Intervju: JADRANKA ĐOKIĆ

Vuče me znatiželja, spremna sam na mijenjanje, istraživanje i izazove

„Nastasja je uloga koja mi je vratila tremu i bila mi je potrebna. Ona je tempirana bomba kojoj na sceni prepuštam da ponovno iznese svoj energični vrtlog života.“ Za ulogu Nastasije u predstavi Idiot HNK-a u Zagrebu, Jadranka Đokić dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za 2020., u kategoriji najbolje glavne ženske uloge u drami.

Razgovarao: Igor Ružić

U jednom trenutku u jednoj kolažnoj birtiji objašnjavao sam kako se, ne samo zbog dvodimenzionalne scenografije, jedna i inače prilično dvodimenzionalna institucionalna predstava otvorila ulaskom Jadranke Đokić. Moji sugovornici na trenutak su zastali tijekom kritičarskog monologa i počeli se smijuljiti. Iza mene je stajala Jadranka Đokić s kratkom opaskom: „Samo nastavi.“. Nisam, naravno, nastavio, jer ne bi imalo smisla, prizor se istodobno i otvorio i zatvorio, na meni je bilo samo da nju eskiviram i iz njega nestanem. 

Činjenice, međutim, ostaju, Jadranka Đokić u stanju je plošnom dodati barem još jednu dimenziju. Ozbiljnom, dubokom i promišljenom, čak i kad je duhovito ili sasvim ludičko, prepušta se bez potrebe za nametanjem. Jadranka Đokić jedna je od najvažnijih domaćih glumica takozvane mlađe prema srednjoj generaciji: mlade po godinama, srednje po iskustvu, ili obrnuto. Karakterna sama po sebi, ona na najbolji mogući način svojom puninom ispunjava pozornicu, čak i kad nije u glavnoj ulozi. Lišena glumačke manipulacije, možda i samo zato što joj jednostavno ne treba, svojim kreacijama najrazličitijih povjerenih joj likova nerijetko predstavama koje i nisu vrhunske pridaje čar osobnosti i osobitosti.

Nije stoga čudno da u biografiji ima reprezentativan broj glavnih uloga, čak i kad nisu bile mišljene tako, pa ju je nemoguće previdjeti čak i kad je riječ o ansambl projektima, od nezavisnih Samica Matije Ferlina, preko Mi smo kraljevi a ne ljudi istoga autora. No, i onih planiranih na popisu je sasvim dovoljno: od praktično monodrame 4.48 psihoza Sarah Kane u režiji Božidara Violića, preko Nine u Jelčićevom Galebu ali i Maše u Tri sestre istog redatelja, Alise Kos u Tri Zime Tene Štivičić ili, najnovije: jedne od tri inkarnacije K u Gdje se kupuju nježnosti Monike Herceg. Sklonost timskom radu obilježava i njezin rad pred kamerama, gdje možda nije u prvom planu, ali funkcionira kao poseban začin svemu čega se prihvati: od Naše male klinike do Finih mrtvih djevojaka ili Svećenikove djece.

Jadranka Đokić dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za 2020., u kategoriji najbolje glavne ženske uloge u drami, za ulogu Nastasje Filipovne Baraškove u predstavi Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u režiji Vasilija Senjina i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Dio si generacije, ili nekoliko generacija, otkrivenih i potaknutih u Puli kroz djelovanje MKFM-a (Međunarodnog kazališnog festivala mladih)  i Dramskog studija INK-a (Istarskog narodnog kazališta). Što je bila tajna tih nekoliko godina koje su proizvele ono što se danas, službeno ili neslužbeno, u hrvatskom kazalištu naziva pulskom generacijom?

Želja i ambicija jednog čovjeka da u svom gradu pokrene kuću u kojoj se u kazališnom smislu nije puno događalo. Raponja je organizirao veliku audiciju u kazalištu i zajedno sa suradnicima kroz tri šira kruga i finalni uži krug napravili su selekciju od trinaest talentiranih mladih ljudi koji se međusobno ne poznaju a željni su znanja i uzbudljivog sadržaja kroz koje nam se otvorila nova perspektiva. Ponudio nam je ozbiljan i profesionalan pristup kompleksnom sadržaju kroz puno igre i smijeha. Zauzvrat je tražio ozbiljnost, disciplinu i posvećenost u izvršavanju zadataka. Iako mi to tada nismo tako shvaćali, ili se ja tada nisam usudila misliti u tom smjeru, pripremao nas je za našu budućnost.

MKFM je bio festival koji se odvijao u ljetnim mjesecima te okupljao predavače iz cijelog svijeta kao i zainteresirane studente iz Zagreba, Sarajeva, Novog Sada, Beograda, Ljubljane, Sjedinjenih Država i intenzivno ga se sjećam kao jako važnog dijela našeg obrazovanja u dramskom studiju. Festival je nudio puno radionica nabijenih  sadržajem koji bi nakon sedam dana, koliko su radionice otprilike trajale, zaokružili prezentacijom stečenog znanja o raznim tehnikama: od Butoh plesa, corporal mime, tehnike Tadashija Suzukija, klaunerije, Shakespearea, rada na glasu. Naučeno smo upotrebljavali u novim predstavama koje smo stvarali. Zbog svega toga, bili smo nakon dugo vremena prvi Puležani na ADU koji su došli “oboružani” s već dosta odigranih utakmica u nogama.

Kad smo već kod Pule, nije li šteta da ona nije dobila titulu EPK, bez obzira na to što se s tom 2020. dogodilo?

Navijala jesam jer bi bilo sjajno za Pulu, ali i za cijelu Istru, da je dobila tu priliku zakotrljati stvari, uključiti ljude i oživjeti grad kulturnim sadržajima ali i dugoročnim promišljanjem koje bi osim u kulturnom donijelo i boljitak u ekonomskom te socijalnom smislu kao i prijeko potrebnu transformaciju grada u skladu s tim. Svejedno se nadam da težnje za tim pomacima i razvojem neće splasnuti.

Kad si zaista postala svjesna snage svojeg talenta, činjenice da zaslužuješ ono što dobivaš ali i da moraš „isporučiti“ nešto očekivano ili odgovarajuće zbog toga?

Nekako sam oduvijek posložena tako da kada nešto radim, radim to do kraja najpoštenije i najbolje što umijem ne misleći o očekivanjima ili primanju zasluga. Nisam uvjerena u nikakvu vlastitu posebnost, možda tek svjesna svačije jedinstvenosti. Kada sam upisala glumu na zagrebačkoj ADU,  postalo je to životnom odlukom kojoj se skroz posvećujem i bespoštedno radim, onako kako jedino znam.

Profesionalno si se dokazala i stasala u ZKM-u. Što si izgubila, a što dobila prelaskom iz ZKM-a u HNK?

Nisam ništa izgubila, sve što je bilo, postojeće je i dalje a u jednako sam bliskoj komunikaciji s mojim prijateljima i kolegama kao i prije. Ono što je drugačije je da je u ZKM-u jedan ansambl a dvije scene, svatko ima svoj ormarić i svoje mjesto u garderobi, broj proba na sceni koliko god ih treba. U HNK je zbog gužve tri ansambla tek minimalan broj proba na sceni pred premijeru, pogotovo za Dramu koja nekako uskače kada god je to moguće ili potrebno a miče se pred brojnijima. I broj odigranih predstava je, logično, nešto manji tako da je često izazov izaći i biti siguran da je sve učinjeno. To je nešto što bi nova scena sa svojom infrastrukturom olakšala.  Onog trenutka kada sam osjetila potpunu sigurnost u divnoj obiteljskoj atmosferi ZKM-a osjetila sam vrijeme za promjenu. To je moja potreba za kreiranjem svoje priče, izmještanje koje ne doživljavam fatalnima nego potrebnim i zdravim. Dovesti se u nepoznatu i novu situaciju kako bih se dalje razvijala.

Prije angažmana, dok sam još bila studentica, tek sam jednom radila u HNK, i to na tekstu Ivana Vidića Octopussy u režiji Ivice Boban. Svidjela mi se ta atmosfera glazbenika, pjevača, plesača i glumaca na jednom mjestu. Dinamičan i uvijek uzbudljiv muving u kantini kada svi u isto vrijeme imaju pokuse i pauze, to je bila moja romantična slika HNK. I danas mi je ona uzbudljiva i intrigantna,  samo je gledam iz manje romantičnog ugla.

Kako gledaš na današnju situaciju u HNK? Svi, čak i kad tvrdimo da nas ne zanima, ipak jednim okom pratimo „središnju nacionalnu kuću“. Posljednjih godina i sam se HNK trudi da ga se još intenzivnije  promatra. Posebno, nažalost ili na sreću, i posljednjih mjeseci.

To je najveća kuća kod nas i naravno da je pod posebnom pažnjom što je razumljivo. Moja želja je da smo u fokusu zbog našeg rada tj. predstava koje stvaramo. Voljela bih da sve što se trenutno događa urodi rezultatima, u smislu unapređenja ili bolje reći promjene sistema koji već dugo ne funkcionira za ovo stoljeće.

Gdje vidiš sebe u budućnosti, kao divu koja igra samo jednu, uvijek glavnu ulogu, svakih nekoliko godina, ili kao „radni materijal“, koji prenosi i pronosi ono što zna i može, bez obzira na godine i status?

Nikako u habitusu nisam tip dive iako ne vidim ništa loše u mogućnosti da se, na primjer, posvetim  dvjema predstavama godišnje i snimanju neke zanimljive uloge jer se onda doista možeš na dobar način  fokusirati na ono što je pred tobom a ujedno i stvoriti vrijeme za sebe u kojem puniš baterije za dalje. Ali mene i dalje vuče znatiželja prema ljudima pa sam više tip uključenog šljakera spremna na mijenjanje, istraživanje, izazove u suradnji sa starima i mladima koji će rado prenositi dio svog iskustva što i sada činim asistirajući paralelno na glumi profesoru i kolegi Nikši Butijeru na ADU.

Sjećaš li se uloga koje ti, po tvom sudu, baš nisu legle? Jer lako je sjetiti se onih koje jesu. Ili…?

Nisam se srela s potpunim neslaganjem s povjerenim mi likovima. A sve ostale borbe koje se prirodno i povremeno događaju u susretu sa sobom, nekim komadima, redateljima ili likovima smatram izuzetno korisnim i normalnim. Npr. Nina Zarečnaja u Galebu kojeg smo radili s Vasjom Senjinom je recimo jedna od uloga za koju se sjećam da sam se naradila. Bila mi je važan izazov ali osjećala sam kako nešto ne uspijevam dovoljno osvojiti što se tiče prvog dijela predstave ili je to bio samo osjećaj.

Opći je dojam, koji potvrđuje i NHG, da ti je Nastasja Filipovna u Idiotu baš legla, kao da je cijela predstava napravljena samo zbog nje. Je li zaista tako, osjećaš li zaista fatalnost ali i iskrenost te (anti)heroine? 

Nastasja je uloga koja mi je vratila tremu i bila mi je potrebna. Igrala sam, prije više godina, i Aglaju u ZKM-u s jednakom strašću ali Nastasju kao da dublje razumijem. Ne igram Nastasjinu fatalnost, takvom je ionako drugi vide, već osjećam puno boli, krhkosti, srama, povrijeđenosti, razočarenja, neugode koja se skriva, ponosa, snage, želje za ljubavlju koliko i želje za osvetom, ljutnje i ogromne energije koja se oslobađa kada okrene svoju poziciju. Ona je tempirana bomba kojoj na sceni prepuštam da ponovno iznese svoj vrtlog života u svjetlo.

Potres, pandemija, zanimljiva vremena. Kako se glumica nosi s njima? U kazalištu i izvan njega.

Kao i svi. Prvo vrijeme postojala je silna želja za izolacijom i odmorom, usporavanje koje mi je odgovaralo jer to nisam imala od kada se profesionalno bavim glumom. Međutim, i to  nakon nekog vremena dosadi. Pokušavam se zapravo ne boriti sa situacijom nego prihvatiti izazove i datosti koje donosi pa unutar toga živjeti što normalnije. Ako posla nema izmišljaš ga, pa smo tako osmislili i on-line projekt Višnjik u Višnjiku s Bobom Jelčićem, vođeni upravo tim pitanjem prava na rad u trenutku kada ti je ono uskraćeno. Projekt izvodimo on-line iz svojih domova, za publiku koja se priključuje zoom sastanku i svjedoči našem obiteljskom razgovoru oko prodaje višnjika. Još uvijek nije sasvim zaživjela kultura gledanja ovakvog tipa sadržaja ali i to je dio izazova koji smo  prihvatili.  

Sudjelovala si u cehovskoj inicijativi za zaštitu slobodnjaka u višestrukoj krizi. Smatraš li da je dovoljno učinjeno u tom pogledu?

Jako mi je teško odgovoriti pozitivnim odgovorom kada gledam prijatelje i kolege koji godinu dana nisu stali na scenu i odigrali predstavu ili nezavisne produkcije koji si ne mogu priuštiti igrati predstavu pred desetak ljudi u gledalištu jer nema ekonomske računice kojom bi pokrili osnovne izdatke najma dvorana a kamoli plaćanja honorara, ljude koji ne rade ono za što žive nego obavljaju bilo kakve poslove da bi nekako preživjeli. Mislim da im je i dalje jako teško.

Postoji li, barem na vikend trenutak, još želja da, unatoč poziciji i godinama, radije budeš s pankerima i „cajkerima“ ispred HNK nego u njemu?

Tko je rekao da jedno isključuje drugo? Ili samo Impliciraš da sam u godinama kada nije primjereno družiti se? Kako bilo, sve ima svoje vrijeme, tempo se promijeni zbog obaveza a i neke druge stvari ti postanu važnije od derneka.

©Igor Ružić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. travnja 2021.