Piše: Vesna Aralica

18.11.2024. – Nakon svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, igrani film Proslava (u režiji Brune Ankovića) uskoro se ovjenčao četverostrukim Arenama na Pulskom filmskom festivalu: Velikom zlatnom za najbolji hrvatski film te trima Zlatnima za scenarij, fotografiju i najbolju mušku ulogu (dodijeljenu Bernardu Tomiću).

Domaći uspjeh Proslava duguje višestrukoj motiviranosti, od kojih je svakako najdominantnija poveznica s književnim predloškom – istoimenim i višestruko nagrađivanim romanom jednog od ponajboljih suvremenih prozaista Damira Karakaša. Druge se kriju u samoj estetici filma i korespondenciji s hrvatskim nacionalnim bićem, ali u svevremenskoj perspektivi. Iako se, dakle, filmsko vrijeme podudara i s onim povijesnim, zahvaćajući društveno-političke prilike u Hrvatskoj, od 20-ih godina prošlog stoljeća do sloma NDH-a i kraja Drugoga svjetskog rata, Ankovićev film primarno ide stopama fragmentiranoga prikaza stvarnosti miješajući simultanitet s retrospektivnim zagledanjem u prošlost dajući pri tomu prednost afektivnom doživljaju stvarnosti glavnih protagonista pred vanjskim zbivanjima. Karakaševu Liku 20. st., prispodobljenu sveopćim mrakom i surovošću (posve zaslužena nagrada na Festivalu u Puli za slikovitu i ekspresivnu fotografiju siromašnoga ličkoga kraja, negdje u okolici Brinja) autorski dvojac nameće kao opće mjesto stradanja pojedinca nakon ratnih strahota, stoga se gledateljev susret sa središnjim likom, mladićem Mijom, lako nadovezuje na prethodna filmska iskustva, slična u obradi poslijeratne teritorijalne opustošenosti i sveopće izgubljenosti onih koji su u ratu tražili potvrdu svojih ideala.

Nakon uspostave partizanske vlasti, Mijo, emotivno i psihički rastrzan PTSP-om u njegovu samu začetku, disident je u vlastitoj domovini zbog drugačije odore, čak i u Lici, Lici koja pamti svoje najveće hrvatske sinove koje je iznjedrila, i onoga najvećeg, rođenoga u Žitniku pokraj Gospića, Oca Domovine, vrloga Starčevića. I premda je Proslava daleko od ideološki obojenoga filma, u njemu je jasno razgraničen prikaz vjekovne težnje hrvatskoga naroda za ostvarenjem nacionalnih ideala (shodno tome i vrlo lijepo identificiran s nadama i aspiracijama mlađeg naraštaja uz koji se neminovno vezuje i opravdani bunt) od konkretne političke situacije i djelovanja svakojakih političkih garnitura: s vizijom; sluganskih ili pak izdajničkih.

Mijina i Drenkina obitelj, kao tipične ličke patrijarhalne obitelji, suočavaju se kako s nacionalnim križem, tako i s intimnim, obiteljskim, na čemu počiva i najveća vrijednost cjelokupna filma. I premda se tematskom uvjetovanošću i učestalošću pojavljivanja u različitim životnim dionicama Mijin lik nameće kao glavni jer k tome ispunjava i sve zadanosti neprilagođenoga i odbačenog antijunaka koji nije stasao za novu eru, a pitanje je i hoće li se ikada uspjeti adaptirati na nove okolnosti, sinegdoha posebnoga martirija, odnosno apsurdnog prikaza čovjekova bitka, lik je Mijina oca, karaktera prožeta mnogobrojnim suprotnostima: kristolikim pobudama i tragičnim izdajničkim pothvatom – kad zbog gladi odvodi starog oca da umre u planini, podno Pasjeg brda. Preobrazba Krešimira Mikića u oca, uništena očajem i egzistencijalnom mukom, jedna je od najsnažnijih uloga suvremene hrvatske kinematografije, primjer tjelesnoga krika po kojemu se duša razaznaje u svojoj punini.

A riječ je o duši koja progovara, između ostaloga, o onom istom teroru žandarmerije u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji o kojem je potresno posvjedočio u svojoj cenzuriranoj zbirci novela Dani gnjeva iz 1936. godine, snažnom pisanom riječju Lukovdolčanin Ivan Goran Kovačić, naš kekavac, autor neprolazne Jame i znakovite novele Probuđeni djedovi, omrzle vlastima zbog istaknutoga hrvatstva. Sama srž filma, doživljajno emanirana ekspresivnom scenografijom i glazbom, autentičnim folklornim elementima tipičnima za lički kraj, od skromne nošnje i načina života, tegobne svakodnevice nerijetko prožete glađu i narušenim obiteljskim skladom, „sijevanjem“ šljivovice i oporih riječi, zapravo duboko počiva na odnosu čovjeka i Boga.

Svakodnevno dozivanje Boga pjevušenjem o nadi i povjerenju u Svevišnjega, ono je što grije Mijino srce u najtežim trenutcima iskušenja i malodušnosti, u trenutcima borbe s vlastitim strahom od budućnosti. Emocija straha, odnosno egzistencijalne tjeskobe, potaknuta i otuđenjem, provlači se filmom i kao iskra novog života i kao kočnica napretka, sugestivno istaknuta u škrtim dijalozima kojima naročitu izražajnost daje idiomska boja brinjske čakavice, čime je Lika predstavljena jednim zasebnim svijetom, gotovo izoliranim otokom na kojem žitelji teško plaćaju svojeglave istupe i pokušaje proboja u vanjski svijet. Smjena generacija i ovdje je dana u tipičnu obliku: milosrdna seoska djevojka Drenka, a kasnije i Mijina žena (u živopisnoj ulozi Karle Fiolić, gotovo romantičarski koncipiranoj), naivni Rude i, naposljetku, sam Mijo odlaze na proslavu u grad gledajući u tomu događaju (uspostava NDH) priliku za kvalitetniji život hrvatskog čovjeka nakon vjekovna služenja tuđinskoj vlasti, ali i otklon od teškoga seoskog života i želju za perspektivnijim životom s manje nevolja.

Prizor narodnog veselja dan je u punini nepatvorenih domoljubnih osjećaja i kao kontrast završnim dokumentarnim kadrovima ispunjenima prijelomnim događajima iz vremena uspona NDH, ali i njezina neslavna završetka u kompleksnim političkim prilikama 40-ih godina prošloga stoljeća. Proslava se, dakle, asocijativno nameće kao filmski simbol oslobađanja od straha, na društvenoj i osobnoj razini, ali je istovremeno i znamenom klice potencijalnoga Mraka, s kojim se častan pojedinac, kao što je i sam mladić Mijo i njemu slični, u kolopletu zamršenih i kaotičnih ratnih zbivanja hrve ponajviše sam kako bi sačuvao integritet od sveopćega dehumaniziranog ništavila koji svaki rat donosi na isti način. Mrak zapta proteže se i na likove životinja: Garu u lancima i pijevca koji neće dočekati svoje zore.

Ankovićev film u cijelosti otvara raspravljački diskurs nad idejnim premisama četiriju fabularnih sekvenci Mijina života, koji svakako manje osuđuje (naročito mladenačku zatravljenost idealima), a više pokušava empatijom dokučiti položaj maloga čovjeka u izazovnim i teškim vremenima (za koja vrijedi ona iskušana Kadija te tuži, kadija ti sudi). Unatoč svim povijesnim porazima, političkim Scilama i Haribdama koje su je snašle, Lika nedvojbeno ostaje simbolom čistog i ničim pomućenoga Srca Croatije, koje je spremno silno udarati domoljubnim ushitom, ali i otkupiteljski krvariti za Domovinu. Povijest je dokazala, dakako, kako nije tek riječ o mitu već o duhovnoj stvarnosti, zanavijek pohranjenoj i opjevanoj u Vili Velebita, metafori nacionalnoga ponosa i ljubavi prema Hrvatskoj.

©Vesna Aralica, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. studenog 2024.