Pripremila: Narcisa Vekić
„Po najužoj struci i od malih nogu, on je glumac, i to kazališni, čak i nasljedno zaražen glumom, što se uopće ne bi dalo pogoditi na prvi ni na drugi pogled, budući da gospodin Ratko Glavina izgleda kao normalan građanin. Onaj tko ga ne zna, pomislio bi, onako na prvi pogled, da je, na primjer, inženjer brodogradnje, lektor Slobodne Dalmacije ili direktor Oceanografskog instituta itd. Možda izgleda čak i kao nečiji počasni konzul. Ali on je ipak glumac, i to ne bilo kakav. On je glumac Ratko Glavina. Doduše, u prosjeku nikad nije glumio ni Halmleta ni Antigonu, ali kad se na pozornici pojavi kao, recimo, Rašpe Trogiranin u Spli’skom akvarelu, e onda publika doživljava orgazam”, kratak je zapis Anatolija Kudrjavceva u knjižici predstave Toma Niger: O Marulu (Dalmata Tomas Niger Spalatensis: de Marulo) u povodu praizvedbe monodrame u režiji Zlatka Boureka i s Ratkom Glavinom u naslovnoj (i jedinoj) ulozi, 23. travnja 2009.
Složit ćete se da je to odličan šlagvort za napisati prikaz o glumačkoj veličini kakva je nedvojbeno Ratko Glavina, a u povodu njegovih impozantnih šest desetljeća umjetničkoga rada (i više od sedam desetljeća na kazališnoj sceni i pred filmskim kamerama), u koje su stale stotine različitih uloga i bezbrojne izvedbe.
Iako mu do 83. rođendana nedostaje tek neki mjesec, Ratko Glavina s ansamblom predstave Smij i suze starega Splita na jubilarnom, 70. splitskom ljetu – osim velikoga, okrugloga rođendana festivala – proslavio je i 14 godina igranja ove predstave u kontinuitetu. Raritet je to ne samo za hrvatske kazališne prilike, nego i svjetske, jer predstave na festivalima uglavnom ne igraju više od nekoliko sezona. Doda li se tomu da je riječ o uistinu ogromnom ansamblu (14 glumaca + dvoje djece), jasno je koliko je složeno okupiti ih sve. I svako ljeto sve su tri izvedbe rasprodane, kaže nam glavni protagonist.
Iako primarno glumac – i to kazališni, kako to i pok. kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev bilježi, Ratko Glavina (rođen 1941. u Splitu, gdje i danas živi) uspješno se okušao u mnogočemu, a sve je nekako srodno i blisko glumi. Ne čudi da je pokrenuo i organizirao scensko-glazbene festivale (Podbiokovske večeri, Kaštelanske večeri, lmotska sila i Šoltansko ljeto). Aktivno je sudjelovao u poticanju i realizaciji dramskog amaterizma, posebice na području makarske rivijere. U dva navrata obavlja dužnost direktora Drame HNK-a Split, a kreirao je i realizirao programsku i prostornu organizaciju Teatrina na Prokurativi (s disperzijom na prostore svih dalmatinskih županija). Obnašao je i dužnost ravnatelja Gradskog kazališta lutaka Split u dva mandata. Fascinantna su ta dva mandata u brojkama koje su impozantne, a govorimo o poratnom vremenu i „maloj Hrvatskoj“: 50 premijera (6,25 prosječno po sezoni), 3432 izvedbe (429 po sezoni), 547.041 gledatelj (68.380 po sezoni)!
Iza nekoliko humanitarnih projekata Čovjeku čovjek kojima je cilj pomoć domovima starih i nemoćnih u Makarskoj i Trogiru, njegovo je ime. Pomagao je i udrugama koje su se skrbile o djeci s posebnim potrebama. Rezultat je bila predstava, pa su se projektu pridružile i udruge iz Dubrovnika, Krapine i Ljubljane, a zaživio je i festival takvih predstava, od kojih je šest izvedeno na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku.
Ni tu nije kraj onoga što je gospodin Ratko želio, nastojao i ostvario nerijetko samo vlastitu entuzijazmu zahvaljujući. Osnovao je, tako, i dramsko-lutkarske radionice u kojima radi s djecom i odgojiteljima Splita, Solina, Sinja, Trogira, Omiša, Kaštela i Šibenika.
Poput dobroga vina – što stariji, to bolji
„Ratka i mene dijeli tek desetak životnih godina razlike, no koliko je to malo ili puno najbolje znam sâm. Jer, kad je Ratko već nastupao u Dječjem kazalištu (tadašnjim Titovim mornarima) tek sam se rodio, a poslije, kad sam i sâm za njega stasao, Ratko je već bio glumac od formata, i uostalom baš onaj koji će me poslije i pripremati za upis na Akademiju. (…) Kada netko s glumačkim pozivom dočeka 45 godina umjetničkoga djelovanja, onda nažalost, češće pomislimo na opraštanje i ispraćaj, nego na slavlje i šampanjac.
Predano se davati i uskakati iz uloge u ulogu, iz lica u lice, rijetko je uzbuđujuće, ali i iscrpljujuće iskustvo, pa vjerojatno samo istinskoj mudrosti i nebeskoj sreći treba zahvaliti kad nas takva profesija još i pomlađuje, te smo, poput dobroga vina, što stariji to bolji. A upravo je takav slučaj Ratkov“, zapisao je 2009. Milan Štrljić, tadašnji intendant HNK-a Split, u povodu premijere monodrame Vedrana Matošića Toma Niger: O Marulu, koju je u sklopu 59. Splitskog ljeta izveo Ratko Glavina u Klaustru Samostana sv. Frane. Režiju je potpisao akademik Zlatko Bourek, a dramaturg je bio Jasen Boko.
O velikom glumcu i istinskom gospodinu Ratku nekoliko je veličanstvenih redaka te godine i tim povodom zapisao i pok. redatelj, glumac i dramski pisac Vanča Kljaković, a naslovio ih je Na sreću kazališta. Između ostaloga piše: „Postoje glumci činovnici koji savjesno izvršavaju zadatke u repertoaru kazališnih kuća, ali oni to čine bez strasti i nadahnuća, pobirući svoja, iako nedovoljna, mjesečna redovita primanja. Međutim, na sreću kazališta i svih onih zaljubljenika koji posjećuju tâ kazališta, postoje i oni drugi glumci koji vatreno, s puno strasti i nadahnuća igraju uloge koje su im dodijeljene. Takvi glumci bez imalo kalkuliranja, bez obzira hoće li tom ulogom polučiti uspjeh ili tek prolaznu ocjenu kod publike i kritike, s puno strasti i ambicija prihvaćaju igru. Oni su glumci strasti. Strasnici! Kad se spoje talent i strast onda je to pobjeda kazališta, onda je to živo i punokrvno kazalište. (…) Važna je iskrenost. Glumac mora iskreno vjerovati u riječi koje izgovara, iako vrlo često te rijeci nisu riječi njegova životna stava i njegovih ideja. I u tom je glumački paradoks. Igrati Richarda III. ili Jaga i pri tom iskreno vjerovati u njihove podle postupke, to može samo veliki glumac.“
Isijavajući umjetničke impulse
Svoj panegirik gospodinu Glavini u čast, pok. kazališni redatelj, komediograf i publicist Ante Jelaska (1925. – 2021.) naslovio je Posebnost izraza, apostrofirajući lakoću i mirnoću, s apsolutnim odsustvom grča i bridova uloge, a iz čega, piše, „paradoksalno, zrači sugestivni intenzitet, ritam i dinamika“.
„I, to je stil kojim majstorski vodi svoju igru glumac Ratko Glavina. Ne treba, međutim, zanemariti činjenicu da se on svojim posebnim načinom glume razlikuje od ostalih kolega glumaca, no ta razlika ne distonira već je kompatibilna i harmonično obogaćuje kolektivni napor ansambla“, bilježi Jelaska.
Uz 45. godišnjicu glumačkoga stvaranja splitskoga barda, Vlatko Perković (redatelj, glumac, dramski pisac i scenarist; 1930. – 2010.) izrazio je prema kolegi veliku i zasluženu zahvalnost, zbog, između ostaloga, i bremenite višeslojne scenske emisije i rijetkih dosega u hrvatskoj kazališnoj praksi: „Prohujalo je 45 godina u trenu otkako si se poslije glumačkog školovanja vratio u svoj Split na poziv dobrog i mudrog Marka Foteza koji je znao nanjušiti budućeg značajnog glumca i pružiti mu prve prilike za razbuktavanje umjetničkog dara. I učinio je tako. A da nije, ja zaista ne znam kao bih se bez Tebe uopće usudio režirati neke predstave. Recimo onu prvu s Tobom, Pobunu na brodu Caine u godini početka Tvog angažmana u Splitu, kad si već tada u ulozi mladog mornara razgalio gledalište svojim glumačkim šarmom, ili Victor Lanouxov Otvarač za konzerve, predstavu koju si u vrijeme svog uspinjanja prema samom vrhu našeg glumišta nadahnuo svojim tragikomičnim izrazom i bitno podupro njezino višesezonsko zadržavanje na repertoaru, pa smo i intimno i službeno slavili jubilarne brojeve izvedbi. A igrao si, dakako, u mojim kasnijim predstavama i snažne dramske loge, i to vrlo dojmljivo, isijavajući umjetničke impulse čitavom ansamblu. (…) U tebi je sabijen sav ostvareni i neostvareni naboj našeg kazališnog naraštaja. Sve naše suputništvo i sve naše supatništvo! Ti jedini još svjedočiš. I za nas.“
Humanitarac, producent, pedagog, mentor…
Stalnim je članom Drame HNK-a Split bio od 1. srpnja 1969., a kao glumca s izrazitom sklonošću za pokret i pantomimu njegova ga matična kuća 1975. upućuje na specijalizaciju u Pariz u školu Jacquesa Lecoqa. Tamo usvojenim znanjem obilno se koristio tijekom sedam desetljeća na kazališnim daskama nacionalnih kazališta Budimpešte, Kijeva, Minska, Praga, Beča, Skopja, Sarajeva, Beograda, Ljubljane i Zagreba.
Istaknuo se i pedagoškim radom: predavao je scenske kulture u splitskoj V. gimnaziji Vladimir Nazor, a bio je i autorom i mentorom dramskih radionica u Splitu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Solinu, Sinju, Omišu….
S djecom je predškolskoga uzrasta realizirao program od početka do kraja: od ideje, kreiranja priče, likovne obrade, preko izrade scene i lutaka, čitanja novonastale priče, probe, pa do izložbe procesa rada, sve do izvedbe.
Bio je mentorom brojnim talentiranim mladim ljudima za audiciju za glumačke akademije. Mnogi od njih izrasli su u prave glumačke veličine.
Autorom je Ratko Glavina programa dvogodišnjega dramsko-lutkarskoga studija u čijoj su provedbi u Gradskom kazalištu lutaka Split sudjelovali eminentni kazališni umjetnici: pok. Joško Juvančić (1936. – 2021.), pok. akad. Z. Bourek, Veršić, pok. Tonko Lonza (1930. – 2018.), 83-godišnji slovenski redatelj, glazbenik i predavač Edi Majaron, A. Kudrjavcev, Granić, Perković, Olga Glavina i drugi.
Osnivač je kazališta Licem u Lice, koje je od 2002. do 2021. produciralo sedam naslova za odrasle te 21 za djecu, koje je gostovalo po brojnim hrvatskim festivalima i otocima, ali i u inozemstvu (Austrija, Mađarska, Španjolska i Kina). Najpoznatiji hrvatski glumci: Boris Dvornik, Izet Hajdarhodžić, Milka Podrug Kokotović, Špiro Guberina, Ilija Zovko… bili su dionicima ovih kazališnih čarolija. Osnovao je Ratko Glavina još jedan teatar – Teatrin na Prokurativama, izvodeći kazališne komade po svim dalmatinskim županijama.
Ne poseže za rutinskim rješenjima
Svoju je ljubav prema sceni prenio i na suprugu Olgu (koja je svoje baletne vještine specijalizirala u Parizu i Boljšoj teatru u Moskvi), djecu Filipa i Anu Gladović te unuke Natašu, Neu, Roka i Eli.
Umirovljenoga dramskoga prvaka za Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje predložio je 2022. tadašnji intendant HNK-a Split Srećko Šestan. U obrazloženju naslovljenom Kazalište kao sudbina piše: „Svakom je svojom novom ulogom donosio na scenu karizmu velikoga glumca, upotpunjenu vrhunskom glumačkom profesionalnošću, ali i iznimnim i snažnim umjetničkim osjećajem. Unatoč tomu što je odavno postigao punu glumačku zrelost, Ratko Glavina do danas nije prestao raditi na sebi kao umjetnik, učiti i napredovati, ići uvijek dalje, a ne pristati ostati na onom do sad postignutom. A upravo to i jest karakteristika velikih umjetnika. (…) Premda je na kazališnim daskama dao najviše, svaki njegov kreativni izlet na televiziju ili film potvrdio je sve odlike koje karakteriziraju i njegovu scensku djelatnost: uvjerljivost, profesionalnost, suptilnost u izrazu i iznimno glumačko znanje koje se pretvara u vrhunsku glumačku umjetnost, a da nikad ne ide linijom manjega (umjetničkoga) otpora niti poseže za rutinskim rješenjima“.
Kazalište kao sudbina, život
Ni nakon 60 godina još nije vrijeme da se maknem sa scene naslov je intervjua koji je u kolovozu 2022. (uoči 60. obljetnice, koja je padala u rujnu 2023.) Ratko Glavina dao novinarki Nacionala Tamari Borić.
Najdugovječniju predstavu Splitskog ljeta – Smij i suze starega Splita, igra od 2010. upravo njezin sugovornik. Samo zbog pandemije nisu izveli uspješnicu za režiju nagrađenoga redatelja Gorana Golovka, o Splitu prije više od sto godina, nastalu iz zapisa lokalnoga poštara Ivana Kovačića kojeg igra Glavina. Kao mlad glumac – još 1969., Ratko Glavina pojavio se na ovom dugovječnom festivalu, od tada odigravši brojne uloge, no nijedna predstava nije igrala više od tri-četiri ljeta.
„To je sjajna predstava, meni je sad već malo naporno jer sam u godinama, a predstava se igra bez pauze. Igram pisca koji vodi kroz cijelu predstavu, ali ima trenutaka kad igram dječaka od 15 godina. Predstava se igra na ogromnom prostoru, na Sustipanu, vidi se more, otoci, fantastičan je to ambijent i to je krcato, jako sam sretan zbog toga. Kad je tekst pisan, Split je imao 18.000 stanovnika, to je vrijeme kad je u Splitu došla struja 1922., radio 1925., kad je prvi put taj moj lik vidio avion, kad je prvi put u Split došao automobil, to vam je to vrijeme. On se rodio 1887. pa do Drugog svjetskog rata“, kaže Glavina.
Rođen tijekom 2. svjetskog rata, u siromašnoj obitelji, blizu kazališta, kao šesto dijete, prisjeti se da je s najstarijom sestrom na Marjan bježao od bombi. Unatoč svemu, „to je bilo jedno fantastično djetinjstvo, nezaboravno“, progovara iz tada 81-godišnjeg Ratka njegov predivan i razigran duh. Teatar je njegova sudbina od 12. godine života.
Na pitanje zašto toliko voli kazalište, odgovara da je to njegova sudbina, život: „Kad gledam moj život, moja supruga je bila balerina, voditeljica baletnoga studija, specijalizirala je u pariškom i moskovskom teatru, kći je na akademiji diplomirala organizaciju, sin je u Beču završio za kazališnog producenta, jedna unuka je balerina i igrala je u mom privatnom kazalištu, druga unuka isto tako je balerina, unuk je snimio 200 epizoda Ruže vjetrova, razne druge serije i filmove. Pogledajte, cijela obitelj mi je u kazalištu.“
Pola je stoljeća kontinuiranoga igranja Spli’skog akvarela u šest ili sedam različitih režija obilježio 2023. Svaki je redatelj želio da baš on igra Stanka Trogiranina.
„Evo, to mi je jako draga uspomena. Igram u istoj jaketi i u istim cipelama, samo sam mijenjao hlače kako sam se debljao“, progovara iz njega vedrina. Uz 93-godišnju Milku Podrug Kokotović, jedini je živi glumac koji je igrao u kultnoj seriji Naše malo misto, o kojoj je Marin, sin redatelja Daniela Marušića, snimio dokumentarac u povodu 50. godišnjice svevremene serije.
„Boris Dvornik i Josip Genda, Čedo Martinić, Neva Bulić, Zdravka Krstulović, generacijski smo bili ne samo divni partneri na ekranu nego i na sceni, odigrali smo mnoštvo fantastičnih predstava“, prisjetio se gosp. Glavina, koji je igrao i u Velom mistu. No, čini se da su mu najveći životni uspjesi – uz iznimne poslovne, i to što je u 57 godina dugom braku, što uživa u svojoj famoznoj familiji i što je puno putovao („samo bih sjeo u auto i otišao“).
©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. srpnja 2024.
Kazalište je moja sudbina – moj život
(Autobiografski zapis iz pera gospodina Ratka Glavine)
„Prosinac 1941., prvi dan u misecu. Nešto iza 20 sati mama Vida i najstarija sestra Mira polako pješice idu put rodilišta… Coprifuoco je… Nailazi talijanska ophodnja… Shvativši da se radi o trudnoj ženi, prate ju do rodilišta i govore da će se roditi piccollo guerrino – tako sam dobio ime Ratko.
Ništa nije slučajno u životu, pa ni to da sam se rodio u obitelji koja je u različiti aspektima njegovala temeljne umjetničke vrijednosti. Mama i tata dugogodišnji dramski amateri: 1945. tata je direktor i glumac šibenskog kazališta, 1946. i 19647. glumac osječkog kazališta, a od 1948. glumac i redatelj Narodnog kazališta. Sestra glumica Kazališta lutaka Split.
U našem je domu tada bilo okupljalište najvećih dramskih umjetnika Splita i nije se bilo teško inficirati kazalištem. Godina 1953. trajno će obilježiti moj život i poziv. Nastupam kao mali Palčić u kazalištu Titovi mornari, Meho u Hasanaginici u splitskom Narodnom kazalištu i mali Jure u filmu Kreše Golika Djevojka i hrast. Tada još nisam bio svjestan da sam ju sreo… upoznao sam ju vrlo rano. Uvukla se u mene neprimjetno, tiho, polako, ta čudesna ljubav. I danas gori plamenom neugasive vatre. Bila je uzbudljiva, puna neočekivanih obrata, nesporazuma… puna strasti, obostranog razumijevanja, tople i blage odanosti, potpunog predavanja.
Gdje god odem, gdje god legnem, gdje god stanem, ona je sa mom, ona je u meni. Zar nisam sretan? lako sam puno propatio zbog nje, samotno lutao, mnoge noći probdio, bezbroj zora dočekao, mnoge obroke preskočio – ipak ostao sam joj vjeran. Voleći i ljubeći tebe. Pružila si mi mogućnost da ti služim, radim, stvaram, kreiram sve tebi u čast. Sve pred tvoje noge polažem, sve u tvoje ime žrtvujem. Za tebe živim. Ja te ljubim, božice Talijo. Kazalište je moja sudbina – moj život.“
(coprifuoco. tal. = policijski sat)
(piccollo guerrino, tal. = mali ratnik)
……………………………………………………………………………………………………………………
Kazališne uloge:
Titovi mornari (kasnije Gradsko kazalište mladih) – 9
HNK Split – 77
Mala scena Split – 3
Srpsko narodno pozorište Novi Sad (1964. – 1968.) – 13
Filmske uloge (od 1953. do 2019.) – 8
TV uloge (od 1970. do 2021.) – 8
Nagrade:
1971. i 1980. Prvomajska nagrada UDUH za ulogu Jure Mutavog u predstavi II. libar Marka Uvodića Splićanina te za ulogu Jacquesa u predstavi Otvarač za konzerve
Zlatni vijenac MESS-a, Sarajevo za predstavu u cjelini Mesar iz Abbevillea
2003. Judita – Messer Nicia u predstavi Mandragola
2004. Marul – Frane Mandalin u predstavi Otok sv. Ciprijana
2005. Nagrada Grada Splita za osobita dostignuća na području scenske umjetnosti
2009. HDDU – priznanje povodom 45. godišnjice umjetničkog rada za izniman trud i prinos glumačkoj struci
2014. HDDU – priznanje povodom 50. godišnjice za prinos Hrvatskom glumištu i kazališnoj umjetnosti