Razgovarala: Katarina Kolega

25.2.2025. – Veličina bilo koje osobe, a posebice umjetnika, nije samo u njegovim djelima, nego u cjelokupnoj osobnosti. Glumica Helena Buljan velika je ne samo zbog upečatljivih interpretacija široke lepeze najzahtjevnijih uloga kojima je tijekom dugogodišnje karijere oduševljavala publiku i struku, nego i zbog samozatajnosti, samokritičnosti, skromnosti, prijateljske topline, optimizma i duboke introspekcije kojima me oduševila. Posebice mi je bio dirljiv njezin govor na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo, u kojemu je kratko sažela cijeli svoj život i bit kazališne umjetnosti. Moje prvo pitanje potaknuto je završnom rečenicom njezina govora.

Na dodjeli Nagrada Hrvatskog glumišta imali ste prekrasan, vrlo emotivan govor u kojemu ste izložili bit svoje bogate karijere i same glume, a nagradu ste posvetili također velikoj glumici Koraljki Hrs. Zašto?

Kad sam čula da sam dobila nagradu za životno djelo, bilo mi je jako drago i osjetila sam da nagradu moram posvetiti svojoj najboljoj prijateljici. Mojoj genijalnoj prijateljici. Koraljku sam upoznala na Hvaru. Obje smo bile srednjoškolke. Ona iz Rijeke, ja iz Našica.  Srele smo se na Festivalu kazališnih amatera. Njezina skupina nastupala je s predstavom Mladost pred sudom, ja sam nastupala s Dnevnikom Ane Frank, predstavom Ive Ficija, glumca Zagrebačkog dramskog kazališta (današnje Gavelle). On je vodio naše Amatersko kazalište i kasnije me pripremao za Akademiju. Nakon toga smo se ponovno vidjele u Zagrebu, na prijemnom ispitu za glumu. Obje smo prošle i od tada do njezine smrti trajalo je naše veliko prijateljstvo. Svaka od nas imala je svoj glumački put. Ona je dobila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ja u Gavelli.

Jeste li ikada zajedno nastupale?

Samo jedanput. U Teatru ITD. Koraljka je u HNK-u igrala velike uloge, tumačila je Ofeliju na Dubrovačkim ljetnim igrama i bila je prelijepa i divna glumica. Vrh vrhova. Međutim, u zrelijim se godinama povukla. Počela je osjećati nelagodu pred javnim nastupom i u jednom trenutku je prekinula svoju glumačku karijeru. Mislim da je to velika šteta za hrvatsko glumište, ali nije lako biti glumac. Mi dolazimo na pozornicu sa svim svojim psihofizičkim bićem: i kad nismo raspoloženi, kad nam je teško ili smo bolesni i osjetljivi. Koraljka to više nije mogla. Srećom, velika glumica Neva Rošić ju je pozvala na Akademiju, gdje je radila kao njezina asistentica. Tako je drugi dio svoje karijere posvetila pedagogiji.

I tu ponovno postoji povezanost među vama jer ste se i Vi na kraju karijere posvetili pedagogiji i vodili ste glumačku klasu na Akademiji dramske umjetnosti. Primajući nagradu, rekli ste da je upravo taj pedagoški rad s mladim generacijama budućih glumaca jedno od najvećih zadovoljstava Vašeg profesionalnog života.

Zapravo sam se pedagoškim radom počela baviti i ranije, dok sam bila u angažmanu. Prijatelji su me molili da im pripremam braću, sestre, djecu, djecu njihovih prijatelja za prijemni i to mi je bilo divno jer sam htjela više upoznati sam proces.

Što je najvažnije u tom procesu? Je li moguće naučiti glumiti?

Na ovo pitanje moram odgovoriti vraćajući se u prošlost. Kad su me primili na Akademiju, bila sam silno sretna i ponosna jer je u komisiji bio najveći autoritet hrvatskoga glumišta – doktor Branko Gavella. No već sam na prvoj godini zapala u krizu. Naime, kako sam kao školarka glumila u amaterskoj skupini, mislila sam da o glumi sve znam. A upisom na studij shvatila sam da znam jako malo. Odjednom mi je palo samopouzdanje, mislila sam da neću moći nastaviti dalje i bila sam silno nesretna. Pribrala sam se na drugoj godini i krenula sam dalje, makar me nešto stalno proganjalo. Na Akademiji se tih godina najviše pažnje pridavalo govoru, tijelo nije bilo u fokusu. A ja sam osjetila da su um, emocije i pokret jedno, da glumac sa svime time izlazi na pozornicu jer je to organsko. Znala sam osjećati grčeve u ramenima, u šakama i koljenima. Htjela sam se toga riješiti jer sam vidjela da to nije dobro. Čim sam počela raditi u Gavelli, već na početku svoje karijere počela sam raditi na sebi, da se oslobodim tih grčeva. Osjećala sam da je glumčevo tijelo jako važno. Tako sam, paralelno dok sam pripremala mlade ljude za prijemni ispit, i sama mnogo učila o tome kako prizemljiti tijelo, kako se riješiti ukočenosti, kako se osloboditi i dobiti energiju. Sloboda je najvažnija riječ u tom procesu – osloboditi se svih prepreka i blokada, što je jako teško. Glumci svoje grčeve često prikrivaju i gledatelji ih ne trebaju primijetiti, no ja sam imala stalnu potrebu raditi na sebi i osloboditi se svega što me sputava. Htjela sam da mladi ljudi to osvijeste, da dišu slobodno, da nemaju strahova, jer jedino slobodan čovjek može biti kreativan. Moramo raditi na svojoj intimnoj, unutarnjoj slobodi. To me silno zanima.

Desetak godina radila sam s glumicom Doris Šarić Kukuljicom na Akademiji i to mi je uistinu najljepši dio karijere. Sve studente i studentice doživljavam kao svoju djecu. Jako sam ih voljela i uživala sam gledati kako rastu, kako se razvijaju. Prema nekima sam gajila veću empatiju jer su me podsjećali na mene u studentskim danima. Više sam se posvetila onima koji su bili suzdržaniji i uplašeniji. Znala sam što je meni u vrijeme studiranja bilo potrebno, a što nisam dobila, i to sam im htjela pružiti. Doris i ja bile smo kompatibilne i divno smo se slagale i nadopunjavale. Moj kredo je bio: Ja te ne mogu i neću naučiti glumiti. Ti ćeš to sam naučiti. Ja ću te voditi i empatično ću ti pomoći. Svakoga pojedinačno, jer ljudi su različiti i jedno pravilo ne može vrijediti za sve. Prema mom mišljenju, čovjek koji nema razvijenu empatiju ne može biti dobar pedagog, ne može prenijeti svoje znanje. Može biti veliki znalac, savršen glumac, ali ne mora biti dobar pedagog. I obrnuto. Studentima sam govorila: „Ja te osjećam i vodim. Koristim se svim svojim znanjem kako bih ti pomogla da se oslobodiš, da osjetiš, da sam naučiš i da postaneš Osoba.“ Budući da sam ih imala samo jednu godinu, ne znam koliko sam u tome uspjela, no tako sam radila.

Vjerojatno je najgori dio tog posla ocjenjivanje.

Glupo mi je što postoje ocjene od 1 do 5. Kako se gluma može ocjenjivati na taj način? Više bih se složila s opisnim ocjenama. No iako sam protiv toga, kod nas je to nažalost tako i ne mogu tu ništa promijeniti.

Kako biste definirali talent?

Često sam se pitala što čovjeka navodi na to da bude glumac, zašto to želi, što je to talent. Djeca se često igraju kao da su netko drugi, a gluma u sebi sadrži riječ igra i to ne samo u našem jeziku, nego i u engleskom, njemačkom… Zanima me ta sklonost igri. To je element koji je potreban da bi netko bio glumac. Mi se igramo da smo netko. Igra nije život. Ona je imitacija života. Ali u igru moramo vjerovati kao da je pravi život. E, to je talent. Za profesionalnog kazališnog glumca potrebno je i obrazovanje. Važno je da glumac poznaje literaturu i psihologiju jer mora imati sposobnost promatranja života drugih ljudi, ljudskih odnosa, empatičnosti. Ako nemate empatičnost u sebi, ne možete biti dobar glumac jer ne možete biti u cipelama druge osobe. Dakle, morate vjerovati u igru, poznavati ljudsku prirodu, psihologiju, ljudske odnose i ako imate prirodnu sklonost, onda ste talentirani. Ako pritom imate želju za cjeloživotnom igrom, onda vas put vodi ka glumi.

U jednom ste razgovoru rekli da je gluma traženje ravnoteže između kontrole i prepuštanja te da je recept za dobrog glumca igra – glumačka inteligencija – prepuštanje.

To je citat američkoga glumačkog pedagoga ruskog podrijetla Mauryja Chaykina koji sam prisvojila. Kontrola znači da morate naučiti tekst, morate znati kuda se krećete, pamtiti mizanscenu, emocije i slično. No u trenucima pravih osjećaja, koji su unutar samog čovjeka, tu se trebamo prepustiti svojem osjetilnom sjećanju i prepoznavanju iskustva sa životom i drugim ljudima. Ako smo to iskustvo dobro usvojili, onda ćemo se prepustiti osjećajima, djeliću svoga sjećanja, no i to moramo kontrolirati. Sve je to jako suptilno.

Jeste li se tijekom karijere koristili nekim glumačkim metodama poput Methoda Leeja Strasberga ili onih o kojima je pisao Stanislavski ili Michael Chekhov?

Jesam. No, meni je najviše pomogla joga. U nju sam se zaljubila. To je niz vježbi koje vrlo promišljeno povezuju um, disanje i tijelo, što je za glumca temeljno. Stanislavski bazira svoje vježbe na tome, zapravo mi se čini da je u temelju svih glumačkih metoda joga i zato mi je krivo što joga ne postoji na Akademiji. To su vježbe istezanja. Izvodeći ih dobivate introspekciju, pogled u sebe. Prošla sam i vježbe Chekhova, Method… Tijekom snimanja serije Rat i sjećanja bila mi je izuzetno korisna Strasbergova vježba supstitucije. U njoj, kako biste uspjeli izraziti neku snažnu emociju, trebate dozvati u sjećanje neki osobni događaj ili doživljaj kada ste se isto ili slično osjećali. Angažirao nas je Branko Lustig i ja sam glumila mladu Židovku koja s bebom putuje prema logoru Birkenau. Snimali smo izlazak iz vagona i u trenutku kad su moje mrtvo dijete bacali iz vlaka, upotrijebila sam tu vježbu. Toliko sam se rasplakala da mi je redatelj prišao, zagrlio me i uzviknuo: „Terrific!“ To nikada prije ni poslije nisam doživjela u Hrvatskoj.

Tim se metodama niste koristili u kazalištu?

U kazalištu je malo teže jer tu postoji kontinuitet. U tome je najveća razlika između kazališta i filma i zato mi glumci više volimo kazalište. Kad se jednom digne zastor, kreće uživo i nema prekida. Iako je predstava ista, ipak je uvijek malo drugačija. Za to također postoje vježbe, no čini mi se da svatko od nas ima nešto svoje. U svakom slučaju sve su metode korisne jer su ih osmislili ljudi koji se bave našim poslom i znaju kako se možemo osloboditi prepreka i blokada.

Postoji li velika razlika između procesa stvaranja predstave u kazalištu i procesa na klasi glume?

Potpuno je drugačije. Kad stvarate predstavu u kazalištu, brinete se za svoju ulogu, smještate je u kontekst cjelokupnog sadržaja, cijelog teksta i ostalih karaktera. To je timski rad, makar postoji i osobni rad na sebi.

No i u kazalištu postoje različiti procesi stvaranja. Neki redatelji više rade za stolom, imaju dugotrajne čitače probe, dok drugi odmah rade u prostoru. Što Vam je draže?

Tako je, i prošla sam sve te procese. Tu se dugo vremena radilo za stolom. Dugo se čitalo, filozofiralo, razgovaralo, psihologiziralo, što je sistem preuzet iz Rusije. Danas je drukčiji način života, pa su i probe drukčije. Osobno više volim raditi u prostoru jer mi je logičnije. Ako čitamo tekst i sjedimo, onda sam ulogu napravila samo gornjim dijelom tijela – očima i gestikulacijom lica, a onda kad dođem na scenu muku mučim kako ću to uskladiti s ostatkom tijela, ne znam kamo ću s rukama i nogama, ne znam se prizemljiti. Zato mislim da su probe u prostoru bolje.

Ponovno ću se vratiti na vaš inspirativan govor. „Kazališnim činom potaknuti gledatelja na promišljanje o dobru i  zlu, o smislu života, o empatiji, o emociji, o plemenitosti, žrtvi, hrabrosti… i u konačnosti, o LJUDSKOSTI kao bezvremenoj životnoj vrijednosti – u tome vidim smisao naše umjetnosti.“ Je li to za Vas i definicija glume kao umjetnosti?

Često razmišljam o tome je li gluma umjetnost. Kad netko kaže da smo mi glumci umjetnici, često pomislim: „Ne gurajmo se među umjetnike. To je nešto uzvišeno.“ Nisam uvijek sigurna da je to umjetnost. U to spadaju veliki pisci, slikari, skladatelji. Kako se mi možemo nazivati umjetnicima?! To je jedan zanat koji može postati umjetnost. Bila bih tu vrlo oprezna, jer postoji tanka linija. Umjetnošću se na jedan uzvišeni, bogati i zanimljiv način iskazuje viđenje svijeta u kojemu živimo. Glumac može to izreći kroz neki lik koji igra. Postoji tanka linija između zanata i umjetnosti. Umjetnost se dogodi kada glumac savršeno barata kontrolom i prepuštanjem, kad se ujedno sve posloži – savršena uloga, savršeni redatelj i glumačka podjela, vrhunski tekst. Tada je to čin zahvaljujući kojemu, kroz kontekst i svoje uloge, promišljamo o svijetu u kojemu živimo, o dobrom i zlom, smislu života, žrtvi, hrabrosti, empatiji, plemenitosti, o ljudskosti kao bezvremenoj ljudskoj vrijednosti.

Koje su to bile predstave u kojima ste dotaknuli Umjetnost?

Možda ne bih govorila o predstavama, nego samo o nekim scenama. To su one scene u kojima sam zaronila duboko u bit i kada sam kroz ulogu uspjela nešto reći o životu. Ima tih scena u Sutonu gdje sam tumačila Pavle, u Ivanovu gdje sam igrala Anu Petrovnu, a vrh mi je scena smrti grofice Almavive u Ludim danima. Nju smatram najljepšom scenom u životu.

I Igor Mrduljaš također. On je u kritici napisao da je „prizor sjajno izrežiran i briljantno odigran. U njemu zbijen je očaj, egzistencijalni umor, promašen život, predaja pred žrvnjem Velikog Mehanizma propale iluzije… I jedan od najdirljivijih prizora koji sam doživio u kazalištu. Fascinantno.“ Mani Gotovac je primijetila da ceremonijalu smrti grofica posvećuje svoje preostalo vrijeme „s beskrajnom pažnjom i ljubavlju.“

Po čemu je za Vas ta scena grofičine smrti bila posebna?

To je prelijepa scena koju nikada neću zaboraviti. Magellija je Bog poljubio kad ju je režirao. Umiranje je pratila Mozartova glazba iz Figarova pira, arija grofice. Magelli je za mene redatelj koji mi je puno značio. Došao je u Zagreb kad sam već bila u zrelijim godinama i donio je nove vjetrove – estetske i glumačke. Osvježio je cijeli naš prostor, što nas je sve razveselilo. On pripada onim redateljima koji ne čitaju za stolom nego odmah idu u prostor. Na jednoj probi grofica shvaća da je grof vara. Ona je nježna, suptilna i silno nesretna. Nema puno teksta, ono što ima jest stanje – patnju zbog suprugove nevjere. Čitala sam njezin tekst u prostoru kad odjednom čujem iz gledališta: „To ništa ne valja! To je grozno!“. Zbunila me ta Magellijeva reakcija, jer sam ipak nešto davala. No, ponovila sam svoj dio i opet mi je rekao da je grozno. Počelo mi se svašta motati po glavi, obuzele su me užasne emocije i rasplakala sam se. Magelli je tada došao na pozornicu, prišao mi i šapnuo: „E, to je grofica. Tako se ona osjeća. Ona je nesretna. A ti si sada nesretna zbog onoga što sam ti rekao. Zapamti taj osjećaj. To je temeljno grofičino osjećanje i iz toga kreni.“ Nisam se dobro osjećala, ali sam ga razumjela. To je bio njegov pedagoški postupak. Doduše vrlo okrutan i nepreporučljiv, ali učinkovit.

Svakako učinkovit. Za ulogu grofice Almavive dobili ste Zlatni lovorov vijenac na MESS-u u Sarajevu, a za tu ulogu i spomenutu Anu Petrovnu dobili ste i Nagradu hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Kritičari su hvalili spoj ženskog šarma i odricanja, ljepote i patnje, to što ste ulogom zaokružili svijet kao velika sinteza. To se poklapa s definicijom umjetnosti glume o kojoj smo maloprije govorili. Andreu Zlatar posebno ste fascinirali preobrazbom kada „povučenost postaje hrabrost, a samoća uvjet bliskosti.“ Silno se hvalila i Vaša uloga Pavle u Vojnovićevom Sutonu, koji je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Joško Juvančić.

Obožavala sam tu ulogu i bila sam silno zahvalna Juvančiću što mi ju je povjerio u trenutku kad sam mislila da sam zrela i da mogu razumjeti taj problem obiteljske neslobode i žrtvovanja. Djevojka odlazi u samostan kako bi zadovoljila svoju obitelj, protiv sebe i svojih najdubljih, najiskrenijih osjećaja. Mislim da sam to duboko dotaknula. Silno sam je osjećala i zato sam jako voljela tu ulogu.

U emisiji Portret umjetnika u drami rekli ste da Vam je Pavle pozornosti važna uloga te da Vam je žao što niste više igrali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Koliko je ta dubrovačka ambijentalnost posebna?

Sasvim sigurno jest. Prije par godina tumačila sam služavku u Allons enfants!, zapravo tumačila sam služavku u sva tri komada Dubrovačke trilogije. Sjećam se da sam, kada sam silazila stepenicama u Kneževom dvoru, pomislila: „Hodam po stepenicama na kojima se to sve događalo. To je taj kamen. To je to.“ Bilo mi je silno uzbudljivo, makar je uloga bila mala.

Radili ste s mnogim redateljima, velikanima hrvatskog glumišta – od Vlade Habuneka, preko Dine Radojevića, Božidara Violića, Mire Međimorca, Ivice Kunčevića i mnogih drugih. Vjerujem da ste od svakog od njih dosta toga naučili.

Jesam. Počela sam s Vladom Habunekom. Puno sam naučila od njega. On je bio esteta. Govorio je puno o formi. A ako tu riječ uzmete u pravom smislu, u nekoj scenskoj estetici, to je sastavni dio života. Na drugoj godini radili smo Ćelavu pjevačicu koju je preveo posebno za našu klasu. Kasnije je u Gavelli režirao Gospodina Klebsa i Rozalie, predstavu u kojoj sam igrala s Perom Kvrgićem.

U toj komediji, piše u programskoj knjižici za predstavu Dumanske tišine, „Helena Buljan rađa se kao ‘elektronska žena’, novovjeka varijanta ‘vječnog ženstva’, spoj robota i vampa koji kreće u osvajanje svijeta.“ Zvuči vrlo suvremeno.

Gospodin Klebs je znanstvenik koji je izumio mehaničku lutku Rozalie. Ona je oživjela i zaljubila se u svog stvoritelja. Za tu sam predstavu puno radila jogu jer sam morala postepeno prelaziti iz mehaničkih pokreta u ljudske. Sjećam se da sam Habuneku u jednom trenutku rekla: „Profesore, molim vas, nemojte me špotati kad ne radim dobro jer neću moći dalje raditi. Morate me voljeti i kad mi ne ide.“ (smijeh) Njega je to nasmijalo i samo mi je rekao: „Joj, mala, mala. Sve će biti u redu.“ Neki redatelji zahtijevaju da odmah napraviš ono što su zamislili, ali to je nemoguće. Glumac mora proći kroz neki proces kad osobi koju tumači posuđuje svoje tijelo i svoj glas. Proces je u tom usklađivanju, usvajanju, prepoznavanju osnovnih karakteristika lica. Neki su redatelji jako nestrpljivi i odmah su nezadovoljni. Imate redatelje koji vole glumce i one koji vole svoje ideje. Za ove druge glumci su lutke koje moraju odraditi te ideje.

Kako je raditi s takvim redateljima?

Teško. Radite s guštom jedino ako su njihovi koncepti tako dobri da ih razumijete i slažete se s njima. Onda, bez obzira na to što ste možda mehanička lutka, radite za neki koncept. Međutim, ako netko fulira s konceptom ili se želi istaknuti, ili je prenasilan s tim konceptom, onda je jako teško. Znala sam puno plakati na probama. Bila sam jako osjetljiva. Srećom da se s godinama to sve zaboravi. Razmišljam o tome kako mi je bilo lijepo u životu i kad bih se ponovno rodila, opet bih bila glumica. To je predivan poziv. To je jedna cjeloživotna igra u kojoj uvijek možete biti netko drugi. Na taj način široko upoznajete život i sve vam je dopušteno. Optimistična sam osoba i pamtim samo sretne dane. Kod mene je čaša uvijek do pola puna i zahvalna sam što sam takva rođena jer je to ujedno i dosta stresan posao.

Jesu li Vam i premijere bile stresne?

Jesu. Znale su mi predstavljati veliki stres. Ali to su pozitivni stresovi. Oni koje primijetite tek kasnije, kad sve prođe.

S Ivicom Kunčevićem radili ste dosta ruskih klasika – Idiota Dostojevskog, Čehovljeva Ivanova, Tri sestre. Glumili ste i u Ujaku Vanji Jelenu Andrejevnu u Teatru u gostima. U Ivanovu (doznajem iz programske knjižice za predstavu Dumanske tišine) Ani Petrovni ste dali „najveći izraz ženskom tragizmu“, Olga iz Tri sestre „najbolje odgovara naznačenim crtama vaše osobnosti“. Mnogi glumci vole tumačiti čehovljanska lica. Zašto?

On je na prvu jako romantičan, a mnogi od nas vole romantiku. Suptilan je, sav je svilen. No kad zagrebeš ispod površine, javlja se nezadovoljstvo. Ono koje svi nosimo u sebi. „Život je negdje drugdje“, kako bi rekle tri sestre. Uvijek mislimo da je život bolji negdje drugdje, a nije. Uvijek težimo boljemu. Čehov je toliko suvremen i prepoznatljiv, vrlo je živ i aktualan. To smo mi.

Već sam nekoliko puta citirala tekst iz programske knjižice Dumanske tišine, predstave u kojoj ste tumačili Šnajderovu (i povijesnu) tragičnu junakinju Agnezu Benešu. U toj se knjižici spominje i Sofja Semjonovna Marmeladova kao Vaša prva značajnija uloga u Violićevoj adaptaciji i režiji Zločina i kazne. Prva uloga u Dramskom kazalištu Gavelli bila je Marianne u Moliѐreovu Tartuffeu. Uz klasike, glumili ste i u domaćim suvremenim komadima poput Posljednje karike i Prije sna Lade Kaštelan, Palačinkama Filipa Nole te je upravo u časopisu Hrvatsko glumište u povodu 45. godišnjice Vašeg umjetničkog rada kazališni kritičar Tomislav Kurelec konstatirao da „nisu samo nagrade mjerilo izuzetnih doprinosa Helene Buljan suvremenom kazalištu, nego i više brojne velike kreacije. (…) I sami naslovi tih istaknutih uloga pokazuju kako je Helena Buljan uspješno tumačila lica u komadima i klasika i suvremenika i stranih i domaćih autora, te i time pokazala otvorenost prema različitim teatarskim konceptima.“

Uz ove uloge koje ste spomenuli, dodala bih još i Vojvotkinju malfešku iz istoimenog komada Vojvotkinja Malfeška, kraljicu Eleanor iz Zime jednog lava Jamesa Goldmana koju je na filmu igrala Katherine Hepburn, Cecile u Kolteséovom Zapadnom pristaništu koji je režirao veliki poljski i europski redatelj Krzysztof Warlikowski. Kad sad pogledam taj popis, ne mogu vjerovati koliko sam vojvotkinja, grofica i kraljica igrala! (smijeh)

Uz Gavellu kao Vaše matično kazalište, u kojemu ste proveli cijeli svoj radni vijek, nastupali ste i na drugim pozornicama, kao što je Teatar ITD, ili ste surađivali s nezavisnim kazalištima, na primjer s Teatrom u gostima. Postoje li razlike između tih kazališta?

Ovisi s kim radim, a ne gdje radim. U svom matičnom kazalištu igrala sam velike i krasne uloge, kao i one male. Znala sam i statirati. Smatrala sam da ne smijem odbiti ni jednu ulogu zato što primam plaću. Izvan Gavelle sam mogla i odbiti ulogu. U tome je jedina razlika.

Nastupali ste i u Italiji. U sezoni  1994/1995. dobili ste ulogu u komediji Coline Serrault Tuttosa e Chebestia u režiji uglednog švicarskog redatelja Bena Bessona. Sjećate se tog komada, rada na predstavi i izvođenja?

Naravno. To je bajka za odrasle u kojoj je osnovna poruka da nije sve lijepo što je na prvi pogled lijepo. I nije sve ružno, što je na prvi pogled ružno. Tuttosa je tip uobraženog i ukočenog Sveznadara. Chebestia je ružan, zdepast, ali divno svira violinu. Njih dvojica putuju svijetom i dolaze do Grofice. Angažirali su me jer su tražili glumicu koja ne zna govoriti talijanski. Naime, Grofica je bila iz daleke zemlje i pogrešno je govorila talijanski, što je bilo dražesno i smiješno. Ona se zaljubi u Chebestiu jer divno svira i jer je poetičan, a Tuttosa je prazan. Tumačili su ih Eduardo de Filippa i Lello Arena. Njih dvojica su bili velike glumačke zvijezde. Čim bi izašli na pozornicu, publika bi dugo pljeskala te su morali neke scene i zaustavljati dok aplauz ne utihne.

Teatro Stabile u Genovi je ozbiljan teatar s vrhunskom produkcijom. Scenografija i kostimi bili su fenomenalni. S Bessonom nismo imali čitače probe. Odmah smo išli u prostor. Tražio je od nas da što prije naučimo tekst kako bismo mogli raditi na ulogama. Radio je vrlo precizno, bez improvizacija, zaigravanja, upadanja. Tražio je od nas da budemo precizni i najbolji. Predstavu smo igrali svaki dan, osim ponedjeljkom. U Genovi smo igrali mjesec i pol,  a zatim smo išli na turneju po Italiji pa smo mjesec i pol proveli u Rimu, u Teatro Argentino. Besson bi došao iz Pariza da obnovi predstavu i prilagodi je novom prostoru jer je scenografija bila silno zahtjevna. Sjećam se jedne izvedbe koja je bila vrlo uspješna, publika je dugo aplaudirala, a Beno nas nakon nje nije pohvalio, nego je rekao: „Trebamo još nešto popraviti.“ Tada sam shvatila koliko se kod nas površnije radi.

Jeste li ikad osjetili zasićenje? Da Vam se ne da iz dana u dan tumačiti istu ulogu, govoriti isti tekst? Koliko je to zahtjevno?

Nekad je stvarno jako teško. I čovjek mora u sebi pronaći snagu. Ali ako je dobar tekst i dobra režija i predstava i ako publika to voli, onda je vi osjetite i ona vas digne i svaki put nađete motivaciju da igrate baš za tu publiku. Kad osjetite disanje, uskomešanost, to vas motivira da izvučete iz sebe ono najbolje. Naravno, to nije uvijek lako ni jednostavno.

Uz talijanske glumačke zvijezde, glumili ste i s velikim našim glumcima: Perom Kvrgićem, Radom Šerbedžijom, Ivicom Vidovićem, Božidarom Alićem, Vanjom Drachom, Božidarom Bobanom, Reljom Bašićem i mnogim drugima. Što znači imati dobrog glumačkog partnera?

Makar ste spomenuli samo glumce, moram reći da sam glumila i s mnogim našim divnim glumicama od kojih sam najviše voljela igrati s Vjerom Žagar Nardelli. Ona mi je bila uzor, ne samo kao glumica, nego općenito kao osoba. Dobar glumački partner je onaj ili ona koji prati, sluša, reagira, koji je prisutan. Kad glumci često ponavljaju tekst i vježbaju, onda su toliko fokusirani na svoju ulogu i tekst koji izgovaraju da ono što govori partner uzimaju zdravo za gotovo. Nije lako svaki put igrati kao da tu rečenicu čujete prvi put. A da možete tako igrati, partnera morate pažljivo slušati. Ne morate to pokazati nikakvom reakcijom, ali u vašem oku će se primijetiti da ga slušate ili da samo čekate svoj red. Za to je potreban veliki trud. Kad bih na Akademiji primijetila da su se studenti mehanizirali, polegla bih ih na pod, zamolila bih ih da pokriju oči, ugasila bih svjetlo i dala im uputu da prođu cijeli tekst, da čuju partnera što govori. Morate ga slušati da biste bili organski, živi. Jako se dobro vidi tko sluša mehanički, a tko je prisutan.

A najbolje se sluša u radiodramama koje često snimate na Hrvatskom radiju. Vaš glas može se čuti i u radiodramama i u radioromanima. Rekli ste u jednom intervjuu da Vam je radio druga ljubav, odmah nakon kazališta.

Obožavam radio. Najviše sam zahvalna nekadašnjem glavnom uredniku Dramskog programa Hrvatskog radija, pokojnom Josipu Meštroviću. Imala sam sreću što je volio sa mnom raditi i davao mi je puno divnih uloga na radiju. Radio vas uvuče u priču i mašta vam radi, pa morate sve zamisliti. Radio strašno budi maštu. Toliko vam daje mogućnosti da zamišljate i prostor i vrijeme. Kao da sanjate neki san. To je predivno. Uz to ne morate misliti o tome kako izgledate, gdje vam idu ruke, noge, taj dio kontrole maknete i možete se prepustiti. A na radiju sam u jednom krimiću dobila priliku igrati čak i ubojicu. Tumačila sam gospođu iz staračkog doma koja je otrovala svoju suparnicu. (smijeh)

Stariju gospođu igrala sam i u fantastičnoj radiodrami Artur i Isabella koju je režirala Ranka Mesarić. Ona je nastala prema tekstu Daše Drndić koju sam silno cijenila. S obzirom na to da sam s Dašom bila bliska, poželjela je da ja igram Isabellu, što me silno razveselilo. Partner mi je bio pokojni kolega Boris Festini.

Za tu ste ulogu 2002. dobili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami. A za ulogu u drami Off Vladimira Gerića dobili ste nagradu na međunarodnom radijskom festivalu u Ohridu. Za mnoge uloge ovjenčani ste uglednim nagradama, a tijekom pedagoške karijere studentima ste prenijeli korisne alate i savjete. Što biste mladim glumicama i glumcima ovom prilikom poručili?

Lako je bljesnuti, ali treba trajati. A za to je bitno prihvaćati promjene koje dolaze s godinama. Kada ste svjesni da ne možete više igrati mladu ulogu, nego stariju, treba se tome prilagoditi i podjednako i u tome uživati. Zvuči jednostavno, ali nije. Osobito za nas žene koje želimo ostati mlade i lijepe.

Iako ste u mirovini, glumac nikada ne miruje pa tako i Vi povremeno snimate televizijske serije i filmove. No, nedostaje li Vam pozornica?

Što se tiče glume, dosta sam se naigrala. Kada dobijem neku ulogu, zaigram se, ali više volim gledati dobru predstavu ili pročitati dobru knjigu. Sretna sam što sam ostala znatiželjna, što volim gledati i slušati. Zahvalna sam što mi je takva priroda. Nekad mi se čak čini da sam pomalo zalutala u taj poziv jer se ne volim previše isticati, ne volim biti u centru pažnje, što je paradoksalno s mojim pozivom. Izabrala sam poziv u kojemu sam uživala. Pred publiku sam izlazila sa svim svojim psihofizičkim bićem, otvarala sam joj se, a opet imam tu samozatajnost koju držim za sebe.

Hoćete li se sada vratiti svojoj drugoj ljubavi – slikarstvu? Naime s osamnaest godina podjednako Vas je privlačila i Akademija likovnih umjetnosti, no gluma je ipak prevagnula.

Mislim da je i to prekrasan, iscjeljujući poziv, tako da… nikad ne reci nikad.

Tako je. Možda ćemo idućom prilikom razgovarati u povodu Vaše izložbe. Tko zna. U ovom razgovoru samo smo se dotaknuli nekih važnijih uloga u Vašoj iznimno bogatoj i uspješnoj karijeri. Uloge na filmu i televiziji nismo ni spomenuli. A bilo ih je također mnogo i o njima bi također trebalo govoriti i pisati. Stoga se nadam da će ovaj razgovor nekome poslužiti kao materijal za pisanje monografije. Jer, knjigom se otima barem djelić prolaznosti kazališne umjetnosti. Hvala Vam puno na ovom ugodnom, opuštenom i prijateljskom razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. veljače 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija