Piše: Grozdana Cvitan

1.9.2025. – Studirao je i diplomirao u Zadru, što je za generaciju kojoj je Pero Mioč pripadao važno naglasiti, jer mnogi su mladići zapeli na prvim honorarnim pa stalnim poslovima (bila je to generacija kojoj život nije bio lagan i borba za preživljavanje bila je svakodnevna) ne završivši studij zbog kojeg su krenuli u gradove koje nisu znali i s kojima je tek trebalo uspostaviti odnos. Upravo u Zadru Pero Mioč je prepoznat kao pjesnik i prvi put srela sam ga na poetskoj večeri dalmatinskih pjesnika u Splitu. Tada su zadarske pjesnike predstavljali Livnjak Pero Mioč i Milenko Mađo (rođen negdje oko Čitluka), Luko Paljetak (u to vrijeme asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru) Dubrovnik, ali je zato splitska grupa bila velika i zanimljiva. U to su vrijeme prvu zajedničku zbirku (Stepenište) izdali Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić.

Već tada Mioč se preko Zadarskog kazališta lutaka zaljubio u lutkarstvo i ta će ga ljubav povremenim izletima pratiti kroz čitav život, ma gdje bio i čime se prioritetno bavio u nekoj od godina pred sobom. Već nakon studija postavljen je za direktora tamošnjeg kazališta, a nakon razlaza sa Zadranima vraća se u Livno i vodi amatersku kazališnu družinu Radnik. To je vjerojatno i najduže razdoblje života i osobnoga scenskog istraživanja sve do dolaska u Šibenik. Djelovao je honorarno i kao profesor predajući hrvatski jezik i književnost. S družinom Radnik gostovao je i na Jugoslavenskom dječjem festivalu u Šibeniku. U Šibenik ga je – uz ljubav prema kazalištu – dovelo prijateljstvo s tadašnjim direktorom Dragom Putnikovićem. Godine 1986. zaposlen je na mjesto dramaturga u Šibenskom kazalištu koje je tada djelovalo u sklopu Centra za kulturu Šibenik, okupljajući sve što se smatralo vrijednim scene.

Naime, profesionalno Narodno kazalište Šibenik ugašeno je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a amateri okupljeni u Centru za kulturu Šibenik sve su manjim brojem predstava ostvarivali kakvu-takvu produkciju grada koji se na mapu svijeta upisao upravo po smotri dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu. Zbog toga je osamdesetih godina sazrela ideja da se stanje popravi ponajprije dovođenjem profesionalaca, pa su u tom razdoblju stalno angažirani najprije Nina Cvek, zatim Ivo Brešan, onda Nina odlazi a stiže Pero. Godina je 1986., a on dobiva mjesto dramaturga u kazalištu u kojem sreće tako malo profesionalaca da je čudno što se od njih moglo očekivati. Ipak, uz glumca Antu Balina koji se sve više bavio režijom, i organizatora Matu Gulina koji se sve više bavio glumom, stasa grupa upornih glumaca-amatera s kojima se, Brešanovim dopuštenjem za igranje njegovih drama, kreće u ostvarenje nekoliko većih uspješnica.

Sve ste to i mnogo više čuli i čitali na glas o Perinu odlasku krajem prošlog srpnja. Što je i koga preveo, što je i kako režirao, što je pisao i čime ćemo ga se sjećati. Zato mi se čini važnim sjetiti se Pere Mioča, čovjeka koji je odlučio postati Šibenčaninom i u tom je ustrajao do kraja života.

Susret i bliskost prostora koji su dijelili u radnim sobama Šibenskog kazališta i kat niže Kazališne kavane rezultirat će tijekom godina jednim bitnim prijateljstvom, Mioča i Brešana, koje će biti dokončano njihovim neumitnim odlascima.  

Pero Mioč pripadao je ljudima koji su mnogo toga pokušali, a mnogo i uspjeli. Pisao je pjesme, prevodio s poljskog, ali i s bugarskog, slovenskog i ruskog, komunicirao s mnogima ne samo iz osobnih nego i tzv. kolektivnih razloga pa je u nekim razdobljima njegov dom bio i svojevrsna depandansa poljskih umjetnika koji su stizali u Šibenik na festival, odmor, u prolazu… Veselilo ga je primati goste i posebno im spremati jelo. Glasine kažu da se s jednim od zadarskih prijatelja posvadio kad ga je, na vijest o dolasku, dočekao s nekim mesnim specijalitetima, a prijatelj se naljutio jer je nosio dvije oborite ribe da ih zajedno spreme. Neshvatljivo je što sve može biti razlog za svađu, umjesto da se višak posprema u frižider. Kao da ne postoji sutra!

U zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, kad je zgrada kazališta čekala svoju presporu obnovu a Šibenčani odlučili ostati i opstati u svojoj scenskoj privrženosti, Pero Mioč je za kazalište pisao, prevodio, režirao pa napokon i dvaput zaigrao na sceni kad mu se činilo da drugačije neće ići.

S Perom Miočem nije bilo lako dijeliti upornost i odlučnost i sjećam se mnogih festivalskih press-konferencija na kojima je Pero odabrao govoriti nešto što mu se činio suviše važnim a da ne bi nametnuo svoju temu i svoju odluku. Često su bile u pitanju knjige poljskih, ali i drugih autora za koje je smatrao da bi bilo bitno da budu predstavljene publici, pratiteljima festivala – sudionicima okruglog stola i poglavito novinarima. Uostalom, bilo je to vrijeme u kojem je jedan festival nicao, širio se i razmahivao na sve strane, na koji su profesionalci dolazili sa svojim najboljim produkcijama, ali ni najbolje ni najgore nije imao tko popratiti. Točnije, bilo ih je premalo i Pero je izabrao najkorisniji način da ih osposobi: govoreći o lutkarstvu, čitanju znakova igre, analizama viđenog i stručnim komentarima imao je pred sobom interes festivala da odgoji snage koje će ga pratiti i koje će to raditi na primjeren, senzibilan i znalački način.

Ako je smatrao primjerenijim govoriti na pressici nego u knjižnici, ako je okrugli stol bio odgovarajuća prigoda, on je pripremio predavanje i pronašao način da ga odradi u razgovoru o određenoj predstavi, lutkama ili stvaralaštvu za djecu. Pritom nije bilo važno je li knjigu preveo on ili neki drugi polonist, bilo je važno da je on smatra značajnom i da takva treba postati i drugima. U tom smislu bio je uporan do prgavosti, ali ne napuštajući mantru i erudiciju istodobno prema kojima je umjetnost trebalo poznavati da bi se njome moglo baviti. O njoj raspravljati. Da druge treba uvažavati i da priznanja treba odati svakom tko ih je zaslužio.

Upornošću u iznošenju stajališta koja su se najčešće ticala drugih i bila glas protiv nepravde koja bi nekom bila nanesena, sigurno se mnogima zamjerio. Ponavljajući sve ono što je mislio da Brešan zaslužuje, a nitko mu se u društvu i državi nije sjetio dati – odužiti mu se za golemo i vrijedno djelo, za glas o Hrvatskoj koji je prelazio granice pa često govorio više u inozemstvu nego u domovini, podjednako je bio uporan i za Brešanova života i nakon njegove smrti. Nije posustajao ni kad je tim prozivkama institucija nanosio štetu i osobnom djelu.

Od Brešana je prihvatio i učio opori dalmatinski humor, a svojom velikom pobjedom smatrao je pitanje što mu je to plova riba u prijevodu jedne od knjiga poljske autorice za djecu Liliane Bardiewske. Mnogi su ga pitali: „Je li to jato?“.

„Jato je ptica, a plova je izraz za skupinu riba. Jesam ja morao doći iz Livna da vas to naučim?“

Bio je jedan od nekolicine ili što bi se reklo čvrsto jezgro skupine zbog koje je nastalo znamenito festivalsko Pjesničko večer u podne – kako je Tahir Mujičić nazvao dopodnevno okupljanje na dan svetih Petra i Pavla u poznatoj šibenskoj Marendi – zalogajnici u kojoj se uz kuhani buncek, peverune i kapulicu slavilo velike dečke utemeljitelje Crkve i neke nove čiji su roditelji tim prvima odali poštovanje imenima svojih sinova. Uz Matu Gulina, koji je taj dan slavio rođendan, Peru Mioča i Pavla Rocu, ponekad bi stigao Pajo Kanižaj, a našlo se i drugih Petara i Pavla, sve dok zbog prve trojice taj dan u kalendaru Festivala djeteta nije postao dan za Pjesničko večer u podne, a osim filmova na Gorici i dječjih radionica Festival je odmarao i umarao sam sebe. Uskoro je to postao dan u kojem se išlo na izlete brodom, dan u kojem su se festivalski gosti našli na proslavi s dalmatinskim specijalitetima na kojoj Anđelko i Jakša, a onda i svi drugi bace pismu, pa bi podne dočekalo ponoć – a neš ti: škvera priko škvere u oba slučaja. Recitacije niotkuda, a da ih je i bilo, kao da bi ih netko čuo. Luko je dolazio sve rjeđe, a Tom Durbešić shvaćao da se na pjesničkoj večeri u podne poezija uglavnom niti očekuje niti preporučuje. 

Počeo je odlaziti onog dana kad je korona odnijela jednog od trojice njegovih sinova. Viđalo ga se sve manje, pratila ga je tišina, a kad su liječnici rekli da se ni njemu ne piše dobro, Pero je to prihvatio s mirom koji poručuje da je dobro i pošteno tek kad umiremo po redu. Sada ponovno na nebeskim poljanama može recitirati s Jakšom, Popom, Lukom, Tomom, opsovati koju s Ivom i Markom, biti jedinka u plovi prijatelja iz mladosti…

Bio je i ostao barba Pero mnogim mladim Šibenčanima koji su u njegovoj scenskoj radionici učili prve korake i istraživali vlastite glasovne mogućnosti. Na šibenskoj komemoraciji Pere Mioča zato se umjesto tegobne minute šutnje čuo pljesak kojim su ga ti mladi, a neki već i sredovječni ljudi, ispratili u vječnost.

©Grozdana Cvitan, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija