SVADBA, red. Igor Šeregi, Hrvatska, Srbija, 2026.

Narodski spektakl u niskoj komediografskoj zoni

A koliko je zapravo uspio film Svadba? U onome što je očito želio postići, nepretencioznoj i niskoj komediografskoj razini, autor je izrazito uspješan, premda rezultat ostavlja dojam površnosti i intelektualne promašenosti. Čini nam se da su fore iz filma trebale biti ostavljene u nekom drugom tisućljeću, onom prošlom, no poanta je da velika većina ovdašnje publike izvrsno funkcionira na tim površnim razinama.

Piše: Ivana Perić

19.2.2026. – Dugo se neki film u puku nije tako iščekivao, zahvaljujući pitko populističkoj temi ali i strategiji medijskog pojavljivanja i marketinga (svaka čast) cijele ekipe, kao hrvatsko-srpska komedija Svadba redatelja Igora Šeregija. E sad zašto je to tako, postoji nekoliko razloga. Da bi se napravio hype, tema o mješovitom braku nije sasvim dovoljna, iako dosta zanimljiva i dandanas – recimo: nažalost, jer to bi trebala biti sasvim normalna pojava. Da bi se napravio hype trebalo je dovući i Dragana Bjelogrlića, veliku srpsku filmsku njušku, glumca, redatelja i producenta, ponovno na hrvatski film. Valjda nije glumio na ovom terenu preko dva desetljeća. Potreban je bio i relativno nepoznati ali simpatični redatelj (režirao je zapaženu navijačku komediju ZG 80), otvoren za razne opcije, pa umiješati malo nepretencioznog humora, malo zdrave namjere o pomirbi ali i laganom ismijavanju razlika i cijele pompe oko nacionalnih razmirica, te također i dovući brojne stare i nove filmske zvijezde.

I zbilja, kad smo zadnji put na velikim ekranima vidjeli skupa Renea Bitorajca, Dragana Bjelogrlića, Seku Sabljić, Žiku Todorovića, Lindu Begonju i mnoge druge koje sad nažalost ne spominjem?

Ne možete se sjetiti. Upravo taj miš-maš starinskoga zvjezdanog neba pomiješan sa još uvijek aktualnom temom mješovita braka (i to blasfemično srpsko-hrvatskog) plus dobar nabrijani marketing urodili su nezapamćenim uspjehom kod publike (film je u gledanosti premašio neprikosnovenu hrvatsku hit-komediju iz 1990-ih Kako je počeo rat na mom otoku te legendarnu sladunjavu hit-romansu također iz 1990-ih, Titanic). Kina su bila rasprodana unaprijed, TV-dnevnici bilježili su svečanu premijeru bjesomučno, a među narodom se širila pričica. Tako se to radi.

Pitam se samo zašto jedan mnogo bolji, mnogo senzibilniji ali opet prijemčiv i može se reći naš i vaš film, hrvatski doks, nagrađivan i zabavan također, Naša djeca Silvestra Kolbasa nije polučio niti mali dio te pažnje kao ovaj narodski vele-spektakl?

Mnogi su razlozi, ali činjenica je da filmovi po senzibilitetu nisu uopće usporedivi. Ljudi vole šušur, opuštenu zabavu s crnim humorom koji se ne odnosi direktno na njih, u kojem se ne doživljavaju prozvanima. Naša djeca su film kako o Kolbasovoj obitelji, tako i o svima nama, dok je Svadba Igora Šeregija puno dalje, na bazi nekog vica ili dometa popularne srpske serije Andrija i Anđelka, potpuno u sferi zabave i opuštanja, nimalo na intelektualnom i senzitivnom nivou prethodno spomenutog filma.

A koliko je zapravo uspio film Svadba? U onome što je očito želio postići, nepretencioznoj i niskoj komediografskoj razini, autor je izrazito uspješan, premda rezultat ostavlja dojam površnosti i intelektualne promašenosti. Čini nam se da su fore iz filma trebale biti ostavljene u nekom drugom tisućljeću, onom prošlom, no poanta je da velika većina ovdašnje publike izvrsno funkcionira na tim površnim razinama.

Film o kojem pričamo ostavit će traga, dakako, u sferi rezultata na kino blagajnama, ostvarit će rekord u gledanosti u regiji, a u vezi filmskog odjeka, njega neće biti. Jer film je prelako odrađen, pre-nemarno režiran i površno odglumljen – na razini sapunice lokalne komercijalne televizije, i tu prestaju sve ozbiljne priče.

Bilo mi je drago ponovno vidjeti Bobu iz Boljeg života u hrvatskome filmu; Seka Sablić je jedna od najlegendarnijih filmskih udavača ikada (nevjesta Bogdana Diklića u Maratonci trče počasni krug) dok je i Vesna Trivalić u filmu Mi nismo anđeli nenadmašna. Hrvatska legenda Rene Bitorajac fino je iskarikirao svoj lik, kao i Bjelogrlić, ali daleko smo od dojma da su se namučili pri odglumljivanju. Mlađi glumci su u sklopu projekta prohodni i simpatični, ali svakoj pohvali tu je kraj. Zbrzani i aljkavi kraj kao da je režirala baka iz kvarta ili djevojčica iz osnovne škole, pa je dovoljno reći da prije ulaska u kino morate, ali morate ostaviti bilo kakva očekivanja. Taj filmski gledalački rekorder veliki je kandidat za intelektualni i senzitivno filmski najveći flop godine.

©Ivana Perić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. veljače 2026.