Razgovarao: Borna Vujčić

30.4.2025. – Matija Šakoronja glumac je čiju specifičnu scensku okretnost i vještinu transformacije potvrđuju brojni nizovi nagrada i nominacija. Od matičnog Satiričkog kazališta Kerempuh do raznolikih projekata na nezavisnoj sceni, Šakoronjina karijera obilježena je žanrovskom širinom, no s jasnim afinitetom prema komičnom izrazu. Njegova sposobnost munjevitog prebacivanja iz uloge u ulogu, nerijetko prožimajući i najozbiljnije situacije duhovitošću, etablirala ga je kao snažnoga komičnog glumca svoje generacije.

Najnovije priznanje stiže u obliku Nagrade za najboljega glumca na 18. Gumbekovim danima za ulogu u predstavi Prekid preko veze Kazališta Moruzgva. Ova komedija Tristana Petitgirarda čvrsto se postavila na kazališnoj mapi Europe, nedvojbeno velikim dijelom zbog specifičnog zapleta. Redatelj Krešimir Dolenčić postavio je tu priču, u kojoj likovi mogu angažirati agenciju da umjesto njih obavi prekid veze, kao raščlambu suvremenih ljubavnih odnosa kroz prizmu satiričnog humora. Šakoronjina interpretacija u dinamičnom triju s Petrom Kurtelom i Filipom Detelićem istaknuta je zbog preciznoga komičnog ritma i točne suigre s njegovim glumačkim partnerima.

Već ranije, Šakoronjin talent prepoznat je nizom nagrada koje svjedoče o njegovoj svestranosti. Nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog umjetnika za Jedan sluga dva gospodara u Kerempuhu, te Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u lutkarskoj predstavi Huligan Male scene, samo su neki od primjera. Za Huligana je nagrađen i na ASSITEJ-evom susretu u Čakovcu, gdje je, osim glume, bio prepoznat i njegov doprinos tekstu izvedbe. Njegov komični dar vidljiv u ulozi Dudeka u predstavi Gruntovčani matičnog mu Kerempuha višestruko je potvrđen nagradama na Danima satire i Marulićevim danima, a za istu ulogu bio je ponovno nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog umjetnika.

U ovom razgovoru Šakoronja se osvrnuo na svoj pristup izgradnji komičnih likova, na specifičnosti u radu na predstavi Prekid preko veze i vodstvo Krešimira Dolenčića u tom procesu, a iznio je i svoj pogled na suvremenu komediju i rad na nezavisnoj sceni.

Što Vas je najviše zaintrigiralo u tekstu Tristana Petitgirarda? Kako ste postupali izvođački kao glumac i dramaturški kao ekipa po pitanju dodavanja hrvatskog šarma prilikom prijevoda, o čemu je bilo riječi u zapisima o predstavi? Kako koncept takve agencije, za koji se čini da ga je teško zamisliti u stvarnosti, rezonira u današnjem svijetu?

Tekst me osvojio na prvo čitanje. Doduše, tad se radilo o engleskom prijevodu. Kako ga je kolegica Petra Kurtela pronašla i predložila, krenuli smo u neko šturo prevođenje, onako ad hoc, da vidimo kako bi to zvučalo na hrvatskom. Do trenutka kad smo stali na noge s tekstom on je već bio preveden na hrvatski od strane profesionalne prevoditeljice, no nismo mogli odoljeti da ne interveniramo spomenutim hrvatskim šarmom ako se otvore neki prostori gdje smo smatrali da bi hrvatska publika bolje primila predstavu. Koncept agencije za prekide danas uopće nije toliko nezamisliv. Dapače, u Americi navodno i postoji. Ljudi se udaljavaju jedni od drugih, sami od sebe, pa ne čudi što pribjegavaju metodama prekida preko veze, odnosno treće osobe. Bojim se da to na što sada gledamo kao komičnu fikciju postaje tragična stvarnost društva.

Tema prekida, komunikacijskih šumova i veza vrlo je prisutna u javnom narativu. Koliko se, po Vašem mišljenju, ova predstava uspješno bavi tim svakodnevnim temama koje direktno rezoniraju s publikom? Satira se obično ruga vlasti, a ima li i u ovom polju netko ili nešto što se (dobronamjerno) ismijava?

Smatram da je predstava, unatoč tome što ne izruguje vlast, vrlo satirična upravo zbog toga što (kako i kažete, dobronamjerno) ismijava više tema društva. Naravno da je najveći fokus na vezi i prekidu iste, ali kroz predstavu se provlače i teme povjerenja, laži, tajni, prave ili lažne ljubavi, ljubomore… Sve što je čovjek spreman napraviti da dobije što želi. A to je ono što je danas apsolutno prisutno u svim poljima društva, ne samo u ljubavi.

Kako ste pristupili izgradnji svoje izvedbe unutar te „post-romantične komedije“? Koje ste komičarske i općenito glumačke stilove koristili, poput vaudevillea koji je bio spomenut u zapisima o predstavi? 

S obzirom na konstantne obrate u samom tekstu, od mog lica se prvo zahtijevala velika brzina misli i djelovanja. To je lik kojeg ništa ne smije iznenaditi i uvijek je spreman izvući se iz svake situacije. Nešto slično harlekinu. Konkretno, glumačka pauza se u mom slučaju morala zavrijediti nizom mađijanja partnera odnosno publike.

Predstava počiva na međuigri Vas, Petre Kurtele i Filipa Detelića. Kako je izgledao proces izgradnje toga tročlanog scenskog odnosa? Koje glumačke kvalitete biste istaknuli kod svojih partnera na pozornici i kako se vaši pristupi međusobno nadopunjuju? Kako s njima održavate fokus, energiju te ispunjavate prostor u usporedbi s ansambl-predstavama s puno više glumaca?

Pa evo, Petra je prišla s tekstom Filipu i meni iz razloga što je upravo nas vidjela kao svoje scenske partnere za ovu predstavu. Nadam se da nije požalila (ha ha). Šalu na stranu, mislim da se lijepo upotpunjujemo na sceni i dobro slažemo izvan nje. Možemo si dosta toga reći i odnos nam je poprilično iskren i izvan scene i na njoj, što mislim da je dosta bitno za izgradnju dobre suigre. Rekao bih da imamo neku dobru ravnotežu. Odavno sam naučio da za ispunjavanje prostora nije bitan broj glumaca na sceni nego energija koju ti glumci daju. Ponekad upravo troje glumaca može dati više energije nego deset. Mislim da je to naš adut u ovoj predstavi.

Kako je Krešimir Dolenčić autorski vodio vašu ekipu u postavljanju ove suvremene komedije? Kako izgleda njegov pristup probi kao organizmu nastajuće predstave?  

Krešo je redatelj s kojim sam najviše radio u svojoj dosadašnjoj glumačkoj karijeri. Nemam dovoljno riječi hvale za njega. Osim što je s njim jako lako raditi, zabavno je, energično, kaotično (u pozitivnom smislu) i uvijek otvara neka pitanja ili rješenja koja nama ne bi nikad pala na pamet. Probama pristupa jako ozbiljno, ali to nikad ne pokazuje i ne apostrofira nego se trudi da atmosfera bude takva da se svaki glumac i glumica mogu osloboditi i što bolje pristupiti probi. Jako dobro razlučuje žanrove i zato i jest tako uspješan redatelj. Dobru komediju može izrežirati samo redatelj koji savršeno može postaviti tragediju.

Predstava Prekid preko veze nastala je u produkciji nezavisnog Kazališta Moruzgva. Kako se za Vas kao glumca, stalnog člana ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh, razlikuje proces rada i atmosfera na nezavisnoj sceni u odnosu na institucionalno kazalište? Kako doživljavate nezavisnu scenu u Hrvatskoj općenito?

Za mene, iskreno, prevelike razlike nema. Uvjeti u Moruzgvi su gotovo jednaki kao i u Kerempuhu. Proces rada za mene je gotovo jednak jer mi je sve omogućeno na obje strane. Kazalište Moruzgva je već godinama na glasu kao jedno od producentski najjačih kazališta u regiji, a Kerempuh je ipak institucionalno kazalište pa ne možemo reći da nam nešto fali. Što se atmosfere tiče, da, nezavisna scena uvijek znači manje ljudi, manje osoblja, manje glumaca oko tebe pa je atmosfera nekako intimnija, gotovo obiteljska. U ansamblu su predstave obično veće pa se to malo raspline, ali ne smatram da je ijedna opcija manje vrijedna. Sretan sam što radim u baš ta dva kazališta. U Hrvatskoj nezavisna scena raste i raste. Sve je više mladih umjetničkih organizacija i trupa s izvrsnim predstavama i to me jako veseli. Nadam se da će u budućnosti dobivati i veće poticaje za svoje projekte. A za mene, nezavisna scena je oduvijek bila dio mog glumačkog puta i konstantno sam dio nje. I prije nego što sam se zaposlio u Kerempuhu i nakon. Jako je bitna za održavanje glumačke higijene i odgoja. Ponekad pomislim: „Pa što mi sve to treba, mogao sam danas biti slobodan, a ne ulaziti u kombi i ići za Makarsku”, ali na kraju dana budem presretan i ispunjen.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. travnja 2025.