12.3.2026. – Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Lucija Ljubić, Ivan Planinić i Filip Šovagović i ove je godine čitalo dramske tekstove prijavljene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori i autorice.

Nagrađeno je šest dramskih djela – jedna prva nagrada te ravnopravno podijeljene dvije druge i tri treće nagrade – a za čitanje se preporučuje još pet dramskih tekstova. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.

1. nagrada

Anita Čeko: U MOJOJ BABI MJESEC
Dramski tekst U mojoj babi mjesec tematizira životnu cikličnost ženskoga tijela, duha i duše, uključujući mnoga pitanja o porodu, postporođajnoj depresiji, majčinstvu, životnim poteškoćama, nevoljama i tragedijama, neovisno o naraštajnim i svim drugim razlikama među ženama. Poveznica je ženska solidarnost i često nedovoljno iskazana nježnost najbližih. Unuka koja je u sedmom mjesecu trudnoće dolazi u Bosnu u posjet svojoj Babi Dragojki i razgovara s njom o njezinu životu, porodima, radostima, gubitcima, tugama, bolestima i prešućenim osjećajima, istodobno intimno uspoređujući sebe i babu, svoje i njezino vrijeme. Dramski tekst podijeljen je na tri dijela: u prvom dijelu Unuka posjećuje Babu i snima je kamerom, u drugom dijelu prati se Unukin porod i rađanje njezine kćeri, a u trećem dijelu ponovno se susreću Baba i Unuka, ovaj put zbog bolesti. Dvije žene promatraju treću – djevojčicu koja će tek odrasti i prešutno se pitaju kakve će obrasce ponašanja usvojiti i kako će živjeti. U dramskom tekstu pojavljuju se dva odrasla ženska lika i jedna djevojčica, a ostali dramski likovi čuju se samo kao glasovi, što implicira filmsko snimanje. Među tim glasovima su doula Irina, prijateljice, liječnici i medicinske sestre te cimerice iz bolničke sobe. Likovi koji nisu na popisu prisutni su posredno te oživljavaju u Babinim pričama i uspomenama. Dramski tekst je dinamičan, uključuje pripovijesti o ženskim sudbinama na različitim prostorima i u različitim vremenima, Babinim supatnicama, rođakinjama i susjedama. One su tijekom trudnoće obavljale teške fizičke poslove, a porađala ih je seoska babica unoseći u porod podjednaku mjeru nježnosti kao što je Baba Gojka nježno sudjelovala u teljenju seoskih krava. Dramski je slog istovremeno i naglašeno poetičan pa, primjerice, iz Babina tijela raste cvijet bazge ili listopadna šuma u kojoj se čuje pjev ptica, ali u kojoj kunja i medvjed. Mjesec iz naslova drame uključuje i citat jedne od porodničarevih preporuka kako žene ne bi trebale čitati o porodu, nego gledati u mjesec i pjevati svom djetetu u utrobi. Unuka je svoj mjesec pronašla u Babi – ona je bila njezin mjesec.

2. nagrada (ravnopravno dijele)

Mia Laura Jurčić: TIHA VODA
Drama Tiha voda snažno i potresno progovara o nemogućnosti bijega iz klaustrofobične seoske sredine. Kroz lik protagonistice, devetnaestogodišnje Adele, autorica oblikuje dramsku radnju koja se ne odvija samo u fizičkom prostoru sela uz rijeku, već i u metafizičkom procjepu između života i smrti. Stoga i uvodni postupak bljeskovitih statičnih slika, osim dokumentiranja obiteljske prošlosti i rekonstruiranja jednog postojanja, ujedno sugerira i ontološku nesigurnost te razvija temu neuhvatljivosti sjećanja kao jedine preostale čvrste točke identiteta koji se nepovratno osipa. SredišnjI dramski sukob odvija se u opreci između rječite tišine Adeline obitelji i razorne snage rijeke koja nije samo dio toposa dramske slike, već je i aktivan subjekt prožet mistikom i tragedijom odlaska. Značenjski slojevi drame prodiru duboko u sferu liminalnosti – stanja „između“ – u kojem rijeka prestaje biti tek geografski pojam i postaje metafizički prostor prelaska. Rijeka se uspostavlja kao prostor katarze i kao utočište u kojem je jedino dopušteno progovoriti o zabranjenom. Nasuprot tome, kuća je simbol kolektivne represije i šutnje koja negira postojanje svega što bi moglo narušiti privid reda; tamo se bliskost zamjenjuje ritualima objeda, a šutnja, tišina i muk gori su od bilo kakve svađe. Taj rascjep između onoga što se vidi – svakodnevica sela i onoga što se osjeća – magla nad vodom, tvori srž dramske napetosti. U tako normiranom biomu trag vode na podu postaje snažna poetska metafora za rezidue identiteta koji kolektivu ostaju neshvatljivi. Dokumentaristički precizno bilježenje znakova fizičkog nestajanja u kontrastu je s poetskom vizijom subjekta prožetog dramskom fantastikom koji, iako fizički prisutna, već dugo leluja u prostoru „magle“. Na kraju, drama nas suočava s okrutnošću ravnodušnosti: zajednica se bavi posljedicama – vodom – ali ostaje slijepa na uzrok – bol – čime se ciklus šutnje i utapanja nastavlja. Tiha voda nas podsjeća na nepodnošljivost lakoće nestajanja u sredini koja, revno primjećujući tragove vode na podu, odbija primijetiti osobu koja iza tih tragova nepovratno nestaje.

Lucija Klarić: BEZ PAPIRA
Dramski tekst Bez papira, s podnaslovom ljubavna pisma iz postkolonijalizma govori o Jednoj s jedne strane, Drugom s druge strane i o svijetu između njih koji usporava i otežava njihove susrete i život. Uvodna bilješka ispod teksta pojašnjava da je riječ o „birokratskom nasilju koje se primjenjuje kao metoda povlačenja granica između njih i nas“. Tako i jest strukturiran dramski tekst: Njezine su rečenice otisnute na lijevoj strani, Njegove na desnoj, a u sredini stranice stoje rečenice koje potječu najčešće iz službenih dopisa napisanih administrativnim stilom i podjednako hladnih automatskih odgovora, ali i iz diskursa članova obitelji te iz proizvoljno konstruiranog i ideološki kompromitiranoga glasa javnosti. Taj svijet između Nje i Njega ne dopušta dijalog i na pitanja odgovara jednoznačno – podizanjem zida. Kadšto je možda, kao i u drami, zid moguće preletjeti avionom, ali i to samo privremeno, a onda se svi moraju vratiti na svoju stranu zida, iza čvrsto povučenih granica. U dijalogu između Nje i Njega, vođenom u njihovu virtualno izgrađenom svijetu i u mislima, upadljivo se često pojavljuje rečenica „Htio/htjela sam ti samo reći“ kojom oni, uz neizbježnu pratnju triju točkica, pokušavaju racionalizirati zazidanost institucija, ali i objasniti kako to utječe na njihove osjećaje i budućnost njihova odnosa.

3. nagrada (ravnopravno dijele)

Filip Jurjević: MRAVI
Goran je jedne tragične noći pokušao pobjeći od svog vlastitog života. Progonjen bijesnim psima on se spretno popeo na svoje najdraže stablo. Osjetio je neku neobjašnjivu sigurnost u zelenoj krošnji, dobro je poznavao taj osjećaj još iz djetinjstva. Svi njegovi životni problemi nestali su tu noć jedan za drugim, kao da ih je netko obrisao krpom. Možda bi se mogao popeti još i više? Ali na vrhu su grane tanje – možda bi se ipak trebalo spustiti nekoliko grana niže, vidjeti može li se nekako prespavati, a ujutro će pobješnjeli psi već pronaći neku drugu žrtvu. Međutim, čopor nije odustajao. Držali su ga u šaci, bilo je jasno da će kad-tad sići sa stabla i da će se kad tad morati suočiti s neredom svuda oko sebe: s bivšom suprugom na terapiji, s rizičnim biznisom pod političkim pritiskom, sa kćeri koja razvod svojih roditelja, najblaže rečeno, nije baš najbolje prihvatila, s njezinim budućim suprugom koji prijeti, maše i udara sjekirom uokolo ili grize zubima ako nije raspoložen, s njegovom majkom i njihovom incestuoznom vezom i kompletno naoružanim selom. Toga je tragičnog jutra ipak shvatio da je pogriješio još u djetinjstvu kada s prvi put popeo na svoje najdraže stablo. Zašto je uopće silazio?

Mihovil Rismondo: PJESMA EVROPE
Kad bismo odbacili sve ono nebitno, nepotrebno, beznačajno, sve te viškove, suvišna znanja, nabujale stavove, kad bismo konačno odbacili sva ta razna mišljenja o svemu i svačemu – svijetu u nama samima bilo bi lakše. S te druge strane, kao hrabri putokaz u neki bolji svijet stajala bi, potpuno samostalno, lijepa riječ. I to bi bilo sasvim dovoljno. To je ono što Evropa traži, a ne može naći. Ona traži od Diliške samo jednu malu toplu riječ, samo nekoliko njih, da se barem malo ugrije kad ih već nema dovoljno za cijelu pjesmu. No, on uporno šuti. Čini se kao da je Evropi netko sakrio sve te riječi, izbrisao i zapalio smisao i ona luta prazninama bez slova, bez zareza, bez točaka, bez kompasa. Evropa živi tu u blizini, u našoj ulici, samo nekoliko kuća dalje, možda je često vidimo, ali nikako da je primijetimo. Možda smo ipak mogli otvoriti vrata, okrenuti se, upoznati se – primijetiti pukotinu u tom visokom i debelom zidu koji nas dijeli.

Zrinka Zoričić: SVE JE ISTOVREMENO
Tekst Sve je istovremeno, podnaslovljen kao Razlomljeni mozaik jednog života, predstavlja paradigmatski primjer suvremene polifone monodrame koja napušta klasičnu linearnu naraciju u korist simultanosti proživljavanja. Autorica konstruira dramski subjekt koji nije monolitan, već je oblikovan kao dinamički ansambl unutrašnjih glasova, čime ispovjedni iskaz postaje studija – ne samo prisjećanja vlastite prošlosti, nego i žive, pulsirajuće, sadašnjosti – u kojoj se sve odvija istovremeno. Ta istovremenost nije samo tematska odrednica, već i temeljni dramaturški postupak koji omogućuje supostojanje različitih ontoloških razina: od banalne svakodnevice do borbe za život srodne duše. Dramska napetost generira se kroz sukob s naslijeđenim obrascima čiji glasovi pokušavaju nametnuti šutnju i svladati otpor. Oslobađanje od te šutnje i pobjeda unutarnjeg otpora, paradoksalno se događa upravo u onom trenutku u kojem je subjekt bio spreman odustati. Tekst Sve je istovremeno dramskom dekonstrukcijom razotkriva razlomljen mozaik jednog života, preko konačnog ujedinjenja svih unutarnjih ja u neraskidivu cjelinu – transformira se u dramu integracije i izvedbeni izazov za kazališno uprizorenje.

Osim nagrađenih tekstova, povjerenstvo je preporučilo pet tekstova za čitanje:

• Ivica Đikić: „Milles“
• Anica Miličević: „Nafaka“ ILI ISTUK (ponegdje znaju nedostajati dijakritike)
• Nenni Delmestre: „Neboder na kraju svijeta“
• Elvis Bošnjak: „Tko je ubio Sis…“
• Marija Dukić: „Vidit ćeš ti svog boga“

Svečana dodjela Nagrade Marin Držić tradicionalno će se održati na otvorenju Festivala hrvatske drame „Marulićevi dani“ u Splitu, tijekom kojega je predviđeno javno čitanje prvonagrađenog  teksta u izvedbi studenata glume UMAS-a. Također, planirano je i tradicionalno predstavljanje zbornika drama nagrađenih Nagradom Marin Držić u izdanju nakladničke kuće Disput.

Izvor: www.min-kulture.gov.hr, objavljeno 12. ožujka 2026.