Razgovarao: Luka Nalis

9.3.2025. – Hrvatski bas Goran Jurić jedan je od najuspješnijih predstavnika mlađe generacije hrvatskih opernih umjetnika koji svoju karijeru gradi u Njemačkoj gdje je član Državne opere u Stuttgartu, dok je prethodno bio član Bavarske državne opere u Münchenu. Jurić je čovjek široke naobrazbe, što je razvidno iz ovog razgovora za koji je neposredni povod bila Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Wotana u operi Rajnino zlato Richarda Wagnera koju je produciralo HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Osim o spomenutoj nagradi, s Goranom Jurićem razgovarali smo o cijeloj njegovoj karijeri, s posebnim naglaskom na njegov širok repertoar koji je, jednim djelom, manje poznat našoj glazbeno-scenskoj reprodukciji .  

Poštovani gospodine Jurić, prije svega, od srca Vam čestitamo na Nagradi hrvatskog glumišta za ulogu Wotana u operi Rajnino zlato Richarda Wagnera u produkciji HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Uloga je to koju ste tumačili puno puta i to na njemačkim pozornicama. Kada pripremate tu ulogu, kako portretirate Wotanovu rastrganost između božanskog habitusa i slabosti svojstvenih ljudskom rodu?

Izuzetno sam počašćen što sam osvojio Nagradu hrvatskog glumišta i svakako zahvaljujem HNK-u Ivana pl. Zajca na pozivu da pjevam Wotana u Rajninu zlatu i žiriju Nagrade hrvatskog glumišta na dodjeli. Wotana u Rajninu zlatu prije Rijeke pjevao sam samo u stuttgartskoj Staatsoperi kroz nekoliko sezona. To je relativno nova uloga u mom repertoaru i veselim se budućim produkcijama te opere kako bih mogao još dublje ući u to maestralno operno lice. Upravo ta rastrganost između božanskog i ljudskog je ono što Wotana razlikuje od plošnih svemogućih božanstava. Njegova ranjivost i proračunatost u kombinaciji s božanskom prirodom otvaraju pregršt mogućnosti u glazbenom smislu. Trudim se koristiti sve boje i dinamičke nijanse svoga glasa pri karakterizaciji pojedinih stanja Wotana – od piana, svjetline glasa, do fortissima i mračnijih nijansi. Ogromna količina njemačkog teksta pruža priliku za verbalno i dikcijsko izražavanje te podcrtavanje teksta. S glumačke strane nastojim emocijama organski povezati glazbu te svoju gestikulaciju i ekspresivnost tijela.

Vi ste prvi Riječki Wotan. Možete li se prisjetiti kako su tekle pripreme za produkciju, na što su dirigent Valentin Egel i redatelj Dražen Siriščević, svaki u svom klasteru, posebno pazili/smatrali važnim?

Riječko Rajnino zlato svakako je bliže tradicionalnim uprizorenjima s predivnim monumentalnim kostimima, no s minimalnom scenografijom. Dražen je stavio naglasak na operna lica i odnose među njima, a budući da se radi o načitanom redatelju, vrlo jasno je podcrtao ključne trenutke svojom režijom. Odnosi su vrlo složeni i takav pristup je posve odgovarajuć. S druge strane, Valentin je kao Nijemac upoznat s wagnerijanskim repertoarom i svakako je vrlo motivirano u orkestru popratio i širokim lukovima povezao naše pjevanje s veličanstvenom Wagnerovom glazbom. Budući da smo svi poprilično mladi, a mnogi pjevači su debitirali u svojim ulogama, Valentin je odabrao odgovarajući tempo i balans orkestra.

Je li Vam riječka produkcija bila lakša u izvedbenom smislu jer je lišena intervencija Regietheatra, kojih u njemačkim produkcijama u kojima ste sudjelovali ima sijaset?

Njemačka je poznata po inovativnom pristupu uprizorenju opera koji se zove Regietheater. Nekad inovacija uspije, nekad ne. To do premijere ne možemo znati. Budući da sam veliki obožavatelj fantasy žanra, naravno da me raduje kada pjevam u raskošnim tradicionalnijim kostimima koji sigurno dodatno inspiriraju našu izvedbu dok tumačimo drevna božanstva. No kao profesionalni kazališni umjetnici moramo biti kadri naći motivaciju za svaki redateljski zahtjev, ako već ponekad nismo u stanju osporiti neki redateljski odabir i natjerati vodu na svoj mlin. Kolikogod neki redateljski naputak bio genijalan, ako ne slijedi biomehanički aspekt pjevanja, to neće biti dobro. Veliki skladatelji su znali ispoštivati tjelesnu komponentu pjevača. Ali se ipak odlična kreativna energija oslobodi i tijekom naših žustrih rasprava. Skoro petnaest godina živim u Njemačkoj, nagledao sam se i napjevao raznoraznih uprizorenja.

Nastavno na prethodno pitanje, smatrate li da bi se na njemačke pozornice, makar u manjem opsegu, trebale vratiti klasične inscenacije Wagnerovih opera, primarno u Bayreuth, ili se kotač povijesti više ne može vratiti?

Tradicionalna ili progresivna vizija vođenja kazališta je dio i politike kazališta, ali i pojedinih redatelja i dramaturga. Zahvalno je što u Europi ima mnogo opernih kuća i jedna te ista opera se može pronaći u brojnim scenskim verzijama, što donekle i pokreće obožavatelje i pratitelje opere da putuju po svijetu i uspoređuju. Njemačka sa svojih osamdesetak opernih kuća nudi i popriličan broj tradicionalnijih uprizorenja, no vodeće njemačke kuće ipak su na inovativnijoj strani, pa tako i recentni Bayreuth. Trebalo bi pitati bayreuthsku publiku što misli o tome. Meni su različiti pristupi veliki izazov i sam mijenjam mišljenje od faze do faze o prvenstvu pojedinog pristupa.

Osim povremenih pojava na pozornici zagrebačkog HNK, posljednjih nekoliko godina Wagner se pojavljuje i u Rijeci. Stvaraju li se, po Vašem mišljenju, neke nove izvedbene tradicije Wagnerovih opera u Republici Hrvatskoj?

Hrvatska je, naravno, operno više okrenuta Mediteranu i po meni Wagner je to divniji što više mediteranizma u njemu ima. Naši pjevači su svakako zbog prirode našeg jezika umješniji pri pjevanju na njemačkom jeziku nego romanske nacije i to je velika prednost, a i naši slavenski glasovi su raskošniji zbog raznih faktora. To treba implementirati i u naše izvedbe Wagnera. Sam Wagner obožavao je Bellinija i mislim da bi to bio dobar pristup u Hrvatskoj.

Kada se novi potencijalni ljubitelj Wagnerove glazbe s njom upoznaje treba li, po Vašem mišljenju, krenuti od majstorovih ranih opera Tannhausera ili Holandeza ili može odmah prijeći na Sumrak bogova ili Parsifala?

Najbolje je krenuti s talijanskijim operama kao što su Ukleti Holandez ili Lohengrin pa onda podizati glazbenu začinjenost, jer ona zaista raste kako se krećemo po vremenskoj osi Wagnerova opusa. Najzanimljiviji su skladatelji koji imaju te unutarnje oprečnosti i razlike unutar svog glazbenoga jezika i opusa. Wagner je upravo takav.

Danas wagnerijanski repertoar nose pretežito pjevači lirskog habitusa. Smatrate li to adekvatnim ili su vremena Wolfganga Windgassena jedina relevantna odrednica za interpretaciju Wagnera?

Windgassen je svakako kultni interpret gotovo većine wagnerijanskih uloga; takvi se danas rijetko rađaju. Lirski habitus je umnogome lakše i povoljnije uklopiti u sve zahtjevnije i zasićenije režije. Monumentalni dramski glasovi gravitacijski savijaju režiju kako lirski glasovi nisu u stanju. Ja sam na strani veće gravitacije glasa u tom plesu, da ne kažem dvoboju, kad se radi o Wagneru.

Nerijetko ističete svoju sklonost glazbi Sergeja Prokofjeva. Što Vam je toliko privlačno u njegovim partiturama?

Ja sam glazbeno na križištu Verdija, slavenskih skladatelja i oprezno Wagnera (još uvijek odbijam neke velike i zahtjevne wagnerijanske uloge za koje smatram da ima vremena). Prokofjeva možda i najčešće izvodim od slavenskih skladatelja. Pjevao sam Ognjenog anđela, Zaruke u samostanu, Ivana Groznog, Zaljubljen u tri naranče i upravo sada pjevam Generala u Igroku. Obožavam što je glas tretiran glazbeno kao instrument, a ne kao glas. A još više obožavam takav njegov instrumentalni pristup opet modificirati belkantističkim postavkama. Bilo koja opera najbolje zvuči otpjevana na taj način. Dodavanje legata, ljepote tona, dinamičko nijansiranje obogaćuje motoriku i tonalnu inovativnost Prokofjeva. Inače se vrlo lako može posrnuti u karakterni pristup koji umanjuje ljepotu glasa i nije toliko inspirativan za gledatelje.

Kada govorimo o aktualnim vremenima, u Hrvatskoj je 2017. godine postavljena njegova opera Zaljubljen u tri naranče. Koju bi još operu, da se Vas pita, trebalo postaviti kod nas?

Možda upravo Zaruke u samostanu!

Nastupali ste u Metropolitan operi u New Yorku. Pjevali ste ulogu Svećenika u operi Lady Machbet Mytsenskog okruga Dmitrija Šostakoviča. Možete li se prisjetiti te produkcije?

Uprizorenje u režiji Grahama Vicka svakako je najzanimljivija verzija te opere koju sam do sada pjevao. Bilo je izuzetno inspirativno i kreativno raditi sa sjajnom ukrajinsko-kanadskom dirigenticom Keri-Lynn Wilson koja je preokrenula svaki kamen u toj operi i glazbeno izrazila ono što je pronašla ispod. Publika je to odlično primila, a svakako mi mnogo znači što sam imao priliku nastupati u kultnom Metu i dobiti zaista izvrsne kritike za svoj nastup. To je veliki podstrek za moju karijeru i obogaćujuće iskustvo.

Istu operu izvodili ste i koncertno uz Bostonski simfonijski orkestar i Andrisa Nelsonsa. Što mislite o koncertnim izvedbama opera – može li se na taj način obuhvatiti širi repertoar s manje financijskih izdataka ili nema smisla uvježbavati cijeli ansambl za jednu ili maksimalno dvije izvedbe, kako to obično biva u takvim situacijama?

U pandemiji smo vidjeli da je takav pristup donekle i pridonio preživljavanju naše umjetnosti koja je stradala na dotad nezamislive načine. Takav pristup je vrlo pogodan i za glazbeno-filološke izvedbe za arhiv, oslobođene rizičnih režija. Ali ponekad su koncertantne izvedbe sterilne jer je opera ipak glazbeno-scenska umjetnost i nasušna su oba segmenta. Sigurno da se takvim izvedbama može mnogo uštedjeti, ali je zaista frustrirajuće vježbati tako duga glazbena djela da bi ih se izvelo par puta. Serija od barem 10 izvedbi je divna prilika da djelo i novo uprizorenje prodišu, postave se na noge, da to sve naraste izvedbeno. Vrlo je zanimljivo usporediti premijeru s posljednjom predstavom i vidjeti koliko je sve to naraslo i transformiralo se.

Osim s Nelsonsom, surađivali ste s mnogim velikim dirigentima, kao što su e.g. Riccardo Muti i Zubin Mehta. Možete li reći nešto više o tim suradnjama?

Imao sam priliku surađivati s mnogim svjetskim dirigentima i dirigenticama, a svakako su Riccardo Muti, Daniel Barenboim, Kiril Petrenko i Zubin Mehta među najpoznatijima. Takve enciklopedije i vrhunski interpreti operne umjetnosti su ogromna prilika za rast i za rad na izuzetnim interpretacijama. Kao solist Bavarske državne opere imao sam puno prilika pjevati sa Zubinom Mehtom i Kirilom Petrenkom i svakako pamtim s radošću naše izvedbe. Raduje me da je sve više dirigentica za pultom, a istaknuo bih rad s Keri-Lynn Wilson i Oksanom Lyniv. S obje dirigentice sam pjevao upravo Lady Macbeth Mcenskog okruga – s jednom u Metu, a s drugom u Bavarskoj državnoj operi.

Dotaknimo se i hrvatskog repertoara. Tumačili ste Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinskom Ivana pl. Zajca. Koje su Vam daljnje preferencije na domaćem terenu?

Sulejman je uloga s kojom sam magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i svakako mi je prirasla srcu. Šteta da se domaće opere ne izvode češće, sigurno bih volio otpjevati Sveslava u Porinu. Upravo tijekom pandemije pjevao sam ulogu Paje u praizvedbi Opere po Kamovu akademika Zorana Juranića. Izuzetno je važno pisati nove opere, kolikogod one svojom dužinom i složenošću prkose današnjem instant-vremenu gdje ni glazbeni spotovi više ne traju kao nekad 4-5 minuta, nego 2 i po minute, kao da imamo raspon pažnje zlatne ribice.

Pjevate i lied. Koliko je teret na pjevaču u takvim uvjetima veći, s obzirom na to da se na pozornici nalazi sam uz pijanista i je li, po Vašem mišljenju, pjevanje dovoljno ili je potrebna diskretna gestikulacija?

Pjevanje vokalne lirike je izuzetno važno i umjetnički i vokalno. To je forma u kojoj se glas odmara jer radimo na tišim i lirskim nijansama naših glasova. Takav intiman slog možda nekim ljudima više odgovara od maestoznosti opere. Pjevanje u kombinaciji s karizmom pjevača i pijanista je magično. Ne treba tu puno mlataranja rukama i patosa, no spontane i autentične kretnje voli i publika. Dosadno je stajati na sceni kao bukovina.

Osim pjevanja, studirali ste još fonetiku i talijanski jezik i književnost, a usavršavali ste i glumu. Kako Vam širina naobrazbe danas pomaže prilikom pripreme pojedinih uloga?

Žao mi je da se direktno ne bavim fonetikom i talijanistikom iako sam ih diplomirao, ali se i više nego indirektno njima bavim u operi. Fonetika mi pomaže da znanstveno razumijem što se događa s glasom i tako probijem granice klasične vokalne pedagogije, a talijanistika mi omogućuje da bez problema razumijem arhaična libreta i da ih smjestimo u okvir književnosti. Pored talijanskog, tečno govorim više jezika i to mi daje ogromnu brzinu u učenju opera na svim tim jezicima. Jednog dana kada ne budem pjevao na pozornici, volio bih mlade pjevače podučavati ne pjevanje nego fonetiku, lingvistiku, talijanski jezik i libretistiku.

I za kraj, koji su Vam planovi za budućnost?

Upravo sam u izvedbama Prokofjevljeva Igroka i Dvořákove Rusalke u stuttgartskoj Staatsoperi (Rusalku pjevam baš s ranije spomenutom Oksanom Lyniv). Sezonu ću završiti na opernom festivalu u finskoj Savonlinni kao Banco u Verdijevu Macbethu, a sljedeće sezone je najzanimljivija točka praizvedba nove opere naše skladateljice Sare Glojnarić u stuttgartskoj Staatsoperi. Kolikogod volim pjevati remek-djela operne literature, toliko sam sretan i uzbuđen pjevati i najmodernije tek skladane opere, jer opera itekako kao polje umjetnosti svojom masivnošću i širinom nudi ogromnu priliku da vidimo svoju stvarnost, ali i imaginaran svijet na osebujan način.

Poštovani gospodine Jurić, hvala Vam na razgovoru i  puno sreće u daljnjem radu.

Hvala Vama na velikom interesu za onim što radim!

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. ožujka 2025.