IVO ŠTIVIČIĆ (Rešetari, 13. svibnja 1936. – Zagreb, 15. listopada 2021.)

Nemjerljiv doprinos razvoju i kvaliteti hrvatske televizije

Ivo Štivičić bio je jedan od najvažnijih hrvatskih dramaturga i scenarista, ali i književnik i novinar. U suradnji s nizom redatelja poput Ivana Hetricha, Eduarda Galića, Nikole Tanhofera ili pak Marija Fanellija ostavio je znatan trag u razvoju i kvaliteti hrvatske televizije od 1960-ih do kraja 1980-ih.

Piše: Tomislav Čegir

Kako je znameniti hrvatski dramaturg i scenarist, ali i književnik i novinar Ivo Štivičić preminuo u Zagrebu 15. listopada u 86. godini, nužno je ukratko se osvrnuti spram njegova stvaralaštva jer njegova je uloga u razvoju i kvaliteti hrvatske televizije, kao i nešto manje i hrvatskoga filma – nemjerljiva. Rođen u Rešetarima pokraj Nove Gradiške, sredinom 1950-ih započeo je studirati na Pravnom i filozofskom fakultetu u Zagrebu, a godine 1958. počeo je raditi na zagrebačkoj televiziji i vrlo brzo postao jedan od najvažnijih dramaturga i scenarista, u suradnji s nizom redatelja poput primjerice Ivana Hetricha, Eduarda Galića, Nikole Tanhofera ili pak Marija Fanellija između ostalih; ostavljajući znatan trag kroz desetljeća od 1960-ih do kraja 1980-ih. Tijekom prvih godina samostalne hrvatske države, Štivičić je bio urednik Dramskog programa HTV-a, svojim je predanim radom pomogao opstanku i održanju kao i ponovnom usponu domaće televizije i filma, a od 1995. bio je profesor dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U njegovom radu bilježimo i kritike u Studentskom listu i na Radiju Zagreb, zbirku dramskih tekstova Ratnici (1968), kao i nekoliko kazališnih drama nastalih u posljednjih petnaestak godina. Ne treba zaboraviti ni podatak da je više puta nagrađivan. Primjerice, godine 2000. ovjenčan je Nagradom za životno djelo Ivan Šibl, a dobitnik je i Nagrade grada Zagreba 2006. godine, kao i Nagrade Vladimir Nazor 2015. Uz to, članom Društva hrvatskih književnika postao je još 1966., a članom Hrvatskoga društva pisaca 2002. godine.

Ovaj kratki pregled dakako može tek približno naznačiti što je sve Ivo Štivičić ostavio iza sebe; njegovo naslijeđe, zanimljivo, ne obuhvaća veći broj filmskih scenarija. Bilježimo tako scenarij za film Dvostruki obruč (1963) u režiji Nikole Tanhofera te scenarij za film Horvatov izbor (1985) u režiji Eduarda Galića, a oba predstavljaju značajne stavke u karijerama tih domaćih redatelja. Štivičićevo stvaralaštvo mogli bismo razdijeliti na nekoliko razdoblja. U početnom, od kraja 1950-ih Ivo Štivičić je već gotovo formiran autor, njegovo poznavanje dramaturgije, društvenoga konteksta i precizna karakterizacija likova vidljivi su u dostupnim djelima, počevši od Svadbe (1959) ili Vučjaka (1961) preko ratnih drama kao što su Apel (1965) ili Kokošari (1968), pa sve do neupitnoga vrhunca toga razdoblja – kriminalističko- ratnoga televizijskoga serijala Kuda idu divlje svinje (1971) u deset epizoda u suradnji s redateljem Ivanom Hetrichom. Popularnost serijala bila je znatna, kvaliteta razvidna i u doba nastanka kao i u kasnijim razdobljima, sve do danas. Smješten u turbulentno razdoblje od godine 1941. do kraja 1943. na rubne dijelove grada Zagreba, predstavlja dvije suprotstavljene bande krijumčara, sukobe s njemačkim okupatorima i ustaškim redarstvom, nazočnost ilegalaca, a preklapanje kriminalističkog i ratnog žanra upotpunjeno je akcijskim predznakom kao i transponiranjem postulata žanra vesterna, što Štivičiću nije bilo nimalo strano, nego se ranije navedeni Tanhoferov film itekako oslanjao o vestern.

Nakon tog vrhunca, djela nastala 1970-ih mogu se doimati zamalo prigušenim, premda im je kvaliteta znatna. Istarska rapsodija 1921. (1976), Karmine (1977) ili pak Tomo Bakran (1978) obilježavaju razdoblje i predstavljaju vrstan uvod u novi uzlet koji je uslijedio 1980-ih godina. Ratne drame Puška u cik zore (1981), Tamburaši (1982), kao i kratka suradnja s TV Sarajevo Brisani prostor (1981) izvrsna su ostvarenja, no vrhunac razdoblja predstavlja svakako televizijski serijal Putovanje u Vučjak (1986) u redateljskoj izvedbi Eduarda Galića. Štivičić je u tome serijalu od 15 epizoda adaptirao dramu Vučjak Miroslava Krleže, koju je već prilagodio za televiziju još 1961., ali ovaj put znatno raskošnije i razrađenije. U složenome društvenom kontekstu raspada Austro-Ugarske i nastanka Kraljevstva SHS, gradski intelektualac i novinar seli u ruralnu sredinu, upliće se u ljubavni trokut, a sve to uz okrilje ugroženo ratnim dezerterima, zelenim kadrom. Referirajući o zatečenome stanju u seriji, autori su nenametljivo anticipirali i društveno stanje jugoslavenskoga društva, a kvalitetne sastavnice Putovanja u Vučjak i danas ga čine jednim od najvažnijih televizijskih djela toga desetljeća.

Sasvim je jasno da zbog niza raznovrsnih obaveza Ivo Štivičić u 1990-ima nije mogao toliko puno raditi kao scenarist i dramaturg, pa ćemo navesti tek dramu Uskrsnuće nade (1996). Ne treba pritom zanemariti ni dvije kazališne drame. Pijana noć 1918. premijerno je izvedena godine 2007. i iznova je Štivičić posegnuo za adaptacijom Krležinoga stvaralaštva, ovoga puta u suradnji s kćerkom, također vrsnom dramaturginjom Tenom Štivičić, dok je Shakespeare u Kremlju u režiji Lenke Udovički o pojedincu u represivnome društvenome sustavu premijerno izvedena 2013. godine, ali nažalost nije postigla i veći uspjeh. Međutim, vrlo su bitne Antologijske drame (2016) urednice Marine Vujčić koja je posegnula za četiri Štivičićeve ratne drame: Apel, Kokošari, Puška u cik zore i Tamburaši,naglašavajući time važnost njegova udjela u hrvatskome dramskome i književnome naslijeđu. 

I zamalo u svojevrsnoj igri sudbine, Ivo Štivičić preminuo je tek nekoliko sati nakon što je u zagrebačkome HNK izvedena drama 64 njegove kćeri Tene Štivičić, vrsne dramaturginje, čiji već i prijašnji visoki dosezi nastavljaju niz dramaturga iz obitelji Štivičić.

©Tomislav Čegir, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. studenog 2021.