje iznenadilo?

Nakon inicijalnog čitanja teksta imao sam dojam pitkoga, pametnoga i duhovitoga štiva, nadam se da i konačan rezultat na sceni kod gledatelja proizvodi takav osjećaj. Naravno, tek smo međusobnom suigrom došli do neočekivanih nijansi i detalja koje nismo uočili pri prvom čitanju. Baš su ti sitni pomaci odnos učinili živim. To je, uostalom, jedan od razloga zašto su probe zanimljive.

Na glasu ste da likove gradite suptilno, bez velikih gesta. Je li Menadžer tražio takvu, tišu glumu ili ste odolijevali želji odvesti ga u karikaturu?

Nije mi se učinilo da taj određeni tekst to zahtijeva. Sve što je u liku zanimljivo već je bilo zapisano, nije ga trebalo dodatno naglašavati.

U predstavi Vaš lik uporno pušta glazbu da bi privukao susjedinu pažnju – jeste li i privatno ikad pokušali osvojiti nekoga nekom nespretnom gestom?

Iskreno, radeći predstavu, ni u jednom trenutku nisam pomislio da je to moj lik činio namjerno. (smijeh) Možda je baš u tome njegova tragikomičnost – uvjeren je da se ništa posebno ne događa, a svi oko njega vide pokušaj približavanja. Tako da bih odgovor na to pitanje možda, ipak, prepustio gledateljima.

Publika Vas doživljava kao glumca koji i šutnjom nasmije ili dirne. (G)radite li to svjesno ili ste „rođeni s tim“?

U radu na predstavi glumački uvijek pokušavam, najbolje što mogu, biti u službi scene. Radim ono što smatram da je sceni/komadu potrebno. Možda sve što ste naveli dođe kao posljedica toga, ne znam, ali nikad ne polazim od ideje da „igram šutnju” ili efekt.

Posljednjih ste godina aktivni i u televizijskim projektima, ali je kazalište Vaša baza. Što Vam ova nagrada znači baš sada?

Smatram da je za razvoj glumca potrebno baviti se različitim performativnim smjerovima, a nagrada je uvijek dobrodošla kao potvrda da je i struka prepoznala rad i trud, posebno kada dolazi za predstavu u koju je uložen velik zajednički napor. Ne mijenja bitno svakodnevni posao, ali daje lijep osjećaj da predstava i uloga imaju odjek.

Imate li osjećaj da će Menadžer ostati jedna od onih uloga koje Vas prate i privatno, bez reflektora?

Svakako mi je uloga u predstavi Vrata do bliska srcu, zbog rada sa svojom dugogodišnjom prijateljicom Jadrankom i ugodne suradnje s redateljem Rajkom, a takve okolnosti često ostanu u sjećanju jednako dugo kao i sama uloga. Kada se uz to dogodi i dobra predstava, onda lik prirodno živi s vama još neko vrijeme…

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. lipnja 2026.