Razgovarao: Borna Vujčić

8.3.2025. – Željko Königsknecht je glumac čija karijera, protežući se preko četrdeset godina, nije obilježena samo kvantitetom uloga, nego i kontinuiranim istraživanjem raznolikosti kazališnog izraza – od satiričnih komedija do dramskih studija karaktera. Königsknechtov umjetnički put karakterizira učestalost pohvala i priznanja struke, od Zlatnog smijeha na Danima satire, preko Zlatne jabuke za mlade umjetnike, do Nagrade hrvatskog glumišta, potvrđujući tako raspon i dubinu njegovoga glumačkog izraza.

Za ulogu u predstavi Pljuska Nenada Stazića, inačici s premijerom u travnju 2024. na pozornici Kerempuha, Königsknecht je nagrađen na 13. Bobijevim danima smijeha. Ta predstava označava povratak materijalu s kojim se već susreo na praizvedbi 1998. godine. Nagradama za Pljusku iz devedesetih pridružio je one današnje, no ovaj put iz pozicije redatelja, autora adaptacije i glumca. Promjene u društvu, pa i pravnom ustrojstvu Hrvatske između prve i suvremene inačice, uvjetovale su i prilagodbe sadržaja komada. Ipak, univerzalni motivi nesporazuma u prikazu rada državnih službi podjednako su dobro bili primljeni u struci i među publikom devedesetih kako su i danas. 

U ovom razgovoru, Königsknecht upućuje u proces preoblikovanja teksta u suvremeni kontekst, osvrće se na specifičnosti rada na komediji i satiri unutar Kerempuhovog repertoara, a daje i bliski uvid promjene imena svoje matične kuće.

U prethodnim razgovorima ste spomenuli da Vam je prethodna inačica Pljuske ostala u posebnom sjećanju. Koji je bio Vaš pristup u svojstvu autora adaptacije i redatelja?

Za ulogu 1. činovnika (kako se tada zvala moja uloga) dobio sam nagradu na Festivalu glumca, nagradu Zlatni smijeh na Danima satire i Nagradu hrvatskog glumišta. Međutim, unatoč nagradama, predstava (i uloga) ostala mi je u sjećanju kao posebna i zbog prekrasnih kolega s kojima sam igrao, a koji danas više nisu s nama – Ljubomir Kiki Kapor, Vlatko Dulić, Zvonimir Torjanac…Tada sam mislio da možda više nikada neću jednu predstavu igrati s takvim guštom i veseljem. Nakon što smo predstavu prestali igrati, često sam znao uzeti taj tekst i svaki put bih umirao od smijeha, kao da ga čitam prvi put. I onda sam u jednom trenutku pomislio kako je taj tekst aktualan i danas, samo bi ga bilo potrebno malo adaptirati. Prionuo sam poslu, jer se u međuvremenu, od 2000., promjenom Ustava RH, politički sustav promijenio iz polupredsjedničkog u parlamentarni. Znači, bilo je potrebno promijeniti hijerarhiju u zapovjednom lancu. U staroj predstavi, činovnici su raportirali načelniku, načelnik ministru, a ministar predsjedniku Vlade, koji se bojao što će mu reći Predsjednik države.

Kako ispada da u današnje vrijeme predsjednik Vlade strahuje jedino od Europske komisije, odlučio sam uvesti potpredsjednika Vlade koji se boji predsjednika Vlade i kojemu ministar ide na raport. Tada sam se sjetio još jedne stvari – dok sam pisao adaptaciju, imao sam na umu točno ove fantastične kolege koji u predstavi i igraju: Luku Petrušića kao mog kolegu iz ureda, Damira Poljička kao načelnika i Dražena Čučeka kao ministra. Međutim, nikako se nisam mogao odlučiti tko je dovoljno glumački jak da bi mogao igrati potpredsjednika. I tada sam se sjetio glumačke snage i energije kolegice Elizabete Kukić i odlučio da ona bude potpredsjednica Vlade. I to je, naravno, bio pun pogodak.

Projekcije, scenografija, a čini se osobito kostimi i šminka bili su važni u dočaravanju sustava državnih službi, kao i prikazu sve težih ozljeda koje pretrpe likovi zbog tučnjava u koje eskaliraju njihovi sukobi. Kako su ovome doprinijeli članovi autorskog tima?

Pri izboru autorskog tima nisam imao nikakvih dvojbi. Scenografiju je fantastično osmislila Marta Crnobrnja, jer osim što je napravila scenografiju koja je estetski lijepa, morala je biti i vrlo funkcionalna, zbog brzih promjena. Kostime sam povjerio iskusnoj i uvijek spremnoj na suradnju Vedrani Rapić, svjetlo je radila mlada i talentirana Dubravka Kurobasa, fantastičnu glazbu napisao je mladi autor Matija Antolić, autor video-materijala bio je Mak Vejzović prema idejama nas glumaca koji u njima sudjelujemo, a šlag na tortu su uz izuzetan trud i s puno divnih, duhovitih detalja dodali autor animacija Nikola Čikos i autori tonskih efekata Damir i Deni Ključarić. Naravno, od presudne važnosti je tu bio i naš gips-majstor Refik Behrić, koji je u suradnji s Vedranom Rapić morao osmisliti kako napraviti efektne, a pri tome brze promjene i gradacije ozljeda.

Satiričko kazalište Kerempuh ima dugu tradiciju, a po svojem nazivu i svojevrsnu obavezu prema spajanju komedije i angažiranog teatra. Kakvu ulogu satira ima kao komponenta današnjeg hrvatskog društva i je li se po tom pitanju nešto promijenilo od 1998.?

Pljuska je u svojoj osnovi komedija intrige i konverzacije. E, sad, kada se na to nadoda i njen političko-satirički element, onda je to prava poslastica za publiku. A ova predstava je izvrstan primjer politički angažiranog teatra i izvrsno odražava stanje današnjeg hrvatskog društva. Na Vaše pitanje, je li se što promijenilo u odnosu na 1998., odgovor je vrlo  jednostavan. Ja sam u Kerempuhu od 1983. godine i odigrao sam jako puno satiričkih komada. Kada je u pitanju politička satira, odnos politike prema političkoj satiri nije se puno promijenio. Nijedna vlast ne voli čuti kritike na svoj račun. U socijalizmu smo radili predstave koje su bile vrlo oštre prema tadašnjoj vlasti, neke su bile na rubu da budu zabranjene, ali bi naš tadašnji dramaturg i osnivač tadašnjeg Jazavca svojom mudrošću uvijek izvukao stvar. Promjenom političkog sustava, dolaskom demokracije, mislili smo da su takve stvari iza nas, međutim radeći predstave poput Dobrodošli u plavi pakao ili Vježbanje demokracije, opet smo se morali boriti sa „zabranama predstava“.

Godine 2003. pokrenuli ste vlastito kazalište punog naziva Teatar komedije Jazavac. Možete li reći više o tom projektu i objasniti ime tog kazališta, odnosno citiranje bivšeg Kerempuhovog imena? Koje je Vaše viđenje nerijetko kontroverzne promjene imena Vaše matične kuće, do koje je došlo burnih devedesetih?

Ma, nije to bio nekakav veliki projekt. Jednostavno, ja sam zbog određene zasićenosti neprestanog igranja glavnih uloga i općenito broja predstava koje sam mjesečno igrao, a obično ih je bilo između 25 i 30 mjesečno, još 1993. dao otkaz u Jazavcu i otišao u samostalne umjetnike. Bio sam samostalac do 2001., a onda su me zvali iz (sad već Kerempuha) da se vratim u angažman, uz dogovor da neću raditi svaku predstavu u sezoni (4), nego samo dvije. Ja sam se vratio, ali sam istog časa uz dvije predstave koje sam već igrao, dobio još dvije, tako da sam te iste godine ponovo otišao u samostalce. Godine 2003. htio sam raditi jednu predstavu za koju u Kerempuhu nije bilo mjesta, pa sam odlučio osnovati svoje kazalište, odnosno neprofitnu umjetničku organizaciju. Kako je 1994. ime Jazavca promijenjeno u Kerempuh, a samo ime Jazavac nije bilo zaštićeno, ja sam ga uzeo iz truca, iz prkosa onima koji su mijenjali ime Jazavac iz potpuno besmislenih, političkih razloga.

Naime, protivno istini, tadašnja vlast je tvrdila da je Jazavac dobio ime po Kočićevom Jazavcu pred sudom (inače odličnoj satiri austrougarskog društva), što samo po sebi ne bi bilo dvojbeno, ali je, prema jednom utjecajnom novinaru i publicistu B.D.-u, Kočić bio „jedan od utemeljitelja četničke ideje u Bosanskoj krajini i ogorčenog protivnika i mrzitelja Hrvata“. Osnivač Jazavca, Fadil Hadžić, uzalud je objašnjavao da je Jazavac – kao što samo ime govori, dobio ime po životinji jazavac, koji je karakterističan po tome što ima sposobnost snažnog ugriza bez popuštanja, da u cijelom svijetu satirička kazališta i časopisi dobivaju imena po raznim životinjama zbog svojih određenih karakteristika (Lisica, Jež, Vuk, Vidra, čuveni francuski Okovani Patak itd.) i da je do 1994. godine Jazavac pred sudom u Kerempuhu igran samo jedanput, 1987. i to po želji dugogodišnjeg člana Jazavca Sabrije Bisera, koji je njome želio proslaviti 35. godišnjicu umjetničkog rada. Sve je to bilo uzalud, jer je politička odluka bila donesena već početkom 1990. godine. Fadil je znao reći: „Krleža u svojim Baladama Petrice Kerempuha veli: ‘Posluhnite kajkavskog jazbeca‘“. Da sam kazalištu dao ime Jazbec, vjerojatno bih bio pošteđen svih ovih gluposti.“ A ja sam (znajući otprije kako je kazalište dobilo ime, jer mi je Fadil Hadžić o tome pričao čim sam došao u Jazavac, davne 1983.) svoju političku odluku donio 2003. iz inata.

Radnja Pljuske zapliće se jednim naizgled nebitnim jezičnim nesporazumom. Radnja nas zatim vodi od nižih javnih službi sve do državnog vrha. Je li slučajnost ili samo komični efekt da na takvim mjestima točnost u izražavanju dovede do ekstrema, pa i nasilja?

Zna se to događati… Eto, nekidan sam na televiziji vidio da je liječnik iz ordinacije istjerao pacijenticu jer prema njegovim kriterijima nije dovoljno ispravno govorila hrvatski. Isto tako se jako dobro sjećam kako su negdje između 2000. i 2003. predsjednika Sabora, koji je bio Hrvat, poneki zastupnici ispravljali kako ne govori dobro hrvatski. Apsurdno!

U predstavi Pljuska igrate Prvog referenta. Koje specifičnosti podrazumijeva rad u kojem režirate predstavu u kojoj sami glumite, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je Vaš lik prisutan na pozornici? Podrazumijeva li neobičnu dinamiku u okviru jedne predstave biti ‘autorski nadređen’ kolegama iz ansambla?

Sve je to bilo vrlo ležerno. Na prvoj sam probi objasnio kolegama svoju ideju, oni su je shvatili i prihvatili. To su sve vrhunski profesionalci i fantastični glumci, kojima i nije bilo potrebno davati nekakve specijalne glumačke upute. Probe smo snimali, tako da bih ja za sutrašnju probu imao pripremljene eventualne mizanscenske ispravke, a imao sam i asistenta redatelja, svog bivšeg partnera, glumca Darka Stazića, kojeg sam zamolio da najveću pažnju posveti mome liku, objektivnosti radi. Poslije svake probe smo sjeli, prokomentirali probu, svatko je znao kad i gdje je pogriješio i to se sutradan ispravljalo. Mislim da se niti u jednom trenutku nije osjetila bilo kakva moja nadređenost. Probe su protjecale u veselju i smijehu, s time da je zbog količine i često kompliciranosti teksta, najviše posla imala naša dobra vila – inspicijentica Mirela Tihava. Ona je ujedno bila i glavna koordinatorica između mene kao redatelja i fantastične ekipe naših djevojaka iz rekvizite i garderobe, te naših scenaca – ekipe koja radi najteže promjene, koje smiju trajati točno jednu minutu. Oni su rekorderi!

Kakav glumački pristup podrazumijeva komediografija u odnosu na dramu? Možete li se kao glumac načelno prepoznat u komičkom izričaju, osvrnuti na neke svoje dramske uloge? U kojim se situacijama komični i dramski izričaj isprepliću?

Diplomirao sam na Akademiji dramskih umjetnosti. Predavali su mi velikani hrvatskog glumišta poput Izeta Hajdarhodžića, Zlatka Crnkovića, Tonka Lonze, Neve Rošić, Rade Šerbedžije, Tomislava Durbešića, Georgija Para, Joška Juvančića, Slavka Batušića, Ranka Marinkovića… To podrazumijeva da sam tijekom studiranja imao priliku primiti veliku količinu znanja i umijeća, koju mi je svatko od tih profesora dao. Moj prijemni ispit bile su Stilske vježbe (koje sam sam napisao po Queneauovom predlošku) i koje sam kasnije pod nazivom Aplauz žalosnom varalici odigrao – nedostaje još nekoliko predstava, blizu 2000 puta. Osobno, više volim igrati komediju, jer smatram da je komediju teže igrati. Kod komedije odmah znaš jesi li dobro obavio posao ili ne. Ako se publika smije – jesi. Ako se ne smije – nisi. Za komedije u kojima sam igrao, dobio sam brojne nagrade (eto, baš za Pljusku, 1999. dobio sam Nagradu hrvatskog glumišta). Ali, često sam radio i dramske tekstove, s istim žarom i uspjehom. (Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski / Andrzej Wajda: Zločin i kazna) Moj diplomski ispit iz scenskog govora bio je monolog, odnosno pismo Kamila Emeričkog svome ocu (Zastave, M. Krleža – mentor: Tonko Lonza, ocjena: 5).

Nedavno ste obilježili 40 godina glumačkog rada. Kad se osvrnete, za koje biste velikane ili manje prepoznate glumce rekli da su Vas najviše oblikovali – kao umjetnika i kao čovjeka? Koga biste izdvojili kao čestog i pouzdanog partnera na pozornici, i ima li nekoga koga biste se prisjetili a da više nije s nama?

Uvijek na prvom mjestu te liste je partnerica s kojom mogu glumiti i bez proba – Elizabeta Kukić. Dalje ne bih htio nabrajati, ima ih podosta, ali bi možda bilo – zašto si nju/njega spomenuo prije mene (ha-ha-ha)… a ove dvije liste o kojima me pitate bi također bile jako dugačke – i onih koji su me oblikovali i onih kojih nema, a ja bih volio da su i dalje s nama. Nažalost, kako se i ja polako spremam za mirovinu, jer – takav mi je JMBG, te dvije liste bi bile prilično slične. Gumbek, Ivica Vidović, Pređo Vušović, Galeano, Vera Zima, Grga Gruborović, Marina Nemet, Jupa, Žorž Paro….

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. ožujka 2025.