Piše: Sanja Ivić

19.11.2024. – Ivan Vidić (1966.) poznati je romanopisac i izvođeni kazališni autor koji je  osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća stupio na domaću kazališnu scenu.  Od Harpe u ZKM-u, Ospica i Velike Tilde u Gavelli do Bakinog srca u &TD-u i Octopussyja u HNK-u u Zagrebu, Vidić je konstantno prisutan na kazališnim daskama širom Hrvatske i u inozemstvu. Iako su prve njegove drame bile izrazito urbane, u kasnijim djelima Vidić zalazi u našu provinciju, u dalmatinsko zaleđe, na more ili u Zagorje, gdje smješta svoje suvremene likove i njihove naoko malene, svakodnevne probleme. Od samih početaka Vidić je sklon poetskom realizmu; u njegovim dramama  nerijetko se miješaju grube scene s poezijom i narodnom ili grčkom mitologijom, a nisu mu strane ni nadrealne situacije (vol Aurelije koji najnormalnije govori) u kojima se miješaju razne vremenske perspektive, mijenjaju mjesta radnje, neočekivani zapleti i burne svađe.

Pred nama je treća zbirka Vidićevih drama (prva je objavljena 2002. pod naslovom Drame; druga 2012. pod naslovom Dolina ruža) koja opet dokazuje agilnost, maštu i nepresušnu energiju što izbija iz njegovih dramskih djela. Vidić nije pisac mainstreama. On se ne želi svidjeti svakome pod svaku cijenu. Njega se ili voli ili ne voli. Vidić već desetljećima beskompromisno baca pred nas likove koji nas mogu začarati, preplašiti ali i pridobiti. No istovremeno, njegovi dramski tekstovi su u jednu ruku vrlo otvoreni i pogodni za najrazličitije interpretacije. Zbog toga je i zanimljiv raznim generacijama redatelja koji se ne libe uhvatiti se ukoštac s Vidićevim dramama. Ukratko, on nije neki dobronamjerni suputnik u teatru, naprotiv! Postavljanje njegovih komada znači neprestanu borbu ne samo s piscem, nego i s njegovim djelom koje zna nerijetko izmicati svakom uskogrudnom tumačenju, zahtijevajući od redatelja i glumaca pristanak na put u nepoznato u doslovnom smislu. 

U prvom tekstu Noćni život (Pobuna Dronti) grupa nezadovoljnika zauzima gradski trg i tamo podiže barikadu. Sijedi sraz ideja i ideologija, na sceni se kovitlaju situacije oponašajući revolucionarni pokret. Brze izmjene ispoliranog, književnog jezika s grubim rječnikom ulice još više dočaravaju kaos s čestim komičnim situacijama koje vrlo brzo mogu postati opasne. Na barikadi su Umirovljenik, Melisa, Barbara, Igor, Vlado, Sofija, Tea, Nezaposleni, Studentski kapelan, Profesor, a na cesti i u kući su Majka, Gospođa Hortenzija, Gospođa Durancija. Među svima njima šeću i komentiraju dva sveca Sveti Filip i Jakov, poput nekakvog svetačkog kora koji uokviruje cijelu dramu. Naravno da kraj nije nimalo revolucionaran, naravno da je avangarda postala ariergarda (kako to lijepo kaže Turgenjev u komadu Mjesec dana na selu), a sve završava radosnom budnicom.

Drugi tekst nosi naslov Bakusovi podrumi i priča o pljački i propasti jednog poduzeća koje je nastradalo u hrvatskoj verziji privatizacije (čitaj: pljačke i otimačine). Na sceni su Direktor, Brekica, Delanec, Ivica, Noja, Izabela, Mala mljekarica, Šmarnica, Boza, Kabeza, Tudum, Hmeljar i Bašica. Temeljni sukob je onaj između bivšeg direktora Bakusovih podruma, Ivana Direktora i zlog kapitalista koji mu je oteo posao, suprugu i sina, a potajno se sprema okoristiti mutnim rabotama kako bi izrabljivao radništvo i pokrao državu. Direktor koji se bori protiv svega toga je i alkoholičar, no to ga ne sprječava u bitki za poduzeće. U komadu je sveprisutna alkoholna para koja djeluje poput nježne satire našeg kulturno-svjetonazorskog miljea, kojemu je alkohol ugrađen kao normalan dio svakodnevnice. Komad ima relativno sretan kraj: Direktor se dočepa poduzeća, no sve zajedno ima gorak okus iako su posljednje riječi Delaneca kako treba ponovo sagraditi kuću i zapravo početi ispočetka.

Naslovna drama je treća u ovoj knjizi. Nalazimo se u malom primorskom gradiću koji se orijentirao na turizam. Zahvaljujući novom golf-terenu izgrađenom u zaleđu, sezona bi mogla privući bogatiji sloj turista. Jedna obitelj je otvorila lokal preko puta veteranskog sličnog lokala, pretvarajući napetost u netrpeljivost. Zavađene muzike iz naslova drame svađat će se tijekom komada. U ovom tekstu prevladava komični modus uz malo Vidićeve satire raspršene prema svim slojevima društva. Velika očekivanja, prilična razočaranja, uz logičan i miran smiraj komada neke su od karakteristika ovoga teksta. Vidić duhovito zahvaća stalnu frustrirajuću dominantu našeg mentaliteta koji stalno očekuje više uz manje rada. No, u ovaj tekst mnogo više prodiru nadrealni elementi s udaljenim referencama na tradiciju antičkog Mediterana, pa nas tako u radnju uvodi govoreći vol kojeg je od smrti spasio duh pjesnika Aurelija, pretvorivši ga u pjesnika. Ispremiješano vrijeme, suvremenost uz sveprisutnu prošlost neki su od strukturnih elemenata ove naoko mediteranske komedije.

Iduća drama je komorni tekst Kroz sobe o dvojici vojnika koji bježe od rata i smrti. U prvoj sobi spuštaju oružje, vidaju rane, pokušavaju odlučiti što da rade. U drugoj sobi skidaju uniforme, vođeni glasom bez tijela koji ih vuče kroz sobe s obećanjima slobode, kratkim papirnatim porukama uz malo hrane i pića ili pokoji komad odjeće i  uputu gdje je njihova sljedeća stanica. Iskra nade kojom su titrali na početku, s vremenom se gubi i oni godinama prolaze kroz sobe bez ikakve promjene, bez ikakvog pomaka. Dominirajući diskurs u ovoj drami je uzmicanje realizma u svakoj idućoj sobi, atmosfera se zgušnjava, a narativ se vrti oko svoje osi. Stariji vojnik poput nekakvog Odiseja mašta o povratku obiteljskoj kući, na čemu mu osamljeni mladić zavidi. Njih dvojica su iscrpljeni, izgladnjeli i nemaju izbora do nastavljanja kretanja naprijed. Sve polako gubi smisao, a ostati na životu postaje okrutnije od smrti. Kroz daljnje kretanje likova svaka soba je neki drugi svijet. Uranjamo u snovitost, halucinantnost, likovi se osipaju, suočavaju se jedni s drugim, vezani u beskrajni dijalog. Između dvojice bivših vojnika, zapravo dvojice dezertera, razgovor ostaje površinski jer nema trenutka mira u kojem bi mogli pogledati jedan drugome u oči. Prolaze desetljeća, a rat još uvijek traje, mijenjajući smjer i oblik. I tako drama stiže do začuđujućeg kraja u kome nema bijega, nema pobjede, nema pobjednika, ali nema ni dezertera. I iduća drama je komornog karaktera. Posljednji dani mira odigrava se na nepristupačnoj morskoj obali šibanoj snažnim vjetrovima. Za razliku od prethodne drame, ovdje su likovi dvije žene: Gazdarica i Konobarica. Uvodna didaskalija daje detaljan opis: „Kuća pored mora, na samoj obali. Uokolo bogato zelenilo, gusto i podivljalo, palme, bugenvilije, oleandri, cvijeće raste na sve strane, bršljan probija zidove, vinova loza obavija grede i strehe. Ispred kuće je terasa restorana…“.

Njih dvije odbrojavaju posljednje dane prije turističke najezde turista, ali u komadu je konstantno prisutna određena nelagoda, nekakvo iščekivanje, no i u ovoj drami prve realističke scene nestaju pred nadnaravnim. Napetost između dvije žene je doista puna elektriciteta, osjeća se od prvog časa, ona je tu i ne miče se u pomalo čehovljanskoj atmosferi. Pitanja se multipliciraju, sve što smo saznali postaje upitno, tako da se stvara magla koja prekriva tu naizgled svakodnevnu i poznatu  sadašnjost uz mračne vijesti iz dalje okoline.

Pretposljednja drama nosi naslov Posljednji sati mira i svojevrsni je nastavak ili jedna moguća varijanta drame Posljednji dani mira. I ovdje je kuća na obali mora, sada su na sceni Majka i Kći. I dok je u prethodnoj drami realitet bio ishodišna točka radnje, ovdje se sve odlijepilo od realnosti, eho o stanju svijeta dopire do njih dvije ali i one se rasipaju u svemu tome. Iako je mračan, ovaj Vidićev tekst nudi na kraju nekakav tračak optimizma, nekakvu malu nadu u kojoj cinik uzmiče pred romantičarom.

Kronika seoske ljubavi posljednja je drama u ovoj zbirci i ona je također komorna, no sada pratimo dvoje ljudi, Milivoja i Ljubicu koji nespretno pokušavaju uspostaviti ljubavnu vezu. U ovoj drami je sve uronjeno u seoska imanja; dvoje susjeda se postupno upoznavaju i zbližavaju pod zajedničkim nazivnikom malog biznisa kojeg žele pokrenuti. Iako ima sretan kraj, on nije ni glamurozan, ni spektakularan. Sasvim običan i nježan, kakva već ljubav i jest.

Svih sedam Vidićevih drama pružaju uvid u svjetove koje nismo do sada previše susretali u njegovom pisanju.  Raspuknuti realitet je konstanta svih njegovih drama, od samih početaka, ali tematika i likovi s kojima smo se upoznali u ovim djelima su specifični i neodoljivi. Svaka drama ima nekakvu apokaliptičnu os oko koje se vrti radnja, bilo da je ta os vidljiva ili naslućivana. Drame se lako čitaju i lako se zamišljaju na pozornici (uostalom, većina tih drama je i izvedena).                               

Vidić namjerno nije precizan u svojoj karakterizaciji, pa tako neke od tih drama nalikuju na svojevrsnu partituru koju treba razraditi i razvijati, ne narušavajući određenu enigmatičnost samih likova i radnje koju pratimo. U svakom slučaju, Ivan Vidić je i ovom zbirkom drama potvrdio kako je inovativan i maštovit dramski pisac koji svakom novom dramom i sam kreće u pustolovinu u nepoznato, kao uostalom i svatko tko na scenu postavlja Vidićeve drame. Ako je pisac spreman na neočekivane Scile i Haribde, onda je to i poziv i izazov za kazalištarce da se uhvate ukoštac s Vidićevim dramskim stvaralaštvom, bez obzira na konačan rezultat. U ovoj knjizi ih ima jako puno.

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. studenog 2024.