Piše: Vesna M. Muhoberac

13.9.2025. – Dujšina, Gavellina učenika, „jednoga od najpopularnijih glumaca epohe“, jednoga od protagonista zagrebačke glumačke škole koji se proslavio ulogama Držićevih (Dundo Maroje), Gundulićevih (Redovnik, Dubravka), Demetrovih (Dmitar Hvaranin, Teuta), Bogovićevih (Matija Gubec), Vojnovićevih (Orsat, Dubrovačka trilogija) i Begovićevih dramskih osoba (Marko Barić u drami Bez trećega; Smrt u Pustolovu pred vratima), kao i glumeći Shakespeareove Marka Antonija (Antonije i Kleopatra), Macbetha i Leara (Kralj Lear) hvalila je i publika i kritika, najviše zbog toga što je imao: „zvonak baršunasti glas, prelijepu pojavu, izvanrednu dikciju i nadasve kultiviran govor”.

Glumačku zrelost pokazao je tumačeći Krležina Križovca u praizvedbi drame U agoniji (1928) i Leonea u Gospodi Glembajevima (1929), a igrao je i Ignjata Glembaja, u kojim je ulogama psihološku igru i iznijansiranost doveo na zagrebačku pozornicu prije toga igrajući u djelima ruskoga realističkog repertoara (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, M. Gorki – u ulozi Glumca u drami Na dnu Cata ga je portretirala). U svojim je dnevničkim zapisima zabilježio 8. studenoga 1928.: „Danas dobio rolu Leona Glembaya. Divno.“ Očito na Krležino inzistiranje, jer prije toga navodi: „Svi zvanični i nezvanični protiv toga da ja igram u Glembajevima – Leona. On apsolutno ostaje kod svoje odluke za mene.“ Premijera je s velikim ovacijama održana 1929. godine.

Osim navedenih uloga, vrh je hrvatskoga glumstva dosegnuo ulogama u širokoj paleti hrvatske i svjetske književnosti, pokazujući i istančan osjećaj za scenski jezik i modernu europsku glumu. Igrao je i Borkmana (H. Ibsen, Johan Gabriel Borkman), Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski – G. Baty, Zločin i kazna), Hasanagu (M. Ogrizović, Hasanaginica), Dantona (G. Büchner, Dantonova smrt), Tartuffea (Molière, Tartuffe), Antu Starčevića (A. Cesarec, Sin domovine), Lukana (M. Budak i T. Strozzi, Ognjište), Tezeja (J. Racine, Fedra), Nesretnikova (A. N. Ostrovski, Šuma).

Veliku je popularnost stekao ulogama u pučkoj i salonskoj komediji, razbijajući predrasude o glumačkim fahovima. Ni na vrhuncu glumačke karijere nije odbijao epizodne uloge, što samo svjedoči o njegovoj veličini, a i u njima je pokazivao sjajna ostvarenja. Često je gostovao sâm ili s predstavama HNK-a u drugim gradovima Hrvatske i u Beogradu. Kao vrstan recitator nastupao je na mnogim priredbama, često i u programima Radio-Zagreba (od 1926.). Godine 1930. igrao je u tonskom filmu Paramountove parade (prvi film u kojem se govorilo i hrvatski), a 1947. glumio je u Afrićevoj Slavici. Kao tajnik i potpredsjednik Udruženja glumaca pridonosio je poboljšanju glumačkog položaja. Njegovo poprsje napravio je kipar Vanja Radauš, a godine 1977. utemeljena je Nagrada Dubravko Dujšin za dostignuća u kazališnoj umjetnosti; prvi su dobitnici bili iznimni glumci Etta Bortolazzi i Relja Bašić.

Iako je Dubravko Dujšin, jedan od neprežaljenih prvaka hrvatskoga glumišta, nastupio u kazalištu više od 2300 puta, odigravši 245 uloga, uvijek je bio pomalo nesiguran u vlastitu glumstvenost. „Glumac nenadmašive sugestivnosti i opsjenarskoga umijeća koje je stalno držao na uzdi sumnje“, kako piše Igor Mrduljaš. Glumac savršene dikcije, čiji je šapat jasno i glasno dopirao u najudaljeniji kutak gledališta, čovjek zavidne naobrazbe, gentlemanskih manira, glumac intelektualac, iznimno ljubazan prema kolegama, nikad bahat, glumac koji na sceni nije nikad nikoga zasjenio ni preigrao, mogao je publiku rastužiti i nasmijati do suza. Gavella zapisuje da je bio „gospar novoga tipa“, ali drži da mu je nedostajala ona doza naivnosti potrebna glumcu, da se nije usudio posve prepustiti svojem kreativnom instinktu, a Hećimović ga naziva „pretečom i navjestiteljem suvremene glume“.

Majstor glumačke umjetnosti zvonkoga glasa, osobit glumac koji je doživljavao ovacije gledališta, hvalospjeve kritike, priznanja zavidnih kolega, širio je razdraganost i dobro raspoloženje, bio je društven i duhovit, uzor kao glumac, kazališni sveznalica, vrhunski čovjek, „povijesna i kazališna legenda i naš suvremenik“. Dubravko Dujšin.

Naslovna fotografija: Portret Dubravka Dujšina slikarice i njegove supruge Cate Dujšin

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Literatura:
R. Marinković, Geste i grimase, Zagreb, 1951.
B. Gavella, Hrvatsko glumište, Zagreb, 1953.
B. Hećimović, Velika imena hrvatskoga glumišta, Zagreb, 1975.
N. Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Zagreb, 1978.
S. Batušić, Hrvatska pozornica, Zagreb, 1978.
I. Mrduljaš, Glumac i njegovo doba, Knjiga o Dubravku Dujšinu, Zagreb, 2006.
Arhiv HNK-a u Zagrebu