National Theatre, London, Teatar u kinu: Anton Pavlovič Čehov, Vanya (Ujak Vanja), red. Sam Yates

Nevjerojatna lakoća igranja

Razvikana predstava kojoj je klicala kritika a kojoj su povremeno zamjerali možda konfuznost i kaotično pretapanje uloga koje glumi jedan glumac, sasvim je legitimno razvikana i hvaljena. Uhvatiti se ukoštac s osam živahnih uloga iz pera jednog od najjačih svjetskih dramatika ikada nije nimalo jednostavno. Andrew Scott, taj junak naših filmskih i teatarskih dana, prolepršao je u toj fizički i psihički teškoj i zahtjevnoj akciji.

Piše: Ivana Perić

31.10.2024. – Ujak Vanja Antona Pavloviča Čehova ima antologijsko mjesto u svjetskoj dramskoj književnosti. Glumac Andrew Scott utabava svoj put da postane također antologijsko mjesto svjetske filmsko-kazališne baštine, i to mu polazi za rukom dosta dobro.

Potonjeg sam prvo gledala u potresnoj gay drami Stranci poput nas i iako sam više fascinirana bila ulogom njegovog partnera Paula Mescala, moram priznati da me taj čovjek, glumac simpatičnog lika i solidne izvedbe nije ostavio ravnodušnom.

Ipak, između ostaviti ravnodušnim i biti fasciniranim velika je razlika. S velikim zanimanjem išla sam u boj s mojim omiljenim moderno adaptiranim Čehovom (klasik Ujak Vanja) te monodramom višestrukog likovja u djelu s prestižnog londonskog National Theatrea – Vanya redatelja Sama Yatesa.

Razvikana predstava kojoj je klicala kritika a kojoj su povremeno zamjerali možda konfuznost i kaotično pretapanje uloga koje glumi jedan glumac, sasvim je legitimno razvikana i hvaljena. Uhvatiti se ukoštac s osam živahnih uloga iz pera jednog od najjačih svjetskih dramatika ikada nije nimalo jednostavno. Andrew Scott, taj junak naših filmskih i teatarskih dana, prolepršao je u toj fizički i psihički teškoj i zahtjevnoj akciji.

Čovjek nevjerojatno barata manirizmima, prenaglašenostima i karikaturalnostima do mjere neispada u banalnost, ali kad glumi Sonju ili ujaka Vanju, on je divno nježan i senzibilan, krajnje dirljiv do doze fine patetike. Čovjek-stroj koji bez pardona šamara razna lica čije navade prolazi, Scott to radi nepretenciozno, komično ali beskrajno lako. Nepodnošljiva lakoća igranja tog glumca navela me da pomislim da ću možda jednom pogledati i tu seriju Fleabag u kojoj je rasturio, iako serijama sklona nisam ako nisu Sopranosi ili Mad men iz skoro prošlog stoljeća.

Program Kazalište u kinu Kina Kinoteka vrlo je uspjela i filozofsko propitivački te komercijalno šušurovski, budući DA je kino bilo puncato kao nekada kad su se gledali neki davno zaboravljeni hitovi recimo 80-ih godina tog prošlog stoljeća. Moram priznati da me to navelo da pomislim kako je sadržaj itekako bitan budući da su sa mnom čekajući na predstavu cupkale i mlade studentice, šta ti ja znam, režije ili dramaturgije kao i neka stara lica koje znamo što iz teatra, što iz nekih kritičarskih javnih djelatnosti.

Uspjelo je, event se razvikao bez da nosi sa sobom šarene helijevske balone raznih obličja i boja. Konfete su pukle na monodrami jednog izvrsnog umjetnika a Čehov je nakon stoljeća i pol skoro ponovno moderno zaživio i prodisao.

Ujak Vanja tragični je junak, izgubljen u životu na ruskom ladanju, pregažen od neuzvraćene ljubavi i idolopoklonstva prema čovjeku koji to ne zaslužuje. Taj čovjek je udovac njegove sestre Ane, u ovoj modernoj adaptaciji redatelj Aleksandar koji ne snima ništa, pompozan, narcis i dozlaboga umišljen. Aleksandar je starac oženjen lijepom Jelenom / Helenom i zbog nje se u ovoj drami započinje sve događati kao mali trojanski rat.

Helena je mlada, neiživljena i vene u naručju starog muža a naklonost joj uz Vanju pokazuje i naočiti frajer, doktor Michael. Pak u doktora je potajno i vječno zaljubljena Aleksandrova neugledna kći Sonja, djevojka zlatna srca.

Zaplet počinje Michaelovim nasrtanjem na Helenu, njezinim pozitivnim reakcijama kao i Vanjinim očitim love / hate odnosom prema svom bivšem šogoru. Provala će rezultirati u jednom neuspješnom puškaranju, odlasku Aleksandra i Helene s imanja te neostvarenjem ljubavnih iskri.

Ipak, lajtmotiv cijele drame pomalo je zastarjela ali divna i poučna monologija nesretno zaljubljene Sonje koja zaključuje kako su svi oni nesretni, ali vrijeme je da nauče biti sretni jer su živi te mogu i žele preokrenuti svoje živote. Luzerska ispovjedaonica u osvit jednog novog vremena koje će donijeti sasvim drugačije uvjete spram onog aristokratske stare Rusije nagovještaj je možda boljeg vremena. No, kako kome.

Krah starog svijeta koji će se doista dogoditi prvo u začetno revolucionarnoj 1905-oj te potom i konačno u pravoj revolucionarnoj 1917-oj kraj je memljivih ljetnih podneva starih aristokratskih obitelji koji su se zapravo neprekidno dosađivale u besmislu dokonog života.

No moderna adaptacija Čehova spominje pak neke druge novovjeke mijene poput klimatske promjene zatupljujuće vrućeg ljeta, zbog čije toplote neki žele izvršiti suicid. Moderno slash tradicijsko suvereno se smjenjuje u ovoj divnoj predstavi, monodrami jednog glumca sa 8 različitih lica koji mijenja naglaske, boju glasa i verbalne mimike. Tako je kao Helena, Scott sav lukav i draška svoj lančić oko vrata, kao ujak Vanja on je ekscentričan i pomalo mrtvo živahan s cvikerima na očima a kao Sonja on je nježan i mlad, rosno zadivljen životom iako za to nema razloga.

Komično tragična pretapanja u predstavi su krajnje neočekivana, turobna ali beskrajno vesela, niti potpuno crna niti potpuno bijela, baš kao život sam. I u tome je Čehov bio majstor, a Scotta ćemo prozvati izvanrednim modernim tumačem kultnog dramatika.

Dok god je živahne teatarske produkcije koja se ne boji stare klasike inovativno i iznova iščitavati, ne bojimo se za kulturni život per se. Drago mi je da se moderna adaptacija Čehova, snimka od puna dva sata, hit na londonskoj pozornici uspješno integrirao u program kutnog Kina Kinoteka. Uzgred, u kinu je u tijeku ciklus Crnog talasa, ex jugoslavenskog odgovora na francuski Novi val. Novi val na balkanski – ima li bolje pozivnice za gledanje?

Veselimo se sljedećem naslovu ciklusa Teatar u kinu. Svi su dobrodošli, penzioneri i studenti, srednji i visoki sloj, jer kako kažu pametni: Umjetnost zbližava ljude. Voila!

©Ivana Perić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. listopada 2024.