Razgovarala: Sanja Petrovski

6.2.2025. – Krajnje nepredvidljiv i intenzivan oblik zajedništva publika je imala prilike vidjeti na predstavi House Bolero čiji koncept i koreografiju potpisuje slovenski plesač i koreograf Matej Kejžar. Predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za Najbolju predstavu u cjelini u kategoriji Ples, a nastala je u produkciji Studija za suvremeni ples povodom 60. godišnjice postojanja ovog najstarijeg aktivnog plesnog ansambla u Hrvatskoj. Članovi žirija koji su proglasili laureate su Ognjen Vučinić, Una Bauer i Vesna Mimica. Jedanaest plesača, jedanaest tijela i pokreta na sceni činili su: Drago Asić Lika,Andrija Laboš Jerry, Desanka Virant,Bosiljka Vujović Mažuran, Branko Banković,Ana Mrak,Ana Vnučec,Martina Tomić,Ida Jolić,Šimun Stankovi Ana Novković.

Studio za suvremeni ples je za svoj jubilej potražio koreografa koji će podržati višegeneracijsko nasljeđe ne samo brige za ples, nego i bivanja u plesu, i našao ga u Mateju Kejžaru. Svi upoznati s umjetničkim radom ovog slovenskog umjetnika koji je više ili manje, ali redovito prisutan u Hrvatskoj, znaju da njegova poetika često iznenađuje i opstruira naučene obrasce i postavke suvremenog plesa. Ako jedna generacija traje 25 godina, Kejžarov House Bolero je na velikoj sceni ZKM-a okupio tri generacije Studijevaca.

Kako je došlo do suradnje sa Studijem? 

Bilo je to negdje krajem lipnja 2021. U to vrijeme posjetile su me nećakinja i njezina prijateljica, koje su si organizirale jahanje konja na pješčanoj plaži, u blizini Oostendea, poznatoga belgijskog kraja preko puta Velike Britanije na Sjevernom moru. Bilo je otprilike 17 stupnjeva i puhao je jak vjetar. Dakle, osjećaj je bio više kao da smo na kraju listopada. Dok sam čekao da jahačice prođu pored mene kako bih ih snimio, sjedio sam u autu, jer mi je naravno bilo hladno. Upalio sam si grijanje, kad me najednom zove Ana Mrak pitajući me bih li bio zainteresiran pripremiti s njima jubilarnu predstavu – Ravelov Bolero, u sklopu proslave 60. godišnjice umjetničkog djelovanja ansambla. Naime, te iste godine negdje u svibnju sam sa studentima druge godine Plesnog odsjeka pri ADU napravio Bolero, predstavu koju je Ana gledala uživo. Njezin poziv zvučao je vrlo toplo, a sama ideja da odjednom radim s više plesača iz različitih generacija jako mi se dopala. Eto, nakon godinu i pol dana imali smo premijeru.

Šezdeseta godišnjica našeg najstarijeg plesnog ansambla zaslužuje veliku pozornost. Opterećenje jest i na producentu, umjetničkom direktoru, koreografu pa i plesačima napraviti nešto prepoznatljivo za taj jubilej, nešto što će se usjeći u memoriju plesne zajednice. Kako su se oni odlučili za Vas, i kako ste se odlučili za Bolero?

Kako su se odlučili za mene, to je više pitanje za njih. Ja mogu samo kazati da mi je jako drago zbog njihove odluke. Osobno mislim da je Ana Mrak u Boleru vidjela međugeneracijski plesopisni potencijal. 

Generacijsko nasljeđe brige za ples te vrlo važno, vremenski dugo ostajanje u plesu, sadržani su i vrlo dirljivi u samom činu izvedbe. Kako je tekao kreativni proces?

Jako sam ponosan i zahvalan što sam bio dio jedne vrlo bogate i predivne priče. Znači od prvog dana kad sam kročio u studio, pun pitanja o tome kako ću taj međugeneracijski spoj proplesati, pa sve do same nagrade, naša priča bavila se pitanjima kako provoditi ples u prostoru, i što s vremenom koje u tom prostoru prolazi plešući. Za mene je bio najveći izazov provoditi priču o plesu s plesačima koji provode vrijeme plešući 20 godina duže od mene (pure respect!), a u isto vrijeme s mlađom generacijom, koja prema iskustvu ima vrlo entuzijastičan i znatiželjan odnos. Taj izazov urodio je plodom na način da smo unutar Bolera razvili vlastitu dikciju, i uz to vodili vrlo specifične razgovore glede plesa samog. Smatram da se magija ostvarila zbog toga što sam u proces ušao s vrlo jasnim okvirima, koji su bili otvoreni do te razine da je ono nerazumljivo postalo dio plesopisa samog. 

Publika i struka malo su podijeljeni oko ove predstave. Ja sam Bolero gledala dva puta. Prvi put na premijeri u ZKM-u, na ogromnoj pozornici duboko iz gledališta, i dojmila me se drskost i koncept toliko drugačijeg poimanja samog Ravela i Bolera. Drugi put u Zadru smještena u gledalištu na pozornici uronjena u plesače i predstavu, doživljaj je bio apsolutno drugačiji. Tijelo koje se kreće u bliskom kontaktu i eteru zajedno s publikom je daleko od samog vizualnog dojma. To je bila doslovno magija žive i bliske izvedbe. Jeste li računali na takav odmak, razlike u izvedbama?

Kao makera, jako me zanima kako ples živjeti, ne samo izvoditi. Dakle, razlike u izvedbama su poput tog plesnog života samog, iako je predstava precizno koreografirana do najmanjih detalja. Moj cilj je bio, i još uvijek jest, kako to iskustvo prenijeti i na publiku, da i publika postane dio samog plesa. Da smo svi koji smo zajedno fizički prisutni u danom prostoru i vremenu dio ovog plesa. Gledati publiku kako gleda Ples, ili biti u neposrednoj blizini plesača, sasvim je drugačije iskustvo. Upravo to drugačije iskustvo, iako se radi o istom plesu, koji se manifestira u istom prostoru i u isto vrijeme, ja zovem Ples. Taj ples je po meni najčarobniji oblik umjetnosti!! 

Svi plesači Studija su sjajni i virtuozni plesači i svestrani izvedbeni umjetnici. Njihovo poznavanje i postav suvremenih plesnih tehnika je dragocjeno. Što Vas i njih tjera da negirate svoje teško i skupo stečeno obrazovanje i vještinu? Jesam li bezobrazna?

Bezobrazna? Zašto? Riječ „negacija” je vrlo generična riječ, koja za sobom povlači brojne  interpretacije i implikacije, od subjektivnih pa sve do objektivnijih. Ja ne bih rekao da se radi o pukoj negaciji, iako se možda na prvi pogled čini da je tako. Ples je za mene način fizičke prisutnosti u prostoru, kao što je i tvrdoglav, naivan, konfrontacijski, čudesan, narativan, uz sve ostale stvarne mogućnosti. On je ujedno i nemoguć. Sa strane 70-godišnjeg plesača, ples pak i boli, ali na drugačiji način od boli koju ples nanosi dvadesetogodišnjaku. Na primjer, ples se može upisati putem konfrontacije, znači da plesač pleše ono nešto ranjivo. Magija se ostvaruje u onom trenutku kad se putem plesnog upisa razlaže motivacija plesa samog, kada se mijenja uz ritam i izraz. Upravo to je Ples. Ples može biti emancipatoran, kao što može biti i vrlo koreografski precizan te performativno determiniran. To je ta specifična priča koju sam malo prije spomenuo. Ja kao dance maker ne učim plesače kako plesati, nego me zanima kojim putem se ostvaruje i mijenja ritam plesa. Plesače smatram umjetnicima, ne samo izvođačima. To mi je suviše militantno. Ponekad se dogodi da to što inače smatramo negacijom, nosi u sebi potencijal emancipacije. Da bismo krenuli u priču negacije, što se tiče plesa samog, smatram da nam treba više prostora i vremena. Pitanje: što vi mislite da su ljudi mislili kad su prvi put vidjeli bose noge Isadore Duncan? Zar je to bila negacija njezinog teškog i skupo stečenog obrazovanja i vještine? Graham kontrakcije, Cunningham curves, Rainier No Manifesto? Estetika umjetničkog rada, a uz to i plesne predstave je, između ostalog, refleksija širih društveno-političkih struktura. Postoje razlozi zašto je ples krenuo iz striktno determiniranih vertikalnih i protugravitacijskih likova, do rada na tzv. inteligentnom tijelu, gravitaciji i floor worku. 

Skretanje pažnje na tematiku ili problematiku tijela koje sazrijeva i stari pod svjetlima reflektora ugrađeno je u ovaj slavljenički Bolero. To je bilo na premijeri i neposredno nakon. No ostale predstave izvođene su bez najstarije generacije. Je li to planirano i kako su to oni prihvatili?

Da, to je bilo znano od početka. Meni je bio važan broj plesača, jer na neki način Boleru pristaje neparan broj. Bolero se, između ostalog, bavi prostorom, odnosno pitanjem kako proplesati prostor. Prostori su naravno drugačiji, isto kao što je drugačije plesati sa 11 ili 7 plesača. 

Koliko je Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu u cjelini značajna za Studio, ovakvu vrstu repertoara i za samog koreografa? Ima li ipak kakvog pomaka u statusu, boljim ponudama, osim interne proslave?

Koliko nagrada znači za Studio je pitanje za vodstvo Studija. Kao što sam prije napomenuo, meni puno znači da učim iz Plesa samog. Iskustvo koje imam sa Studijem je predivna priča. Iskreno smatram da, kada bi svako učenje bilo nalik ovome, onda bi život na našom Plavom Planetu bio drugačiji! Uz to što mi je neizmjerno drago, nagrada Hrvatskog glumišta je za mene jaka transnacionalna gesta. Po meni Bolero nema veze s internom proslavom nego je učenje putem, i rad na specifičnom plesopisu. Puno sam ja toga naučio, i to nije kraj, jer sam iz Hrvatske otišao prepun znatiželje i nekih novih pitanja. Bolero je izveden diljem Hrvatske 25 puta! Privilegija je da radim na uspješnim predstavama, ali dio umjetničkog rada su i eksperimenti, što znači da je krivulja umjetničkog rada neizbježna. 

Plesna scena u Europi u usporedbi s hrvatskom scenom?

Hrvatska je dio Europe, pa tako i europske plesne scene. Iz Hrvatske dolaze brojni priznati plesači, koreografi, redatelji, pa i filozofi. Ja sam plesač, i radim na tome da sam u okružju kolega umjetnika. Stoga ne bih generalizirao i uspoređivao umjetničku scenu. Kolege umjetnici dolaze iz različitih okružja i načina umjetničkog djelovanja, što je po meni jako zanimljivo, a s druge strane i vrlo kompleksno. Iako postoji znanje o specifičnoj umjetničkoj praksi, koje se kao takva transnacionalno dijeli i multiplicira, umjetnička praksa je uvjetovana dominantnim socio-političnim strukturama. To što umjetnička praksa predstavlja u EU, možda ne predstavlja isto i u Kini. 

I još nešto što Vas nitko nije nikada pitao: želje i planovi?

Da nastavim raditi, ne samo na godišnjim, planiranim projektima, nego i na eksperimentima te u konačnici, i na pravim greškama!

©Sanja Petrovski, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. veljače 2025.