
Piše: Tomislav Čegir
Kako je znameniti hrvatski dramaturg i scenarist, ali i književnik i novinar Ivo Štivičić preminuo u Zagrebu 15. listopada u 86. godini, nužno je ukratko se osvrnuti spram njegova stvaralaštva jer njegova je uloga u razvoju i kvaliteti hrvatske televizije, kao i nešto manje i hrvatskoga filma – nemjerljiva. Rođen u Rešetarima pokraj Nove Gradiške, sredinom 1950-ih započeo je studirati na Pravnom i filozofskom fakultetu u Zagrebu, a godine 1958. počeo je raditi na zagrebačkoj televiziji i vrlo brzo postao jedan od najvažnijih dramaturga i scenarista, u suradnji s nizom redatelja poput primjerice Ivana Hetricha, Eduarda Galića, Nikole Tanhofera ili pak Marija Fanellija između ostalih; ostavljajući znatan trag kroz desetljeća od 1960-ih do kraja 1980-ih. Tijekom prvih godina samostalne hrvatske države, Štivičić je bio urednik Dramskog programa HTV-a, svojim je predanim radom pomogao opstanku i održanju kao i ponovnom usponu domaće televizije i filma, a od 1995. bio je profesor dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U njegovom radu bilježimo i kritike u Studentskom listu i na Radiju Zagreb, zbirku dramskih tekstova Ratnici (1968), kao i nekoliko kazališnih drama nastalih u posljednjih petnaestak godina. Ne treba zaboraviti ni podatak da je više puta nagrađivan. Primjerice, godine 2000. ovjenčan je Nagradom za životno djelo Ivan Šibl, a dobitnik je i Nagrade grada Zagreba 2006. godine, kao i Nagrade Vladimir Nazor 2015. Uz to, članom Društva hrvatskih književnika postao je još 1966., a članom Hrvatskoga društva pisaca 2002. godine.
Zbirka dramskih tekstova Ive Štivičića Ratnici, 1968. Dvostruki obruč, red. Nikola Tanhofer, 1963. Horvatov izbor, red. Eduard Galić, 1985.
Ovaj kratki pregled dakako može tek približno naznačiti što je sve Ivo Štivičić ostavio iza sebe; njegovo naslijeđe, zanimljivo, ne obuhvaća veći broj filmskih scenarija. Bilježimo tako scenarij za film Dvostruki obruč (1963) u režiji Nikole Tanhofera te scenarij za film Horvatov izbor (1985) u režiji Eduarda Galića, a oba predstavljaju značajne stavke u karijerama tih domaćih redatelja. Štivičićevo stvaralaštvo mogli bismo razdijeliti na nekoliko razdoblja. U početnom, od kraja 1950-ih Ivo Štivičić je već gotovo formiran autor, njegovo poznavanje dramaturgije, društvenoga konteksta i precizna karakterizacija likova vidljivi su u dostupnim djelima, počevši od Svadbe (1959) ili Vučjaka (1961) preko ratnih drama kao što su Apel (1965) ili Kokošari (1968), pa sve do neupitnoga vrhunca toga razdoblja – kriminalističko- ratnoga televizijskoga serijala Kuda idu divlje svinje (1971) u deset epizoda u suradnji s redateljem Ivanom Hetrichom. Popularnost serijala bila je znatna, kvaliteta razvidna i u doba nastanka kao i u kasnijim razdobljima, sve do danas. Smješten u turbulentno razdoblje od godine 1941. do kraja 1943. na rubne dijelove grada Zagreba, predstavlja dvije suprotstavljene bande krijumčara, sukobe s njemačkim okupatorima i ustaškim redarstvom, nazočnost ilegalaca, a preklapanje kriminalističkog i ratnog žanra upotpunjeno je akcijskim predznakom kao i transponiranjem postulata žanra vesterna, što Štivičiću nije bilo nimalo strano, nego se ranije navedeni Tanhoferov film itekako oslanjao o vestern.
Kuda idu divlje svinje, red. Ivan Hetrich, 1971.
Nakon tog vrhunca, djela nastala 1970-ih mogu se doimati zamalo prigušenim, premda im je kvaliteta znatna. Istarska rapsodija 1921. (1976), Karmine (1977) ili pak Tomo Bakran (1978) obilježavaju razdoblje i predstavljaju vrstan uvod u novi uzlet koji je uslijedio 1980-ih godina. Ratne drame Puška u cik zore (1981), Tamburaši (1982), kao i kratka suradnja s TV Sarajevo Brisani prostor (1981) izvrsna su ostvarenja, no vrhunac razdoblja predstavlja svakako televizijski serijal Putovanje u Vučjak (1986) u redateljskoj izvedbi Eduarda Galića. Štivičić je u tome serijalu od 15 epizoda adaptirao dramu Vučjak Miroslava Krleže, koju je već prilagodio za televiziju još 1961., ali ovaj put znatno raskošnije i razrađenije. U složenome društvenom kontekstu raspada Austro-Ugarske i nastanka Kraljevstva SHS, gradski intelektualac i novinar seli u ruralnu sredinu, upliće se u ljubavni trokut, a sve to uz okrilje ugroženo ratnim dezerterima, zelenim kadrom. Referirajući o zatečenome stanju u seriji, autori su nenametljivo anticipirali i društveno stanje jugoslavenskoga društva, a kvalitetne sastavnice Putovanja u Vučjak i danas ga čine jednim od najvažnijih televizijskih djela toga desetljeća.
Sasvim je jasno da zbog niza raznovrsnih obaveza Ivo Štivičić u 1990-ima nije mogao toliko puno raditi kao scenarist i dramaturg, pa ćemo navesti tek dramu Uskrsnuće nade (1996). Ne treba pritom zanemariti ni dvije kazališne drame. Pijana noć 1918. premijerno je izvedena godine 2007. i iznova je Štivičić posegnuo za adaptacijom Krležinoga stvaralaštva, ovoga puta u suradnji s kćerkom, također vrsnom dramaturginjom Tenom Štivičić, dok je Shakespeare u Kremlju u režiji Lenke Udovički o pojedincu u represivnome društvenome sustavu premijerno izvedena 2013. godine, ali nažalost nije postigla i veći uspjeh. Međutim, vrlo su bitne Antologijske drame (2016) urednice Marine Vujčić koja je posegnula za četiri Štivičićeve ratne drame: Apel, Kokošari, Puška u cik zore i Tamburaši,naglašavajući time važnost njegova udjela u hrvatskome dramskome i književnome naslijeđu.
Putovanje u Vučjak, red. Eduard Galić, 1986.
I zamalo u svojevrsnoj igri sudbine, Ivo Štivičić preminuo je tek nekoliko sati nakon što je u zagrebačkome HNK izvedena drama 64 njegove kćeri Tene Štivičić, vrsne dramaturginje, čiji već i prijašnji visoki dosezi nastavljaju niz dramaturga iz obitelji Štivičić.
©Tomislav Čegir, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. studenog 2021.