Piše: Vesna M. Muhoberac

10.9.2025. – „Večeras sam odigrao prvu rolu. Prvi put sam stupio na zagrebačku pozornicu, prvi put sam proživio za kulisama i pred njima, prvi put sam pogledao s bine na ono opasno, crno, milo, drago zjalo s tisuću očiju, tisuću glava, srdaca, ruku, na ono zahvalno i kruto općinstvo – sa bine! I milo mi je što sam baš nastupio u Vojnovićevoj drami. Davala se Gospođa sa suncokretom. Malu sam rolu imao, ali dosta lijepu – Viscount Jyklam! Kažu mi svi da sam odigrao sigurno, dobro, Gavella mi je čestitao, i Raić“, tako je Dubravko Dujšin u 11 sati noću, 9. travnja 1920. pisao svojoj Cati o prvoj svojoj ulozi u HNK-u. A novine o Dujšinovoj prvoj ulozi u Raićevoj režiji pišu: „… blijeda obrijana lica, kamejskog profila, crne kose kao baršun i tankog djevojačkog struka“ prvi je put na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta izgovorio: „Što nije istina, Miss Bella? Recite maitressa – i pogodili ste“. Kasnije je svoj prvi honorar, 20 kruna, prema riječima suvremenika, „udrobio perecom u čaši piva“. Uloga je bila jednominutna, a na kazališnoj je cedulji pisalo ime Dubravko Stjepanović, da otac ne sazna, a saznao je usputnim dobacivanjem prijatelja na splitskoj rivi.

Jedna od najljepših ljubavnih i umjetničkih priča

Paralelan umjetnički život Dubravka Dujšina i Cate Dujšin, iznimno talentirane slikarice, portretistice (portretirala je i svoga supruga, najpoznatiji je portret iz 1927. godine) i pejzažistice kojoj je profesor slikanja u srednjoj školi u Splitu bio Emanuel Vidović, a Miroslav Krleža nazvao ju je „nevjerojatno lijepom ženom” kad je kao studentica slikarstva na Višoj umjetničkoj školi u Zagrebu, kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti, hodala s Ignjatom Jobom, započeo je ljubavlju na prvi pogled. Cata i Dubravko Dujšin upoznali su se 1919. godine, kad je Dujšin imao 25 godina a Katarina Gattin 22 godine, a vjenčali su se u Splitu 1920. na Dujšinov 26. rođendan, nakon samo nekoliko mjeseci poznanstva, i ostali zajedno do njegove smrti. Poslije se Cata udala za dr. Ivana Ribara i dodala prezime Ribar, ali na Mirogoju počiva uz prvoga supruga; na zajedničkome im je spomeniku njezin stih: „Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci.“

Nakon što su se Dujšin i Cata iz Splita preselili u Zagreb, skromno su živjeli, još su bili studenti, čak su jedno vrijeme stanovali odvojeno: on u Gundulićevoj, ona na Opatovini, poslije skupa u Jurjevskoj ulici, zatim na Marulićevu trgu 5, u stanu slikara Aralice, u kojemu je Cata imala svoju prvu samostalnu izložbu, a 1936. sele se u gornjogradsku palaču u Demetrovoj 3, zbog čega je Dubravka Dujšina grupa glumaca iz kabareta nazivala „crvenim baronom“, o čemu govori Vesna Vrabec, dugogodišnja kustosica Muzeja grada Zagreba, koja je vodila Memorijalnu zbirku dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, koja je pripala MGZ-u. Supružnici su u novome stanu živjeli ugodno, bili su pozicionirani visoko na društvenoj ljestvici, okupljali su prijatelje umjetnike, imali su i psa – dalmatinera, bili su boemi, živjeli su neovisno i slobodno, ali i poštovali određene građanske norme. Međutim, za vrijeme ustaškoga režima Dubravko Dujšin je zatvoren, a i Cata je nekoliko puta hapšena, o čemu saznajemo i iz njezina crteža tušem Iz ćelije, te uljena portreta mučene žene, Supatnica iz ćelije. Danas memorijalni prostor, prostrani stan, pripada Muzeju Grada Zagreba (koji se brine i o Zbirci Krleža) a u njemu je oltarić posvećen Dubravku Dujšinu s memorabilijama.

Dubravka Dujšina, hrvatskoga glumca, kazališnoga redatelja i pedagoga koji je rođen, simbolično, godinu dana prije dovršenja zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta, 2. veljače 1947. ispratilo je od zgrade HNK-a do Mirogoja 150 tisuća poštovatelja, što je bio najveći pogreb u Zagrebu nakon sprovoda Stjepana Radića 1928. godine. Dva dana prije smrti u 53. godini života, 28. siječnja odigrao je svoju posljednju ulogu, Ignjata Glembaja, i zadnji se put poklonio svojoj vjernoj publici, a umro je nakon što je svoju Catu dočekao s puta na Glavnome kolodvoru, skuhao joj objed i kavu, a posljednje su mu riječi navodno bile: „A toliko sam te čekao.” Umro je od srčanoga udara, zapravo, prsnula mu je koronarna arterija, aorta. Nakon njegove smrti Cata godinu dana nije ni slikala ni pisala.

Naslovna fotografija: Portret Dubravka Dujšina slikarice i njegove supruge Cate Dujšin, 1927., Muzej Grada Zagreba

(Pročitajte sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija