Razgovarao: Borna Vujčić

12. rujna 2024. – Lucija Marković autorica je drame 75 godina i Alah nije prozborio ni riječ, za koju joj je na 37. Marulovim danima uručena druga Nagrada Marin Držić. Završavajući preddiplomski studij dramaturgije, Lucija Marković osvrće se na autorsko-aktivistički aspekt izrade dramskog teksta o stradanjima civila u Gazi, s naglaskom na zbivanja nakon izraelskog vojnog odgovora na teroristički napad 7. listopada 2023., uz jasne poruke da su nepravde na tom području počele i puno prije. Dajući osobnoj razini prednost u odnosu na onu geopolitičku, autorica osim moralne istražuje i umjetničku poziciju, eksperimentirajući po pitanjima dramskog lika i strukture.

Koje su razine odgovornosti, ali i opasnosti autorskog i javnog progovaranja o temi koju ste izabrali?

Kako bih demistificirala povijesno-politički kontekst ove situacije i najbolje objasnila svoju poziciju u tome, preuzet ću ono što je Noam Chomsky, veliki američki intelektualac i filozof židovskih korijena, rekao u knjizi On Palestine (2015). Kaže: „Posljednji paradoks je u tome što je priča o Palestini od svog početka do danas zapravo jednostavna priča o kolonijalizmu i otimanju, a svijet je tretira kao višeslojnu i kompliciranu priču, tešku za razumjeti i još težu za razriješiti. Naravno, priča o Palestini ispričana je već mnogo puta, stara je kao vrijeme. Europski doseljenici dolaze u stranu zemlju, na drugi kontinent, naseljavaju se tamo i izvode genocid ili raseljavaju domorodačko stanovništvo. I cionisti nisu izumili ništa novo po tom pitanju. Ali Izrael je svakako uspio uz pomoć zapadnih saveznika u izgradnji višeslojnog objašnjenja koji je tako kompleksan da ga, kako kažu, samo oni mogu razumjeti. Svaka interferencija iz vanjskog svijeta je odmah označena kao naivna u najboljem slučaju ili antisemitska u najgorem.“ (2015:13,Chomsky) U smislu te izraelsko-američke taktike zamagljivanja istine koja se sustavno nameće međunarodnoj zajednici, a koja se direktno vezuje na organizirani zločin apartheida kojeg izvode unutar granica nekadašnje Palestine kako bi segregirali i otjerali arapsko domicilno stanovništvo, bila sam tijekom rada na tekstu i jesam i dalje svjesna da bi se moj tekst itekako mogao, ili u tom njihovom distorziranom svjetlu čak trebao, tumačiti kao antisemitski i to me uopće više ne brine jer vjerujem da je moja namjera čista. Tekst jednostavno odabire u svom fokusu svjedočiti upravo o iskustvima palestinskih civila tijekom izraelske okupacije u pojasu Gaze i njima, civilnim žrtvama Gaze, daje svoju pozornost, s tim da se cijelo vrijeme kroz tekst provlači svijest da ova akutna okupacija jest uslijedila nakon zvjerskog terorističkog čina nad isto tako civilima kojeg jednako iz dubine duše osuđujem i kao čovjek i kao autorica. Ali ubojstva ne bi trebala biti opravdavana drugim ubojstvima i genocid drugim genocidom i svojim odabirom da se bavim patnjama jednih, ne isključujem da su i drugi nekad patili. Moj prvobitno autorski odabir, što je u sebi i aktivistički čin, bio je da dam glas jednom izmještenom i porobljenom narodu s ogromnim naglaskom na položaj dječje i mladenačke sudbine u ovoj akutnoj situaciji. Naime, od listopada naovamo u Gazi je ubijeno više djece nego u svim svjetskim konfliktima zajedno unazad pet godina. Zato ovo mnogi nazivaju ratom protiv djece, koji čine pedeset posto populacije stanovništva Gaze. Pišem ovaj tekst jer se sjećam kako je to biti dijete, jer ću imati možda svoje dijete i želim da ona ili on znaju da je mama bila protiv ovoga. Moram reći, kada sam dobila vijest da je tekst dobio nagradu, mada sam sa sigurnošću znala da moj tekst nije antisemitski, bojala sam se osude i otkazivanja (being canceled) jer su od listopada naovamo tako nešto proživjeli mnogi europski kulturnjaci i pisci kada su progovorili protiv genocida u Gazi, a svjedočimo i nevjerojatnoj policijskoj brutalnosti nad studentima na američkim i europskim kampusima. Kada je moja majka pročitala tekst, ona me svojim komentarom vratila iz straha. Podsjetila me je da je ovo prije svega humani tekst, da je ovo pisano iz ljubavi prema čovjeku i kao takav je univerzalan. Mogao bi se jednako tako čitati za svaki narod koji je ovako žrtvovan i nastradao od jačega. To me podsjetilo na pjesmu Osobna iskaznica palestinskog pjesnika Naywana Darwisha u kojoj pjesnik govori: „Nema tog mjesta koje je prkosilo osvajačima, a da nisam bio jedan od njegovih stanovnika: nema slobodnog čovjeka s kojim nisam u rodu, kao što nema nijednog stabla ni oblaka kojima nešto ne dugujem”. Obožavam Najwana i neka njegovi stihovi govore o mojoj motivaciji za pisanje ovog teksta. Jer i ja dolazim iz mjesta koje je prkosilo osvajačima, nosile su me u svojim utrobama neke nesalomljive i prkosne Dalmatinke, ovaj tekst napisala sam i iz dišpeta, zbog njih, mojih pretkinja. Što vrijeme dalje prolazi, sve sam ponosnija na ovu priču.

Drama nije napisana oslanjajući se na konvencionalna dramska lica nego dijalogom dominira kor većinski anonimnih korisnika Instagrama. Koja je po tom pitanju bila autorska namjera?

Mislim da mi je u samom početku istraživanja ideje za ovaj dramski tekst prvo u fokusu bio ovaj kor ljudstva, ujedno me i fasciniralo i plašilo što se sve može pronaći u komentarima ispod videa ranjene djece. Bilo je to ovako: u početku sam samo skrolala (to je ono kada vrtiš dolje na internetu) i dokumentirala u svoju bilježnicu one komentare koji su mi donosili nove perspektive gledanja na situaciju.

Mislim da tu raznolikost nikako nisam mogla sama izmisliti bez da se poduprem dokumentacijom, jer ima tamo gore na digitalnom oblaku zaista pogleda koliko je i ljudskih situacija. Ljudi naprosto komentiraju iz raznih pozicija: neki iz ljubavi za svako živo biće koje hoda ovim svijetom, a neki iz osobnog prostora duboke destruktivne mržnje, pritom koristeći komunalni mrežni prostor da bi se dokazivali, svađali, istresali. Bitan dio posla je bila rekonstrukcija njihovih iskaza jer su prijevodi bili razlomljeni i negdje sam ih nadograđivala da bi bili dramatičniji. Naposljetku sam imala četrdeset ili pedeset stranica, što bilješki s interneta, što svojih refleksija o situaciji male Bibi, djevojčice koja je bila na tom videu ispod kojeg su se nizali komentari. Iz toga sam pokušavala isplesti nekakvo živo tekstualno tkivo koje bi se kao i internet neprestano mijenjalo i teklo poput potoka i naplavljivalo Lucijine refleksije. Luciju sam stoga kao lik utrostručila, jer mi je trebalo da postoje tri Lucije: ona koja je u sebi, ona koja promatra i ona koja se može uključiti u raspravu i sama komentirati. Prednost takvog višestrukog lika je upravo to što Lucija može ponuditi svoju dubinsku analizu svega čemu ona svjedoči o tom ratu na mreži. Cijeli tekst je pisan u njoj, svi internetski komentari se provlače kroz nju, kao da se nečiji um pred nama rastvara na ploči. Pokazuju nam se onda potencijalno stvarni ishodi djelovanja ovakvog brzog, necenzuriranog, često okrutnog medija na sve sudionike u ovome, što je postao među ostalim i instagramski rat. Najteže mi je bilo što dramski tekst traži neku vrstu sublimiranja, zgrušnjavanja građe, lokalizacije u nekom vremenu i prostoru, a moja je radnja bila sasvim u oblaku i nekom bezvremenskom trenutku. Rješenje sam iznašla tako da sam tekst organizirala u dvije vremenske niti.

Jedna vremenska nit prati Bisan, palestinsku reporterku iz rata koja retrospektivno odmata svoju priču od pedeset i osmog dana genocida, a druga prati Luciju koja kroz vrijeme putuje u suprotnom smjeru, to jest u prirodnom smjeru, ali u nekom varljivom internetskom okviru. Način tretiranja vremena mi je jako tu bitan. Naime, svaka tragedija je uokvirena svojim trajanjem i u njoj se pojedincu ili narodu dogode zaista grozne stvari koje se ipak zaustave u nekom pomirenju i završe, dok u stvarnom svijetu zločini traju i ne prestaju godinama. Štoviše, u ovakvoj situaciji na društvenoj mreži, kako pokazujem, čovjek može i umrijeti i da ta agonija umiranja nikada ne bude do kraja zatvorena jer će eksploatacija tog ranjenog umirućeg djeteta biti do unedogled nastavljena. Mislim da formom teksta to nisam uspjela najbolje prenijeti, ali mnogo sam promišljala upravo o tom vremenu koje se na internetu nastavlja u svojevrsnoj virtualnoj vječnosti, gdje nema prije, poslije, a ni sada, ili je sve sada, a to onda pogoršava svaku čovjekovu agoniju, osobito rat kao već ultimativnu agoniju. Tako je Bibi ranjena nekad u vremenu, video je objavljen nekad kasnije, a ja to vidim za mjesec dana i imam osjećaj da sam blizu njezinoj situaciji jer sam je upoznala u jednom trenutku njenog života. U međuvremenu je taj život možda prekinut, što ja ne moram znati, i njeno vrijeme je prestalo teći a ja mogu taj jedan trenutak stalno ponovno pokretati na toj digitalnoj stvari i tako je oživljavati. To mi je, kad tako postavim, uistinu strašno. Internetski svijet bih u tom smislu mogla odrediti kao svijet vječne traume koja ne može biti zatvorena.

Kakvom biste inscenacijom svoje drame u kazalištu bili zadovoljni? Mimo same umjetničke ekspresije, pitanje je i kako upogoniti teatar kao mogući medij promjene te društvenog komentara.

Prvo mišljenje mi je bilo da je ovo nemoguće uprizoriti i baš me bilo briga, ionako većinu ovih Držić eksperimentalnih drama nitko ne želi uzeti u kazalište, ali sam onda dobila ideju. Ovi komentari s društvenih mreža su možda građa koja bi bila najbliža korskom, demokratičnom iskazu kakvog su Grci razvijali u početcima antičke tragedije. Kasnije se u stoljećima zainteresiranog čitanja teoretičari bave time da reduciraju i filtriraju bogato i polimorfno nasljeđe antičke tragedije. Prvi od njih zasigurno je Aristotel koji je bio i povijesno i kultorološki poprilično udaljen od istinski demokratskog senzibiliteta Atene iz prijašnjih doba, kada je tragedija značila politički spektakl s političkim posljedicama. Tako Aristotel govori o tome kako je tragedija savršenija forma ako se samo čita jer se tako stavlja naglasak na njenu ekonomičnost i efektnost, a pri tome isključuje skupni, javni aspekt tragedije koji je značio sudjelovanje poprilično vulgarne atenske publike i glumaca. Moj zamišljaj potencijalne inscenacije išao bi u smjeru demokratizacije kazališne izvedbe. Možda bi glumci i publika stajali zajedno izmiješani u prostoru u ravnopravnom odnosu, možda bi se tražilo da publika dodaje svoje komentare i gradi novi tekst u svakoj izvedbi. Mogu na primjer izvedbu zamisliti u velikoj crnoj kocki gdje jedino svjetlo dolazi iz projekcije slika ili videa ranjene djece, a glumci tekst čitaju kao korsku lamentaciju, tekst se nariče i govori ponegdje unisono ili u parovima, kao neka mantra; možda bi bio tu i nekakav oltar, tko zna. Takva heterogena korska pjevanja su u početcima tragičnog izraza zapravo dala glas i individualnim pričama robova koji inače nisu imali pravo glasa, dali su glas pojedinim anonimnim običnim ljudima i njihovim skupnim sudbinama. A sve smo to zapravo mi na društvenim mrežama, živimo svoja moderna ropstva i progovaramo jedino na društvenim mrežama. Korske pjesme su govorile i o etničkim razlikama i o diskriminacijama i o anonimnosti u tadašnjem atenskom društvu – sve je to opet u rezonanciji s ovom situacijom u drami. Zato bi mi drago bilo vidjeti uprizorenje ove drame u nekom ritualnom polilogu gdje se bi se svakako mogla ostvariti i dimenzija hektičnosti internetskog svijeta. 

U podjeli se ističe lik Lucije, koja u monološkoj formi izražava koliko je potresa stradanje civila u Gazi. Znakovito je, dakako, i da lik Lucije nosi Vaše ime. Možete li pružiti komentar iz autorske, a i osobne perspektive?

Malo bih ovdje pričala o svojim osjećajnim stanjima tijekom pisanja teksta i o odnosu kojeg sam uspostavila s Bisan, mladom palestinskom reporterkom. Njene izvještaje sam isto dokumentirala i dramatizirala i njezino očište je ravnopravno Lucijinom, negdje ga i nadvladava. Bisan je jedini lik kojemu se ovo stradanje zaista autentično događa i njeni instagramski video izvještaji služe kao medij za uvođenje drugih aktera iz Gaze. Pisanje ove drame bilo je jedno ludo iskustvo; danima, tjednima je moj perceptivni aparat bio izložen najgorim prizorima, bila sam se jako emocionalno investirala i patila sam s Bisan i Bibi, sanjala sam o tome, odbacila sam sve drugo čime sam se bavila, osim faksa kojeg sam morala gurati. Najgore mi je bilo što sam stalno bila na toj mreži i u ekranu s algoritmima koji su mi nudili samo takav sadržaj iz pakla bez trenutka oduška. Odjednom sam upala u neki paralelni svemir u kojem sam se mogla jedino osloniti na sebe jer nitko drugi nije mogao sasvim shvatiti što ja to upijam i kako to na mene unutra utječe. Ipak, ja sam se tu pokazala samoj sebi kao vrlo otporna suigračica. Odlučila sam da mogu zajedno s Bisan preobraziti taj pakao u moćnu poslanicu o njima dvjema i njihovoj zajednici, tako da one ne budu zaboravljene unatoč tome što je okupator i agresor odlučio uništiti njihovu prošlost i njihovu budućnost, domove, eko-sustav i kulturnu baštinu, kompletno sve poravnati sa zemljom. Najbolji osjećaj mi je bio u procesu pisanja kad bih se vraćala i čitala ono što je već ispisano, osjećala sam kao da bi me nešto podiglo i energiziralo iz dubine bića. I dalje mi je tako žao zbog Bisan i što je s u mojim godinama morala steći toliku hrabrosti i ustrajnosti da izvještava u ovoj beznadnoj situaciji, da preuzme na sebe ulogu čuvarice kulturnih običaja i raznolikosti svoje zajednice, što i dalje usprkos svemu tu i tamo daje priliku osmijehu. Isto tako mislim i na ostale uglavnom neprofesionalne reporterke i reportere od kojih su mnogi još djeca, a koji su od početka genocida nemilosrdno targetirani jer su htjeli pokazati svijetu što im se događa. Zahvalna sam što sam mogla učiti od njih. Neka im je laka zemlja. Gledam svakodnevno slike izgladnjele djece i istraumatizirane djece koji nam u svoje kamere govore kako smo ih ostavili, kako su sami, kako o njima ne misli nitko od nas, isto kao i snimke djece koji su ostali sami bez roditelja. Na njih ovo tako psihički pogubno djeluje da i oni žele umrijeti i otići sa svojim roditeljima – ono kad dijete hoće umrijeti, ej! Ovo jest zbilja kompleksno pitanje koje treba postaviti svim političarima svih članica Ujedinjenih naroda koji su ovo sustavno podržavali ili omogućavali svojim nedjelovanjem u proteklih deset mjeseci i šefovima Ujedinjenih naroda, pitanje za UNICEF, za Europsku komisiju i parlament, za Vlade svih zemalja koje su usvojile Povelje o ljudskim i dječjim pravima, uključujući i za naše europarlamentarce koji nisu glasali za embargo na oružje Izraelu. Gadljivo. Kako je rekao Siniša Glavašević jednom: krivi ste, gospodo. Ne mogu vjerovati da živimo na istom planetu, gospodo.

Koji je Vaš komentar na način kako društvene mreže funkcioniraju prenoseći informacije i mišljenja o temi koja je istovremeno izrazito osjetljiva i važna?

Opće je poznata stvar kako su društvene mreže postale mjesto bogate kulturološke razmjene i razmjene ideja, ali istovremeno su postale platforme za širenje govora mržnje i netrpeljivosti. Pogotovo to ide niz dlaku radikalistima koji su recimo zakonski ograničeni u drugim sferama javnog života, pa jedino na Instagramu i Fejsu mogu propagirati svoje ciljeve i efektivno vrbovati nove članove. Također, to je platforma gdje svatko može postati relevantan svojim komentarom, pa pomalo nalikuje pozornici. Cijeli internet je pozornica, a svi smo mi sudionici-glumci u toj igri. Međutim, u toj se igri kao predložak uzme i slika ranjenog ili ubijenog djeteta i onda se tome pristupa vulgarno i nekompetentno, pod krinkom anonimnih korisničkih računa, bez promišljanja za posljedice svojih govornih činova, jer u internetskoj izvedbi nema dramaturga i cijelog glumačkog tima koji bi promišljao o etičkim dimenzijama bavljenja sudbinom te djevojčice i koji bi kurirao tu izvedbu – tu nema nikakve etičke odgovornosti. S druge strane, da nema društvenih mreža, žrtve ovog genocida ne bi imale platformu za izražavanje, ne bi mogle snimati videa i hrabro izvještavati o razmjerima stradanja svojih sugrađana. Svakodnevno na Instagramu niče sve više profila Palestinaca koji su natjerani u stupicu u gradu Rafahu, sve više je profila djece koja objavljuju svaki dan o svom stanju i stanju svoje obitelji, pokreću se i go funding kampanje kako bi se nekima od njih financirao prijelaz u Egipat koji je jako skup. U isto vrijeme američki Meta serveri rade sve da blokiraju određene profile i da ograniče širenje informacija s terena o palestinskoj situaciji. Ali previše nas je koji svakodnevno dijelimo palestinske sadržaje na svojim profilima, previše nas je koji stavljamo srca i komentare podrške, previše nas je koji stvaramo profile podrške, previše nas je što suosjećamo, previše nas je što nismo oguglali na slike ljudske patnje, previše nas je koji slušamo, previše nas je koji se ne zavodimo „kompleksnošću situacije“ onako kako nam je servirana, toliko je puno više nas kojima nijedan dan ne prođe bez Palestinaca i kojima medijalizacija boli nije uspjela spljoštiti svijest. Ne mogu nas sve ušutkati. Ipak je strašno da nas je toliko, a da ne možemo više učiniti nego da govorimo, protestiramo i dajemo novac, dok naše vlade uglavnom sanitiziraju sve ovo ili staju na stranu glavnog tlačitelja jer su njegovi uložili najviše para u školu – to je ta neka shema.

Pri kraju ste preddiplomskog studija Dramaturgije na zagrebačkoj ADU, koja je u zadnje vrijeme bila na meti mnogih oštrih javnih kritika. Kakvo je bilo Vaše dosadašnje iskustvo studiranja i namjeravate li ga nastaviti?

Imala sam sva divna iskustva na preddiplomskm studiju Dramaturgije i zahvalna sam svojim profesorima što su me poticali u protekle tri godine da razvijam svoje ideje i da se razvijam u svim smjerovima, u umjetničkom i teorijskom aspektu. Najviše od svega ipak mogu zahvaliti sebi što sam studiju od početka pristupila vrlo motivirano i ozbiljno i zaista se uvijek u svakom zadatku trudim dati najbolje od sebe. Možda ponekad pretjeram. Profesori mi najčešće prigovaraju što ne znam stati istraživati i onda moram zbrzati sve ili malo kasnim s predajom, ali popravljam se. Mislim da je najveća vrijednost svakog fakulteta to što moraš biti predan i naučiti kako raditi i prelaziti razne razine kako bi došao do cilja. Studij ti daje širinu koju ne možeš dobiti na primjer na kratkom tečaju. Osim toga, ADU je vrlo otvoreno okruženje i super za druženje. Stekla sam na ADU mnoga prijateljstva koja će mi, nadam se, zauvijek ostati. Planiram nastaviti studij, najvjerojatnije upisujem Dramaturgiju izvedbe na diplomskom. Po pitanju nedavnih događaja na ADU, svjesna sam kako su studentice i studenti s drugih odsjeka bili ili jesu izloženi raznim oblicima zlostavljanja i zloupotrebe odnosa moći student-nastavnik. To što ja nisam imala takvo iskustvo, apsolutno ne isključuje da su drugi iskusili nasilje i dajem im svoju punu podršku. Mislim da je korisno što se o tome pričalo u javnosti. Ne vidim kako bi to javno govorenje moglo narušiti dodatno ugled Akademije. Ako je tko narušio ugled škole, onda su to zlostavljači svojim lošim postupanjima. Kriviti studente za narušavanje ugleda Akademije jer su o tome javno govorili i bili revoltirani je baš uvrnuto.

Koji su Vaši naredni autorski planovi?

Trenutno se bavim završnim radovima iz umjetničkih predmeta. Zahtijevaju poprilično ozbiljan i predan rad. I zadovoljna sam kako napreduju, mada sam malo zasićena zbog količine radova koje sada moramo isporučiti. Scensko čitanje drame 75 godina i Alah nije prozborio ni riječ bit će održano u Zagrebačkom kazalištu mladih u rujnu u sklopu programa Čitanje Držića. Nadam se da ću uspjeti organizirati još jedno čitanje u listopadu u suradnji s Inicijativom za slobodnu Palestinu. Preko ljeta bih se trebala odmoriti i puno čitati – potrebno mi je to jedno ekstenzivno vrijeme akumulacije za daljnje pisanje.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija